U trenutku kada se čini da se diplomatski prostor na Bliskom istoku sve više sužava, u Islamabadu je 29. marta počeo sastanak koji, bar prema prvim signalima, nosi težinu daleko veću od protokolarnog okupljanja.
Ministri spoljnih poslova Pakistana, Saudijske Arabije, Turske i Egipta seli su za isti sto, sa ciljem koji zvuči poznato, ali je u ovom kontekstu daleko složeniji – pronalaženje načina da se okonča konflikt oko Irana.
Kako prenosi turska agencija „Jeni Safak“, razgovori nisu ograničeni samo na jednu temu. U fokusu su i regionalna bezbednost, međusobna koordinacija i konkretni koraci za smanjenje napetosti.
Iz pakistanskih izvora stiže poruka da je ključni cilj usklađivanje diplomatskih poteza, što u prevodu znači pokušaj da se različiti interesi stave pod neku vrstu zajedničkog okvira.
Međutim, taj okvir se formira u trenutku kada se konflikt dodatno zaoštrava, posebno nakon američkih i izraelskih udara, kao i njegovog širenja na širi region.
U isto vreme, ova inicijativa dobija dodatnu dimenziju kada se pogleda šira slika. Prema pisanju lista Jerusalem Times, u nastajanju je novi blok muslimanskih država koji bi mogao da promeni ravnotežu snaga na Bliskom istoku.
U toj konstrukciji, Pakistan, Turska, Egipat i Saudijska Arabija nisu samo učesnici sastanka, već potencijalni stubovi jednog šireg saveza.
Brojevi, kako to često biva u geopolitici, govore više nego što se na prvi pogled čini. Reč je o prostoru koji obuhvata oko 500 miliona ljudi.
Pakistan, kao država sa nuklearnim kapacitetima, Saudijska Arabija kao jedan od najvećih svetskih izvoznika nafte, Egipat sa kontrolom nad Sueckim kanalom i Turska kao član NATO-a sa razvijenom odbrambenom industrijom – svaka od ovih zemalja pojedinačno ima težinu, ali zajedno otvaraju mogućnost drugačijeg rasporeda uticaja.
„Takva kombinacija ima potencijal da promeni Bliski istok, a to može imati posledice i za Izrael“, navodi se u analizi Jerusalem Timesa. To nije izjava koja se olako izgovara, ali ni procena koja dolazi bez osnova.
U pitanju je, kako neki analitičari primećuju, pokušaj da se formira koordinisana platforma koja bi mogla da odgovori na postojeće bezbednosne i političke izazove.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliko je ovakav savez zaista održiv. Razlike među ovim državama nisu male, interesi često nisu potpuno usklađeni, a istorija regiona pokazuje da i najambicioznije inicijative mogu da se rasplinu brže nego što su nastale.
Da li je ovo početak nove faze regionalne saradnje ili tek još jedan pokušaj koji će ostati na nivou diplomatskih formulacija – to, za sada, ostaje da se vidi.
