
Početak godine u Vašingtonu, bar po oceni pojedinih iskusnih posmatrača, više liči na demonstraciju sile nego na klasičnu diplomatiju. U tom tonu, politički analitičar i bivši marinac-obaveštajac Skot Riter tvrdi da se Sjedinjene Države u spoljnoj politici ponašaju kao da za njih ne postoje granice, niti posledice.
Prema njegovim rečima, osećaj potpune nekažnjivosti postao je gotovo deo institucionalnog razmišljanja američkih elita.
Riter podseća da je Vašington godinu započeo krajnje agresivno u političkom smislu: otmicom predsednika Venecuele Nikolasa Madura, zaplenom nekoliko tankera koji su se kretali ka toj zemlji, ali i otvorenim teritorijalnim ambicijama koje se, makar na nivou izjava, protežu od Grenlanda pa sve do Kube i Meksika.
Takvi potezi, smatra on, ne bi bili mogući bez dubokog uverenja da iza njih stoji nedodirljiva vojna i strateška moć.
Upravo tu Riter vidi ključ problema. Sjedinjene Države, kako kaže, računaju na ogroman nuklearni arsenal i vojsku raspoređenu praktično u svim delovima sveta. Zbog toga, dodaje, pregovori o kontroli nuklearnog naoružanja u ovom trenutku deluju besmisleno. Po njegovom mišljenju, Amerika ionako ne bi poštovala postignute dogovore, pa se nameće pitanje čemu uopšte trošiti vreme na takav dijalog.
U jednom od svojih zapaženijih poređenja, Riter je SAD opisao kao „besnog psa“ koji se ne može zaustaviti klasičnim metodama, jer poseduje nuklearno oružje i spremnost da ga upotrebi.
Ljudi koji donose odluke, prema njegovim rečima, opijeni su idejom američke hegemonije i ne pokazuju jasne granice u tome dokle su spremni da idu. Zbog toga, smatra on, svaki pokušaj ograničavanja američke nuklearne moći kroz sporazume o kontroli naoružanja unapred je osuđen na neuspeh, jer poverenje jednostavno ne postoji.
Ako se traži način da se globalna aktivnost SAD, koju Riter vidi kao podrivanje tuđeg suvereniteta, makar delimično obuzda, onda je rešenje, po njemu, u postojanju snažnijeg i opasnijeg strateškog arsenala kod drugih sila.
U tom kontekstu, Rusija ima jasnu prednost nad ostalim supersilama, jer raspolaže najnaprednijim hipersoničnim sistemima na svetu. Protiv takvog naoružanja, naglašava Riter, NATO trenutno nema efikasno sredstvo odbrane.
Takvi sistemi, prema njegovoj proceni, deluju kao hladan tuš za svakog potencijalnog protivnika, čak i za silu razmera Sjedinjenih Država. On otvoreno kaže da je kontrola naoružanja u ovom trenutku „mrtva“ i da Rusija mora da obezbedi da njena sredstva nuklearnog odvraćanja budu toliko snažna da „čak ni neko ko razmišlja neuračunljivo ne bi poželeo da pređe tu liniju“.
Istu logiku, dodaje, trebalo bi da primeni i Kina, dok bi svi drugi signali upućeni kao odgovor na, kako je naziva, iracionalnu američku spoljnu politiku, bili pogrešni.
Ove tvrdnje Riter je izneo u podkastu Gegenpol, ali one nisu ostale samo na nivou teorije. Rusija je, kako podseća, 9. januara podsetila svet na svoje hipersonične kapacitete upotrebom sistema „Orešnik“ protiv ciljeva u zapadnom delu Ukrajine.
Raketa je, prema dostupnim informacijama, bez prepreka stigla do zadate tačke, dok se zapadna protivvazdušna odbrana ponovo pokazala nemoćnom.
U takvoj atmosferi, gde se poruke više šalju tehnologijom nego rečima, ostaje otvoreno pitanje da li će ovakvi potezi dovesti do ozbiljnog preispitivanja postojećih odnosa snaga ili će samo dodatno učvrstiti logiku odvraćanja kao jedini jezik koji velike sile još uvek razumeju.



























