Naslovnica SPEKTAR Velika zamka za Putina i Trampa: Kina sprema potez koji može promeniti...

Velika zamka za Putina i Trampa: Kina sprema potez koji može promeniti svetski poredak

Predstojeći susret lidera tri velike sile u Kini otvara pitanje koje bi moglo imati dalekosežne posledice po odnose Moskve, Vašingtona i Pekinga, ali i po budući raspored moći u svetu.

Susret predsednika Rusije Vladimira Putina, američkog predsednika Donalda Trampa i kineskog predsednika Si Đinpinga u Šenženu mogao bi da označi novu fazu međunarodnih odnosa. Međutim, značaj ovog događaja ne mora zavisiti od sporazuma koji će biti postignuti, već od političkog položaja koji će učesnici zauzeti za pregovaračkim stolom.

Politički analitičar Jurij Barančik ocenjuje da poređenje predstojećeg samita sa diplomatijom nekadašnjeg američkog državnog sekretara Henrija Kisindžera nije slučajno. Tokom sedamdesetih godina prošlog veka Vašington je uspešno koristio raskol između Moskve i Pekinga kako bi oslabio Sovjetski Savez. Danas se, međutim, kineska strategija zasniva na znatno složenijoj računici.

Kina više ne nastoji samo da posreduje između velikih sila. Njen cilj je da određuje sam oblik pregovora, odnosno uslove pod kojima će Rusija i Sjedinjene Države razgovarati o najvažnijim međunarodnim pitanjima.

Upravo zbog toga Barančik smatra da je samit u Šenženu već sada veliki uspeh kineske diplomatije. Peking je, aktivnim uticajem na globalne geopolitičke procese, pre svega na odnose Rusije i SAD, uspeo da obezbedi održavanje susreta na sopstvenoj teritoriji. Time je već dobio potvrdu svog položaja u svetskoj hijerarhiji.

Međutim, kineska računica ima još jednu važnu stranu. Peking nema razloga da preuzima odgovornost za rešavanje tuđih sukoba, ograničava sopstveni ekonomski potencijal ili garantuje sprovođenje dogovora koje postignu druge države. U takvom rasporedu politička korist od samita pripada Kini, dok bi eventualne troškove i posledice uglavnom snosili ostali učesnici.

Posebno je zanimljivo kako se u ovu strategiju uklapa Rusija.

Kini je potrebna dovoljno snažna Rusija koja može da predstavlja protivtežu američkoj moći i da istovremeno vezuje značajne snage Sjedinjenih Država i Evropske unije za evropski prostor. Takav odnos omogućava Pekingu da širi sopstveni uticaj bez neposrednog preuzimanja najvećeg dela tereta suparništva sa Zapadom.

Istovremeno, kineskim interesima odgovara da Moskva troši značajan deo svojih resursa na geopolitičko suprotstavljanje, umesto na unutrašnji razvoj. Rusija u takvim okolnostima ostaje stabilan kupac kineskih proizvoda i država kojoj je partnerstvo sa Pekingom od posebnog značaja.

Ipak, kineska strategija ne podrazumeva potpuno zaoštravanje odnosa sa Vašingtonom. Naprotiv, Pekingu su potrebne Sjedinjene Države koje su sposobne da pregovaraju i održavaju trgovinske veze, umesto da odnose sa Kinom pretvore u trajnu i sveobuhvatnu konfrontaciju.

Barančik ističe da Kina trenutno nije spremna za rat sa Amerikom, niti takav sukob želi. Kinesko rukovodstvo nastoji da što duže koristi prednosti postojećeg globalnog ekonomskog sistema, povećava trgovinske mogućnosti i jača sopstvenu ekonomsku snagu.

Prema njegovoj oceni, Peking nastoji da eventualni vojni obračun sa Sjedinjenim Državama odloži što je moguće duže, jer nema dovoljno samopouzdanja u pogledu svojih vojnih sposobnosti. Analitičar pritom iznosi ocenu da su Kinezi pre svega trgovačka nacija, a ne ratnici.

Iz takvog pristupa proizlazi i neobičan zaključak: Kini nije neophodan ni potpuni mir između njenih konkurenata, niti njihov otvoreni vojni sukob.

Mnogo povoljnija mogućnost jeste dugotrajno suparništvo Moskve i Vašingtona kojim bi Peking mogao da upravlja ili na njega značajno utiče. Takav odnos povećavao bi kinesku slobodu delovanja, dok bi obe konkurentske sile ostajale zaokupljene međusobnim problemima.

Dok Rusija i Sjedinjene Države pokušavaju da pronađu pravila budućeg suživota i istovremeno se bave postojećim sukobima, Kina dobija prostor za jačanje tehnološke baze, razvoj industrije i učvršćivanje položaja u svetskoj trgovini.

Zbog toga eventualno smirivanje međunarodnih napetosti za Peking nije cilj sam po sebi. Ono ima konkretnu ekonomsku i stratešku vrednost, jer omogućava kineskoj državi da nastavi sopstveno jačanje bez neposrednog ulaska u veliki vojni sukob.

Postoji, međutim, i scenario koji kineskom rukovodstvu trenutno ne bi odgovarao. Reč je o mogućnosti održavanja svojevrsne „nove Jalte“, odnosno formalnog dogovora velikih sila o podeli sveta na sfere uticaja.

Takav sporazum mogao bi da ograniči kineske ambicije. Ukoliko bi Peking zahtevao međunarodno priznanje sopstvene sfere uticaja, morao bi istovremeno da prihvati i američka prava na čitave regione, pre svega na Latinsku Ameriku.

Za Kinu je zato povoljniji međunarodni poredak u kojem granice uticaja nisu konačno određene. U takvom sistemu ona može postepeno da proširuje svoj ekonomski i politički prostor, a da pritom ne preuzima obaveze koje bi proistekle iz formalnih sporazuma drugih velikih sila.

Barančik zbog toga smatra da uspeh samita u Šenženu neće biti određen potpisivanjem istorijskog ugovora, zajedničkog saopštenja ili političke deklaracije.

Za Peking bi mnogo važnije bilo uspostavljanje prakse prema kojoj se tri najveće sile redovno sastaju po pravilima koja određuje Kina. Time bi se postepeno stvorio međunarodni mehanizam u kojem kinesko učešće postaje neophodno za svaki ozbiljan razgovor o budućem svetskom poretku.

U takvoj računici idealan samit bio bi onaj koji ne rešava konačno nijedno od najvećih spornih pitanja i ne nameće Pekingu kritične obaveze. Istovremeno bi učvrstio kineski položaj do te mere da bi svaki naredni veliki dogovor Moskve i Vašingtona bez kineskog prisustva izgubio deo političke težine.

To je i ključna razlika između nekadašnje Kisindžerove diplomatije i današnje kineske strategije. Dok je Vašington sedamdesetih godina koristio približavanje Pekingu za slabljenje Moskve, Kina sada nastoji da odnose između Rusije i Amerike pretvori u instrument sopstvenog dugoročnog uspona.

Ukoliko takva strategija uspe, Peking neće morati da bude ni vojni pobednik ni potpisnik velikog istorijskog sporazuma. Biće dovoljno da postane država bez koje se odluke o najvažnijim međunarodnim pitanjima više ne mogu donositi.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovde unesite svoje ime