Važno je imati na umu kako više ne postoji nijedna veća zemlja, ni na Zapadu ni na Istoku, u kojoj nije u toku izgradnja mreže za digitalni nadzor. Dokaz je to da su zemlje Istoka u službi globalističkih zahteva isto kao i one Zapada.
Portal nexus-svjetlost izveštava:
Jedan od kvalitetnijih blogera na Internetu svakako je Brandon Smith. Pre nekoliko nedelja objavio je opširnu analizu plana svetske elite o globalnoj kontroli. Ono što Brandona izdvaja na svetskoj blogerskoj sceni je uverenje da globalisti kontrolišu i Istok i Zapad, te da su razlike među glavnim svetskim akterima – nacijama, ideologijama, ekonomskim sistemima i na kraju vojskama – tek pozorišna predstava za mase. U ovom tekstu iznosi uverljiv dokaz svojih tvrdnji.
[adsenseyu1]
Tehnološki tor za ovce
Važno je imati na umu kako više ne postoji nijedna veća zemlja, ni na Zapadu ni na Istoku, u kojoj nije u toku izgradnja mreže za digitalni nadzor. Dokaz je to da su zemlje Istoka u službi globalističkih zahtjeva jednako kao i one Zapada, što predstavlja i moj osobni stav. Gledam svu tu geopolitičku dramu koja prati događaje poput trgovinskog rata, rata u Siriji, raznih izbora i ostalo…
„Na kraju krajeva, sve to postaje nevažno. Želite li utvrditi koliko je neka lokalna vlast zapravo marioneta globalizacije dovoljno je provjeriti kojom brzinom uvode razne opresivne mjere i sustave na korist globalističkim interesima.“
Slučaj Indije
Na primjer, indijske su vlasti nedavno često bile temom u vijestima jer je Vrhovni sud Indije donio odluku o legalnosti spornog ‘Aadhaara’, biometrijskog programa za identifikaciju stanovnika. Od 1,3 milijarde stanovnika ove države u državnoj ih je bazi podataka biometrijski profilirana već cijela milijarda. Podaci mogu uključivati otiske prstiju te skenirane slike šarenice i lica.
Čuju se komentari kako je Indija prilično neobičan izbor za provedbu takvog pokusa s bazom osobnih podataka, budući da 60% njezina stanovništva živi ispod praga siromaštva, zbog čega većina jedva uspijeva podmiriti osnovne potrebe. Osobno, pak, smatram da je Indija zbog toga upravo SAVRŠEN poligon za testiranje globalističkog nauma da se svjetsko stanovništvo opsežnije katalogizira.
Naglašavam kako su očaj te izostanak proizvodnih vještina i navika izvrstan temelj za stvaranje pokornika.
„Naime, u sve većim indijskim slamovimastotine milijuna ljudi pogođenih siromaštvom svoje biometrijske podatke daju potpuno dobrovoljno, samo kako bi zauzvrat primili neki oblik državne pomoći.“
A za one Indijce koji ne žive u siromaštvu uvedeni su drugi načini privole. Naime, te podatke moraju dati svi koji žele raditi u državnim službama, otvoriti račun u banci ili pak samo ostvariti uslugu mobilne telefonije. A u zemljama koje još nisu u toj mjeri ogrezle u siromaštvu kao Indija uvode se neke još subverzivnije mjere nadzora stanovništva. Ondje se ti podaci, umjesto da se za nešto razmjenjuju, jednostavno samo uzimaju.
Slučaj Rusije
U Rusiji je Vladimir Putin još 2016. odobrio stupanje na snagu tzv. zakona ‘Yarovaya’. Tamošnji telekomi, naime, snimaju i na najmanje šest mjeseci pohranjuju sve moguće digitalne podatke, od telefonskih razgovora do elektronske pošte, uključujući objave na Facebooku i Twitteru, kako bi ih vlada po potrebi mogla dobiti na uvid. Zakon o blogerima iz 2014. propisuje kako svi blogeri s više od tri tisuće pratitelja moraju biti registrirani pri vladi te nipošto ne smiju ostati anonimni. Svi poslovni subjekti koji pružaju javnu Wi‑Fi mrežu moraju prema zakonu identificirati sve svoje korisnike, a i ti se podaci spremaju na najmanje šest mjeseci.
Ruska nadzorna mreža izgleda kao da je izašla iz američkog Zakona o obavještajnim podacima o prijetnjama izvana (FISA) i golema je. Dojam je, međutim, da mnogi pripadnici libertarijanskog pokreta taj dio stvarnosti ignoriraju zbog toga što na pogrešan način obožavaju samoga Putina. Kao što sam spomenuo u brojnim drugim tekstovima, na Rusiju u velikoj mjeri utječu međunarodni financijeri. Goldman Sachs i JP Morgan najveće su investicijske banke u toj zemlji.
A Ruska središnja banka tijesno surađuje s MMF‑om i Bankom za međunarodna poravnanja. Kremlj je već prije bio pozvao na uvođenje globalne valute kojom bi upravljao MMF.“
A čak i Putin u svojoj biografiji First Person priznaje svoje prijateljstvo s promotorom Novog svjetskog poretka Henryjem Kissingerom, koje je trajalo još od prije no što je Putin postao predsjednik Rusije. U posljednjem iskazu ruskog globalizma ruski ministar vanjskih poslova nedavno je kritizirao SAD u govoru pred generalnom skupštinom UN‑a zbog njihovih ‘napada’ na ‘međunarodni poredak, uključujući potkopavanje Svjetske trgovinske organizacije i globalnih klimatskih sporazuma.
Imajući sve to na umu, nikoga ne bi trebalo iznenaditi što Rusija sada ide niz dlaku globalističkim naporima identificiranja i praćenja svakog pojedinog živog čovjeka.
Slučaj SAD-a
Isto tako nikoga ne bi trebalo iznenaditi što projekte nadzora građana u skladu s FISA‑om pod svojom upravom nastavlja i proširuje i Donald Trump koji je globalistima okružen i u vlastitu kabinetu.
Početkom 2018. Trump je potpisao zakon kojim obnavlja NSA‑ov masovni nadzor američkog stanovništva za koji nije potrebno izdati nalog, što je sve u skladu s FISA‑om. Taj su potez s veseljem podržali i vodeći demokrati. Usprkos čitavoj nedavnoj Trumpovoj retorici protiv FISA‑e, upravo je on omogućio nastavak njezine provedbe.
„Glavne tvrtke-vlasnice društvenih medija i mreža svesrdno surađuju u naporima masovnog nadzora tako što osobne podatke svojih korisnika redovito dijele s vladama cijelog svijeta.“
Samo je u okviru Facebooka – i to samo u 2017. – došlo do povećanja vladinih zahtjeva za podacima za čak 33%, a javnosti nije dostupan uvid u sadržaj, ni karakter većine tih dijeljenih podataka.
Jedan je to od razloga moje prilične zbunjenosti najnovijim konzervativnim gnjevom upućenim diskriminaciji društvenih medija. Kao kada bi aktivisti za osobnu slobodu nekakvom reverznom psihologijom bili navedeni da TRAŽE neometani pristup stranicama medija koji ih špijuniraju. Zašto bi uopće netko i dalje takvim stranicama poželio pristupiti?
I na kraju – Kina
I, naposljetku, kamo sve to ide? Na koji se način kombinacija siromaštva i digitalnog nadzora pretvara u tiraniju? Vjerujem da se odgovor krije u kineskom programu rangiranja ‘društvenih zasluga‘. Sustav je to koji se temelji na ideji ‘održavanja povjerenja’. Čijeg povjerenja? Pa, razumije se – vladinog. Povjerenje se mjeri tzv. rezultatom društvenih zasluga koji se prati i prikuplja kroz cijeli životni vijek građana. Ponašanja koja taj rezultat umanjuju razna su, od pušenja na mjestu na kojem je to zabranjeno do objavljivanja internetskog sadržaja kakav vlasti ne odobravaju.
Kina predstavlja zadnju fazu u globalističkoj viziji idealne civilizacije. Dok ekonomski problemi vode do masovne ovisnosti o državnoj pomoći i radnim mjestima, uvrštavanje na takvu ‘crnu listu’ može si priuštiti krajnje ograničen broj građana. Kineski sustav društvenih zasluga dovodi do situacije u kojoj se baš svaki potez građana prati, a zatim i ‘ocjenjuje’ je li prihvatljiv ili, pak, nepoželjan te ga se treba kazniti. U to je uključen i način na koji se ljudi izražavaju o samoj vlasti.
„Jasno je da je to mehanizam krajnje kontrole, vrlo sličan Čeki, posebnoj političkoj policiji koju su poslije boljševičke revolucije u Rusiji osnovali Lenjin i Staljin, samo što se ova provodi digitalno i na najširoj mogućoj fronti.“
Zbog toga je masovni nadzor zlo samo po sebi, bez obzira na to krši li netko zakon ili ne. Njime se vladi daju ovlasti diktiranja i modeliranja prihvatljivog ponašanja, čime se potiče autocenzura, pa se ljude ne mora i izravno ‘držati na nišanu’. Radi se o tiraniji, samo što se nameće na manje vidljiv način. To je zatvor u kojem brave, okove i rešetke održavaju sami zatvorenici. Pojedinci se tako više ne usuđuju učiniti bilo što što bi moglo izaći iz zajedničkih normi jer se boje da bi se to moglo protumačiti kao društveno nepoželjno ponašanje. Kazna može biti i zabrana pristupa gospodarstvu u cjelini, a kako većina ljudi živi od plaće do plaće, takva sankcija može imati učinak i smrtne kazne.
Komentar “Transformacija Svijesti”
Uvijek sam se pitao kako psihopate namjeravaju cijeloj civilizaciji nametnuti postdemokratsko i postindustrijsko društvo, koje se još i naziva “Informatičkim društvom” odnosno tehnološkim društvom, vjerujte mi “tehnološkim” sa jako dobrim razlogom.
Postindustrijsko društvo je gospodarski razvijeno društvo u kojem se smanjuje važnost industrije, a jača uslužni sektor djelatnosti, smanjuje se broj radnika, a raste uloga stručnjaka iz informacijske, inovacijske i istraživačke djelatnosti. Razvijaju se nove “virtualne” industrije uporabom informatičke tehnologije, otuda naziv “Informatičko društvo”
[adsenseyu1]
Postdemokratsko društvo
Colin Crouch veli da je to društvo u kojoj su interesi moćne manjine postali aktivniji od mase običnih ljudi, situacija u kojoj su političke elite naučile manipulirati i upravljati potrebama ljudi; kad izborne kampanje odozgo moraju glasače uvjeravati da odu na glasovanje”. U postdemokratskom stanju nema političke diskusije, nema ideologija ni doktrina, a politika se shvaća kao poduzetnička djelatnost podupirana političkim marketingom. Gubi se prostor javne kontrole, a demokracija bez javne kontrole, kao što bi rekao talijanski politolog Norberto Bobbio, pada u polje anonimne moći i carstva opsjena. Građani se za mišljenje pitaju tek svake četiri godine.
Dakle očito je da u postdemokratskom društvu već živimo, a sve više i brže koračamo u postindustrijsko društvo ili doba.
No, sve su to samo koraci ka totalitarnom društvu koje se nalazi tu, iza ugla, a nagovješćuje ga nova svjetska kriza o kojoj se sve više i više šuška, te tehnološki bum koji donosi mreža pete generacije te naravno Umjetne inteligencije.
Kako?
Nova financijska kriza trebala bi imati za cilj uništiti-transformirati industriju, bankarski sektor (uvođenje digitalne valute), vladavinu državama i resursima u potpunosti, odnosno, kriza bi trebala imati za cilj prebacivanje svih resursa u ruke korporacija (nekolicine), takozvani nastavak globalizacije (Zemlja (proizvodnja “hrane”), sjeme, voda, šume, itd.)
Tehnologije će biti predstavljene i propagirane kao spas svjetskog gospodarstva, odnosno spas od bijede i gladi, i tako dolazimo do “Informatičkog društva” (internet stvari, pametni gradovi, automobili, kuće…), odnosno postindustrijskog iliti tehnološkog društva, iliti do vladavine Umjetne inteligencije.
Sve ljude će se strpati u gradove – “Pametne gradove” – koji će biti planetarno umreženi, a kojima će, baš kao i korporacijama (resursima) te državama (nama) upravljati Umjetna inteligencija – ukoliko naravno dozvolimo da se to dogodi.
(nexus-svjetlost,2012-transformacijasvijesti.com)
