Naslovnica ŽIVOT SRBI su jedan od retkih naroda za koje se veruje da IMAJU...

SRBI su jedan od retkih naroda za koje se veruje da IMAJU ZAVET SA BOGOM

Mi Srbi smo jedan od retkih naroda na ovom svetu koji su zavetni. Naš zavet se sastoji u onome što Sveti Justin Ćelijski i Vranjski kaže da je to naše, srpsko izdanje jedne hrišćanske ideje o zrnu koje umire da bi potom rodilo mnoge plodove.

Ljubomir Simović u svom scenariju za film “Boj na Kosovu” 1989. godine najbolje to opisuje u molitvi koju na kneževoj večeri izgovara Sveti knez Lazar:

“Nek’ nemamo ništa do jedno zrno soli, al’ nek’ sve bude njime osoljeno. I kad nam sve odnesu vode i vatre, to jedno zrno neka nam bude sve. Amin!”
Taj naš, srpski zavet sa Bogom najbolje je objašnjen u epskoj pesmi “Propast carstva srpskoga“ i on se sastoji u izboru između carstva zemaljskog i Carstva Nebeskog. To je izbor Svetog kneza Lazara i svih Srba sa njim:

“Mili Bože, što ću i kako ću?

Kome ću se privoleti carstvu?

Da ili ću carstvu nebeskome?

Da ili ću carstvu zemaljskome?

Ako ću se privoleti carstvu,

privoleti carstvu zemaljskome,

zemaljsko je zamaleno carstvo,

a nebesko uvijek i dovjeka”

Na izboru kneza Lazara za Carstvo Nebesko, koji počiva na temelju svetosavskog učenja, počiva ceo srpski narod, njegova kultura i istorija.

On je suština našeg postojanja. Kosovski zavet se nalazi u ravni sa Svetosavskim zavetom (koji kod Srba ima funkciju kao Mojsije kod Jevreja) i oni se prožimaju.

Iako moderne nacije nastaju tek u 18. veku, samo pojedini narodi imaju samosvest o svom postojanju i pre toga, a to su na primer Rusi, Grci, Srbi, Englezi…

Zavetne nacije, koje imaju zavet sa Bogom i svest o svojoj Božijoj izabranosti rađaju se najviše u romejskom (vizantijskom) civilizacijskom krugu, kao i kod nekih protestanata tj. kalvinista koji veruju u svoju izabranost.

Osim nas, slične zavete vidimo i kod Jermena, čija je monofizitska crkva Novi Izrailj, kod Jevreja nosilac izabranosti je jevrejski narod, a kod Etiopljana nosilac je Solomonska dinastija. Kod takvih naroda i zaveta, ključan odnos je odnos Boga i izabranog naroda, pri čemu to nije pogodba sa Bogom, već je u pitanju opredeljenje i zavet tj. vera da kada narod ili njegovi vladari prekrše postojeći zavet sa Bogom, za to plaćaju veliku cenu.

Naš zavet sa Bogom tj. svetosavski i kosovski zavet prekrišio je, na primer, car Dušan, onim što je učinio sa svojim ocem, potom nekanonskim uzimanjem eparhija Carigradske patrijaršije i sukob sa Carigradskom patrijaršijom.

Cena za takvo ogrešenje mora da se plati, a to je sudbina njegovog sina, cara Uroša. Knez Lazar je taj koji miri Carigrad i Pećku patrijaršiju. A potom novo sagrešenje o srpski zavet čini Vuk Branković i srpski velikaši svađom oko carskog prestola Nemanjića u trenutku turske najezde:

“Velikaši, proklete im duše, na komate razdrobiše carstvo.”

“Bog se dragi na Srbe razljuti za njihova smrtna sagrešenja.“

I tako dolazi cena koju zavetni narod plaća i to traje sve dok se ne vrati Bogu i svom zavetu sa Njim.

Nadamo se samo da su nove generacije Srba i njihovih vođa svesne našeg zaveta sa Bogom i da znaju kakve posledice po sve nas donosi kršenje tog zaveta.

(nacionalist.rs)