Evo nam ga Šmit opet u Beogradu! Domaćin ga ovoga puta, na radost u Srpskoj, nije oslovio kao visokog predstavnika, a stiže sa njemačkim pasošem i u pratnji njemačkih bezbjednjaka.
Nema, dakle, status i zaštitu predstavnika UN u BiH, pa ispada da stiže u svojstvu nekog njemačkog političara „bez portfelja“.
Ipak, vjerovatno ne dolazi sa ponudom novih njemačkih investicija, radnih mjesta i budžetskog priliva, nego nešto u vezi sa poslom u BiH, koji nelegalno, nelegitimno i uz to bezuspješno obavlja.
Štaviše, predsjednik Srbije ga je prilikom najave Vaskršnjeg sabora Srbije i Srpske „unaprijed upozorio“ da se „ne slaže uvijek sa Dodikom, ali i obratno, da su prijatelji i sarađuju, ali da mu nije nadređen“, da u „Dejtonu nigdje ne piše da imovina Srpske pripada BiH“, a onda i „da će saradnju oko jezika i ćirilice unaprijediti i u koordinaciju političkih aktivnosti“.
Jezik i ćirilica su bili tema mnogih skupova raznim povodima i formatima, ali ova Vučićeva posljednja i najvažnija poruka ne krije obično prećutano. Zanimljivo, da ipak nije ni našla mjesta u većini izvještaja beogradskih medija.
Do Šmita sigurno jeste stigla, ali uporni Švabo ne odustaje, a ni Vučiću nije mrsko da pregovara.
Možda i jeste povoljan trenutak, jer Kristijan se zaglibio u BiH, EU se kritički distancira i treba mu rame za plakanje.
U intervjuu za TV Fejs, Hadžifejzović ga je, brojao sam, ravno pet puta pitao šta će ako Dodik uradi ono što je najavio, a onda i uradio: započeo je skupštinski postupak ukidanja svih odluka koje je donio v.p.
Šmit je, umjesto odgovora, isto toliko puta kao vergl ponavljao: Nametnuo sam zakon koji su Dodik, Čović i Bošnjaci bili sami odlučili da donesu, samo su zakasnili. Zašto? Zato što ga je portparol EU Peter Stano upozorio da je pretjerao, da domaće aktere u BiH treba podstaći da sami rješavaju izborni zakon, a Šmit je, dakle, odgovarao portparolu EU, a Hadžifejzoviću zapravo nije imao šta.
Ili, preciznije, reagovaće poništavanjem poništenja svoga izbornog zakona, pa će iz Banjaluke dobiti poništenje na poništenje, a to njegovo beskonačno ponavljanje poteza dovodi ga u pat poziciju.
Naprotiv, SAD su ga ne samo deklarativno podržale selektivnim blokliranjem firmi i pojedinaca koje dovode u vezu sa već ocrnjenim (crna lista) najvišim funkcionarima RS, kao i sa onima koje povezuju sa osnivačkom generacijom Republike. Tako da komercijalone banke otkazuju plate i penzije službenicima koji su učestvovali u organizaciji proslave 9. januara i oni koji su odavno odležali haške presude.
Šta to tek treba da znači?
Cilj im je da EU opet zaglave u bosanski ćorsokak, posebno Njemačku, jer Šmit je zapravo samo njemački delegat u Sarajevu.
Da još jednom porazi Njemačku u njenim pretenzijama da preuzme liderstvo u emancipaciji EU od SAD? Ili da preko nje, odnosno Šmita, otvori još jedan globalni front na kome će biti uspješniji nego u Ukrajini i Gazi?
Da sankcijama na Srbe obraduju Bošnjake kako ne bi zaostale za EU koja im je pretpristupnim pregovorima odškrinula vrata Brisela, makar i ponižavajujće tek poslije Ukrajine i Moldavije?
A onda opet Deklaracija o Srebrenici, koju su svojevremeno zaustavili Rusi u SB, pa je onda ponuđena većem broju zemalja pojedinačno i mnoge su je i prihvatile, zapamćeno – i Crna Gora.
Tada je autor bila Britanija, a supotpisale su je i SAD.
Sada su autor SAD, a supotpisnici Ruanda i Njemačka.
Za vladu Šolc-Berbekova ne treba se više ni za šta čuditi, a Haški ad hoc tribunal bio je za ex-Yu i Ruandu.
Da podsjetimo, radi se o zabrani da se masovni zločin u Srebrenici, pod prijetnjom zatvorske kazne ne smije naučno istraživati i preispitivati, a pogotovo osporavati kao genocid.
Providna podvala da se američko učešće u neuporedivo većim zločinima nad palestinskim muslimanima u Gazi kompenzuje Deklaracijom o genocidu nad bosanskim u Srebrenici. Iako je svima jasno o čemu se radi, teško da će, pored zemalja kolektivnog Zapada, ijedna muslimanska zemlja biti protiv.
Kakve su posljedice za Srbiju i Srpsku?
Politički lideri i vojni komandanti Srpske pojedinačno su već osuđeni za „genocid“ u Tribunalu za ratne zločine, a Srbija na Međunarodnom sudu pravde zato što ga nije spriječila, što nije bila osnova za ratne reparacije koje je zatražilo Sarajevo.
Zato Konaković poziva Vučića da hrabro prizna genocid. A ovaj njemu: „Bio sam u Potočarima da se poklonim žrtvama i bio kamenovan, a vaš cilj nije moralna satisfakcija nego ratne reparacije“.
Što se pak Bosne tiče, na njenim granicama zaista prestaje svaka logika: Srpska ne priznaje genocid, nije participirala u tužbi Bošnjaka protiv Srbije, a Srbija bi pola reparacija, dugovala Srpskoj kojoj je u ratu pomagala.
SAD i EU naizmjence zatežu i popuštaju. Igraju staru igru lošeg i dobrog policajca u srpskim zemljama.
Kako je odavno rekao Kejgan: „Amerikanci su sa Marsa, a Evropljani sa Venere“. Marsovci kažu: „Srbima konačno treba ’zavrnuti šiju’ i zbog KiM i zbog RS, i Dodiku i Vučiću“ .
„Naravno“, slažu se na Veneri, „ali zar nije bolje da to sami obave, da Srbija otpusti KiM i Srpsku i da u građanskom ratu četnika i partizana izvrše kolektivni harikiri“?
A pošto to nikako ne ide, Marsovci ponovo: „Vidite da sa Srbima ne može diplomatski nego jedino osiromašenim uranijumom“. I najzad se saglase da treba da se obrate Britancima, specijalistima za tajne operacije, ovjenčanim trofejom iz 27. marta ’41, koji sada šire priču da bi Srpskoj bilo bolje bez Dodika i da mu u sjenci spinova o atentatu, na procesu u Sarajevu zabrane učešće u politici. „Super: i vuk Dodik živ i ovce u Srpskoj na broju“.
„Poslije ćemo na Vučića, a vi prethodno utvrdite naknadno da je pokrao prošlogodišnje izbore“.
Koliko god Srbi mislili da su nedovoljno jedinstveni i pozivali na četiri ocila, kolektivni Zapad nas tretira kao jedno te isto.
Srpska odnosno Dodik, trenutno su primarna meta i vrijeme je da pređu iz defanzive u proaktivu.
Ne treba više tražiti da vrate oteto, ukinu nametnuto, deblokiraju zaustavljeno nego – okrenuti list.
O RS i FBiH ubuduće valja da odlučuju isključivo ljudi koji žive u tim entitetima, a BiH će biti takva kako se ravnopravno dogovore tri naroda. O tome se neće pitati nikakvi visoki predstavnici, nezvani posrednici, izaslanici, spec. izvjestioci, amabasade, EU i NATO.
Čak i Dejton treba staviti u zagrade jer podrazumijeva Srpsku u BiH, a to za Srbe više nije ni prva i jedina opcija.
Nemaju više ama baš nikakvog smisla srpski apeli „ako se BiH ne vrati na izvorni Dejton, Srpska će otići iz BiH“ ili „vratite nam Dejton pa će Srpska ostati u BiH“, dok oni već 30 godina pokazuju da o izvornom Dejtonu i njegovoj razgradnji neće ni da razgovaraju.
Niko iz Sarajeva, Brisela ili Vašingtona od kreatora, potpisnika i garanta Dejtona nikad tokom minule tri decenije ni riječ o tome, kao da ne čuju apele iz Banjaluke. Ili čuju samo drugi dio ove kondicionalne rečenice: „ … Srpska će otići iz BiH“ i ponavljaju da Srbi time ruše Dejton.
Oni naprosto neće Dejton ni na riječi ni na djelu, iako nam to nikada neće otvoreno reći. Zato treba raditi na izdvajanju Srpske, pa možda se oni jednog dana sjete da je Srpska bila spremna i na drugačije rješenje koje su propustili.
Rusi i Kinezi često ističu srpski heroizam i žrtve u otporu, što je i njima bio alarm dokle je kolektivni Zapad spreman da ide, odnosno da su oni sljedeći na redu i da smo im kupili vrijeme da se pripreme.
U znak zahvalnosti i pravde povukli su dragocjene diplomatske poteze da nas zaštite. Najnoviji je ruska inicijativa da se osudi NATO bombardovanja Srbije bez saglasnosti SB UN, nije dobila dovoljno glasova, ali će je ponovo kandidavati za dnevni red i tako držati u opticaju.
Sa svoje strane, Skupština RS je usvojila Izvještaj Međunarodne komisije za Srebrenicu na čelu sa Gideonom Grajfom: „Genocida nije bilo!“ Ali, sada je Srbima potrebno i više od diplomatije i nauke.
Srbija neće sankcije Rusiji i neće u NATO, a Srpska je slijedi i ne da Bosni da hoće. Opkoljeni na Zapadnom Balkanu, Srbi se zaista ponašaju kao Mali Rusi, veliki pak sporo napreduju, a nije ni neophodno da brže stignu na deltu Dunava. Dovoljno bi bilo da Putin obznani da će, ako ga Vučić i Dodik pozovu, postupiti kao u Siriji.
Što se tiče gosta iz Sarajeva, her Šmit ne bi dolazio u Beograd da mu dobro ide u Banjaluci, ali on se rukovodi iskustvom da njemački fudbaleri dobijaju izgubljene utakmice zato što svom snagom igraju do posljednje minute. Ali, to ne važi za njegove sunarodnike i u politici, gdje obično gube baš u završnici.
Srbi su, naprotiv, preokrenuli rezultat i 1918, i 1945, i 1995.
Vilkomen her Kristijan!
Nenad Kecmanović (sveosrpskoj.com)
Najnovije i najvažnije vesti i analize na našem Telegramu – Prijavi se
Pratite tokom 24 sata naše najbolje vesti samo na Vkontakte
Otvorite novu mrežu Truth Social
