Naslovnica SPEKTAR Šta je trebalo Vašingtonu da pred neizbežni okršaj s Kinom odbije od...

Šta je trebalo Vašingtonu da pred neizbežni okršaj s Kinom odbije od sebe Rusiju?

Da li je Džozef Bajden gurnuo Rusiju u kineski zagrljaj i mogu li Moskva i Peking da održe „brak iz računa”, pitanje je koje se nametnulo nakon što je počeo rat u Ukrajini, dramatično pogoršavajući odnose između Zapada i Kremlja.

Pomno se prati svaka reakcija Pekinga i tumači da li je na pomolu rusko-kineska „alijansa” koja bi uzdrmala transatlantsku dominaciju svetom. Vladimir Putin i Si Đinping su nakon poslednjeg susreta saopštili da „nema granica” rusko-kineskom prijateljstvu.

Zbog toga Bajdenovoj vladi stižu upozorenja da je dozvolila da se Putin i Si isuviše zbliže i da će Amerika, u neizbežnom rivalstvu s Kinom, imati mnogo teži posao ako Peking i Moskva budu na istoj strani. Ipak, ukrajinska kriza je pokazala da i pored Putinovih i Sijevih velikih reči, zajednički animozitet prema Americi nije dovoljan da bi se stvorila rusko-kineska koalicija.

Pratite naše odabrane najbolje vesti na našem “Telegram” kanalu na Android telefonima preko instalacije na Play Prodavnici ili desktop računarima OVDE

Rusko priznanje Donjecka i Luganska i napad na Ukrajinu stavili su Kinu u nezavidnu, gotovo nemoguću situaciju. Peking ne može i da podrži Moskvu i da ostane veran međunarodnom pravu, pri čemu je Kina decenijama isticala da teritorijalni integritet i suverenitet stavlja ispred svega drugog.

Si je pozvao Ameriku da „napusti hladnoratovski mentalitet”, ponovivši i ruski zahtev da NATO ne treba da se više širi. Ipak, Kina nije priznala otcepljene proruske oblasti niti je podržala rusku agresiju u Ukrajini.

Kinesko Ministarstvo spoljnih poslova izražavalo se o ruskom napadu na Ukrajinu kao o „operaciji” i „trenutnoj situaciji”, dok je kineski državni list na engleskom „Global tajms” ocenio da je Vašington kriv za rat u Ukrajini.

S druge strane, Si je ponovio kineski stav da se moraju poštovati integritet i suverenitet država, pa se Kina, kad se u SB UN glasalo povodom rata u Ukrajini, nije svrstala ni uz Rusiju ni uz Zapad, već je bila uzdržana. Peking nikad nije priznao ni Krim kao deo Rusije.

Najmnogoljudnija zemlja na svetu balansira između toga da pokaže da razume Rusiju i toga da ne sme da ugrozi ekonomske veze sa SAD i EU, s kojima ima daleko veću trgovinsku razmenu nego s Rusijom.

Ukrajina je čak bila zemlja od koje su Kinezi kupovali oružje i koju su imali u vidu kao važnu tačku u svom projektu „Pojas i put”. „Njujork tajms” ocenjuje da će Si baciti pojas za spasavanje Putinu ako se pod tim podrazumevaju krediti i kupovina ruskog gasa, ali da Peking neće pomoći Moskvi da zaobiđe zapadne finansijske i bankarske sankcije da Kina ne bi dovela u pitanje sopstveno poslovanje na Zapadu.

Rusija i Kina ubrzano su razvijale odnose otkako se Moskva prošli put „posvađala” sa Zapadom. Već 2014, kad je ušla na Krim i isprovocirala zapadne sankcije, Rusija je pokušavala da u Kini pronađe alternativu za Zapad i da tamo potražuje zajmove i investicije i prodaje gas.

Prošle godine trgovinska razmena između ove dve zemlje dosegla je 147 milijardi dolara, dok je 2015. bila 68 milijardi dolara. Putin i Si sreli su se 37 puta.

Kina kupuje rusko oružje i bila je najveći kupac ruskog gasa i nafte 2020. godine. Nedavno su dve zemlje dogovorile da izgrade novi gasovod, kroz koji će u Kinu stizati još više ruskog gasa.

Zapadni mediji prenose da je kinesko javno mnjenje uglavnom naklonjeno Rusiji, ali da ima i drugačijih tonova. Na društvenoj mreži „Sina veibo”, većinom se komentariše da je šef Kremlja „Putin Veliki” i „najveći strateg 21. veka”, ali i podseća da su SSSR i Kina bili u lošim odnosima i da su čak imali i teritorijalni spor šezdesetih godina prošlog veka.

Dobit koju Kina ovih dana ima od rata u Ukrajini je da se Amerika ponovo bavi Evropom umesto Azijom, ali to nije nešto na šta će u Pekingu moći još dugo da računaju. Kao što je bio slučaj i vladom Donalda Trampa, i sadašnja američka administracija ne krije da joj je Kina najveća briga i da se uveliko sprema za rivalstvo s Pekingom.

Otud i stiže pitanje pojedinih američkih analitičara šta je trebalo Vašingtonu da pred neizbežni „okršaj” s Kinom odbije od sebe Rusiju i približi je američkom izazivaču. Kritičari ističu da je Amerika pogrešila kad je zbog Ukrajine, koja nije vitalni američki interes, pokvarila odnose s Rusijom i, gurajući Moskvu ka Pekingu, ojačala Kinu.

Brojni mediji, od „Vašington posta” do „Gardijana”, primetili su da je baš prošlog meseca bilo 50 godina otkako je američki predsednik Ričard Nikson putovao u Kinu i uspeo da odvoji Kinu i Rusiju (tadašnji SSSR), dok sadašnja američka administracija radi suprotno.

Prema drugačijim stavovima, koje iznose američki institut „Brukings” i evropski tink-tenk Evropski savet za međunarodne odnose, priča o rusko-kineskom partnerstvu je prenaglašena. Rusija i Kina nisu „prirodni saveznici” i nikad, čak ni zbog zajedničkog neprijatelja – Amerike, ne mogu imati ništa nalik partnerstvu između SAD i EU i Severnoatlantskog saveza.

Rusija ima deset puta manje stanovnika i deset puta manji bruto društveni proizvod od Kine. Moskva bi u tom partnerstvu bila „mlađi partner”, a danas je nezamislivo da bi Rusija, koja je i ratom u Ukrajini htela da pokaže da je velesila, pristala na potčinjen status.

Kinezi su i dosad diktirali uslove saradnje, zbog čega na Zapadu ističu da je „kineska ljubav skupa”, a Rusija je već morala da Pekingu odobri nižu cenu gasa nego, na primer, Nemačkoj.

Kad se uzme u obzir i preosetljivost velikih sila na sopstvenu bezbednost, Rusija ne može da bude sasvim mirna ni zbog duge granice s Kinom.

Dve zemlje često imaju suprotstavljene interese, od toga da Rusija prodaje oružje kineskom rivalu Indiji do toga da Moskva uzima da je postsovjetski prostor u Aziji njena interesna zona, a Peking na istom prostoru želi novi put svile i svoju dominaciju.

Na našem “Telegram” kanalu možete pratiti naše odabrane najbolje vesti i one koje ne objavljujemo na drugim mrežama. “Telegram morate instalirati na mobilnim telefonima preko Play Prodavnice.  OVDE

Jelena Stevanović (politika.rs)