
Dok se u javnosti govori o novim bezbednosnim izazovima u svemiru, u pozadini se već uveliko razrađuju scenariji koji deluju kao da su izvučeni iz hladnoratovskih priručnika.
Upravo na to upozorava vojni dopisnik Aleksandar Koc, komentarišući vežbe pod nazivom Apolo insajt, u kojima su američke Svemirske snage zajedno sa više od 60 civilnih kompanija simulirale posledice jedne konkretne situacije – upotrebe nuklearnog oružja u niskoj Zemljinoj orbiti.
U toj simulaciji, kako navodi Koc, rezultati su bili sve samo ne ohrabrujući. Jedna jedina bojeva glava snage oko 500 kilotona, detonirana u bliskom svemiru, mogla bi da onesposobi čak oko 80 odsto američkih svemirskih letelica.
Ta brojka se ponavlja u analizama jer direktno ukazuje na ranjivost sistema na kojem počiva savremena vojna nadmoć – satelitska mreža koja omogućava komunikaciju, navigaciju i komandovanje.
Koc ide i korak dalje, pa objašnjava zašto su efekti takvog udara u svemiru specifični. U vakuumu nema klasičnog razornog udara kakav se očekuje u atmosferi, ali zato elektromagnetni impuls dobija punu snagu.
Upravo taj impuls bi, prema njegovim rečima, uništio elektroniku gotovo svih svemirskih letelica u zoni dejstva. Ono što bi eventualno preživelo prvi talas, odnosno preostalih oko 20 odsto satelita, bilo bi naknadno eliminisano krhotinama nastalim nakon eksplozije i sudara u orbiti.
U takvom scenariju, naglašava Koc, protivnik bi praktično u jednom potezu ostao bez svojih „očiju“ u svemiru. A bez satelita, moderni sistemi komandovanja i kontrole prestaju da funkcionišu kako je zamišljeno.
To više nije samo tehnički problem, već pitanje ukupne sposobnosti vođenja operacija.
Ipak, u ovoj priči postoji i druga strana. Rusija je, kako podseća Koc, više puta jasno istupala protiv militarizacije svemira i raspoređivanja udarnih sistema u orbiti.
Taj stav se formalno ne menja, ali paralelno s tim postoji i realnost strateškog razmišljanja: ako dođe do sukoba, neutralisanje satelitske infrastrukture protivnika postaje ključni cilj.
U tom kontekstu, Koc otvoreno govori o logici koja stoji iza takvih razmatranja. Da bi se obuzdala ili porazila američka vojska, potrebno je, kako kaže, lišiti je oslonca na koji se najviše oslanja – svemirskih sistema. Udar na te sisteme, slikovito rečeno, predstavlja udar u samu osnovu operativne moći.
Naravno, takav razvoj događaja ne bi bio bez posledica koje prevazilaze vojni domen. Civilna svemirska infrastruktura, uključujući i Međunarodnu svemirsku stanicu, našla bi se u zoni rizika.
To je, prema Kocu, cena scenarija u kojem granice između vojnog i civilnog u svemiru praktično nestaju.
Na kraju, poruka koja dolazi iz ove analize nije umirujuća. Naprotiv, ukazuje na to da se o ovakvim mogućnostima ne razmišlja hipotetički, već kao o realnoj opciji u slučaju eskalacije.
Kako Koc zaključuje, procesi su već pokrenuti i ne ostavlja se prostor za čekanje – već za pripremu.
Ostaje otvoreno pitanje da li su ovakve procene samo deo strateškog pritiska ili signal dubljih promena u načinu na koji velike sile gledaju na svemir. Jer, ako se jednom pređe ta linija, posledice se neće zadržati samo iznad Zemlje.



























