Naslovnica SPEKTAR Putin, Tramp i Si otvaraju novu eru: Ono što sledi u Vašingtonu...

Putin, Tramp i Si otvaraju novu eru: Ono što sledi u Vašingtonu može sve da uništi

Susret trojice najmoćnijih svetskih lidera u Kini mogao bi da označi početak značajnih promena u međunarodnim odnosima, ali iza diplomatskog približavanja krije se ozbiljna prepreka koja može dovesti u pitanje čitav proces.

Sastanak ruskog predsednika Vladimira Putina, američkog predsednika Donalda Trampa i kineskog predsednika Si Đinpinga na samitu Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC) u Šenženu predstavlja događaj čiji značaj prevazilazi pojedinačne dogovore postignute tokom razgovora.

Njegova najvažnija posledica mogla bi da bude uspostavljanje trilateralnog formata koji bi, ukoliko postane redovan, promenio način na koji najveće svetske sile rešavaju međusobne sporove.

Takva mogućnost posebno je značajna u trenutku kada Kina i Sjedinjene Države vode konkurentsku borbu za globalno liderstvo, dok Rusija i Zapad imaju suprotstavljene interese u pogledu budućnosti evropske bezbednosti. Ekonomska snaga, vojni potencijal, geografski položaj i raspoloživi resursi određuju odnose među državama, ali sami po sebi ne određuju njihove političke odluke.

U političkim analizama često preovlađuje shvatanje da međunarodni sistem gotovo automatski usmerava ponašanje državnika. Prema takvom pristupu, lideri samo procenjuju raspoložive resurse i postupaju u skladu sa odnosom snaga, kao da izvršavaju unapred određene istorijske procese.

Međutim, objektivne okolnosti određuju granice mogućeg, a ne konkretan izbor. Između onoga što država može da učini i onoga što njeno rukovodstvo odluči da preduzme postoji ogromna razlika.

Odluke donose ljudi sa sopstvenim uverenjima, ambicijama, strahovima, procenama opasnosti i spremnošću da prihvate rizik. Upravo ta sposobnost samostalnog političkog odlučivanja omogućava pojedincima da menjaju tok međunarodnih događaja.

Istorija je već pokazala koliko takve odluke mogu biti presudne. Tokom Kubanske raketne krize 1962. godine, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez bili su smrtni protivnici sa ogromnim nuklearnim arsenalima i potpuno suprotstavljenim pogledima na svetski poredak. Ipak, tadašnji američki predsednik Džon Kenedi i sovjetski lider Nikita Hruščov uspeli su da pronađu kompromis.

Dogovor je obuhvatio povlačenje sovjetskih raketa sa Kube i tajni sporazum o uklanjanju američkih raketa iz Turske. Za svega nekoliko dana nisu se suštinski promenili ni američka ekonomija, ni sovjetska vojska, ni geografske okolnosti. Promenjene su političke odluke, zahvaljujući kojima je svet izbegao katastrofu.

Sličan značaj individualnih odluka može se prepoznati i u sadašnjim odnosima Moskve, Vašingtona i Pekinga. Tramp, Putin i Si imaju različite prioritete, različita shvatanja prihvatljivih kompromisa i nejednaku slobodu političkog delovanja.

Tramp bi mogao da prihvati sporazum koji bi prethodna američka administracija odbacila. Putin bi mogao da proceni da je prihvatljivo rešenje koje su ruske diplomate donedavno smatrale nemogućim, dok bi Si mogao da izabere oprezan dogovor sa Vašingtonom umesto novog zaoštravanja odnosa.

To, međutim, ne znači da će jedan sastanak ili rukovanje ukloniti osnovne suprotnosti između tri države. Kina neće odustati od globalnih ambicija, Sjedinjene Države od borbe za vodeću poziciju u svetu, niti Rusija od sopstvenih bezbednosnih interesa.

Zbog toga se najveći potencijal susreta u Šenženu ne nalazi u pokušaju da se postojeći sukobi interesa odmah reše, već u mogućnosti stvaranja stalnog mehanizma za njihovo kontrolisanje. Redovni razgovori lidera tri najveće vojne sile omogućili bi da se najosetljivija pitanja razmatraju neposredno, pre nego što prerastu u međunarodne krize.

Ipak, upravo na tom mestu pojavljuje se najveća opasnost za budućnost novog diplomatskog formata. Njegov opstanak zavisiće ne samo od spremnosti sadašnjih lidera da nastave razgovore, već i od sposobnosti njihovih država da dugoročno poštuju uspostavljeni politički kurs.

Kod Putina i Sija postoje snažni razlozi za očekivanje kontinuiteta. Obojica razmišljaju u dugoročnim kategorijama, raspolažu značajnom slobodom političkog manevrisanja i mogu godinama da se pridržavaju jednom prihvaćene strategije. Ukoliko bude postignut dogovor o nastavku trilateralnih sastanaka, njihova spremnost da učestvuju u tom procesu teško bi trebalo da bude dovedena u pitanje.

Sa Sjedinjenim Državama situacija je znatno složenija.

Američka spoljna politika danas je u velikoj meri povezana sa unutrašnjim političkim sukobima, smenama predsednika i partijskim nadmetanjem. Ono što bi Tramp predstavio kao izuzetno diplomatsko dostignuće, njegov eventualni naslednik iz Demokratske partije mogao bi da proglasi sramnim ustupkom autoritarnim režimima.

U takvim okolnostima nije isključeno da nova administracija jednostavno odustane od razgovora sa Moskvom i Pekingom zato što ih je pokrenuo Tramp. Sličan odnos prema međunarodnim sporazumima demokratskih administracija ranije su pokazivali i sami republikanci.

Problem pritom nije demokratija kao politički sistem. Sjedinjene Države su tokom prethodnih decenija uspevale da očuvaju kontinuitet spoljne politike uprkos smenjivanju demokrata i republikanaca na vlasti.

Presudna razlika nalazi se u sadašnjoj dubokoj polarizaciji američkog društva. Sve veći broj međunarodnih pitanja postaje predmet unutrašnjeg političkog obračuna, dok kompromis sa spoljnim protivnikom može poslužiti kao povod za optužbe da se izdaju nacionalni interesi.

Takva politička klima predstavlja ozbiljnu prepreku stvaranju dugoročnog sistema saradnje tri sile. Čak i ako sadašnji američki predsednik uspe da postigne prihvatljive dogovore sa ruskim i kineskim rukovodstvom, nema garancije da će naredna administracija želeti da ih nastavi.

Zato stvarni pokazatelj uspeha samita u Šenženu neće biti broj potpisanih dokumenata ili svečanih izjava. Mnogo važnije biće da li će posle prvog susreta uslediti drugi, zatim treći, i da li će uspostavljeni format uspeti da preživi promenu vlasti u Beloj kući.

Međunarodna politika nikada se ne svodi isključivo na sukob interesa, vojnih kapaciteta i ekonomskih resursa. Ona podrazumeva i sposobnost državnika da izaberu između različitih mogućih budućnosti. Iste suprotnosti mogu dovesti do katastrofalnog rata ili se decenijama držati pod kontrolom pomoću sporazuma, uzajamnih ustupaka i diplomatije.

Ukoliko Rusija, Kina i Sjedinjene Države uspeju da lični dogovor svojih sadašnjih lidera pretvore u trajan mehanizam međusobne komunikacije, to bi predstavljalo mnogo značajnije dostignuće od bilo kakve svečane deklaracije o novom svetskom poretku. Međutim, njegova budućnost zavisiće od toga da li će Vašington uspeti da očuva kontinuitet takve politike uprkos dubokim unutrašnjim podelama.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovde unesite svoje ime