Danas je veliki praznik u Srbiji. Sretenje Gospodnje kada je Karađorđe 1804. god. podigao narod na prvi Srpski ustanak. Nije se više mogao trpljeti Turski zulum i harač i ustanak je počeo.
Vođa je bio čovjek iz naroda, domaćin Bogom dat da ima vrline koje krase predvodnika. Najumni Crnogorac, cijeneći takvu žrtvu piše ,,Posvetu praha ocu Srbije,, u Crnogorskoj Bibliji Gorski Vijenac. NJegoš je znao da cijeni hrabrost i pamet velikog vožda. Tu je neraskidiva veza, kao i sve veze Srbije i Crne Gore.
[adsenseyu1]
Danas je u Montenegru drugo vrijeme. NJegoša su izbacili iz upotrebe, jer ovakvoj državi ne treba neko ko će ih uvjek podsjećati da su Srbi. U današnjem Montenegru nije dosadno.
Živi se jedan od najturbulentnih perioda njene istorije. Na djelu je narodni bunt protiv zakona o slobodi vjeroispovjesti ili Crkvena revolucija. Toliki narod na ulice je izveo sam režim i hvala mu na tome.
U privatnoj državi Mila Đukanovića, poslednjeg evropskog diktatora i autokrate, obogatili su se on, brat, sestra i njegovi tajkuni. Žive raskalašno, bogateći se na tuđ račun. Sirotinja jedva sastavlja kraj sa krajem, muči se da opstane ekonomski a evo sada i duhovno.
[adsenseyu4]
Muči se da sačuva zdrav razum i svetinje. Srpsku Crnu Goru sa kojom se sada ponosi vaskoliko Srpstvo. Ono što je režim uradio vrijeđa nacionalna osjećanja ,zdravu logiku i dostojanstvo svakoga slobodnog čovjeka.
Ko zna šta sve ima u glavi monstrum koji po cijeni krvi želi da ostane na vlasti. Ne vjeruje nikome, ne zna ko mu je lojalan, ko nije, uglavnom je u totalnom delirijumu.
Pritiska Srbe koliko može, provocira, katolicima garantuje imovinu a našu bi otimao. U grdnim naumima koje ima sprečavaju ga litije, koje brojem naroda koji učestvuje u njima prevazilaze i najveće optimiste. 250 hiljada vjernika šeta i čeka kraj vladavine Mila Đukanovića.
Moje je mišljenje, kad crkva već ne želi miješanje politike u ovaj problem, da litije moraju da iznjedre novog Karađorđa.
Liturgiskim pojanjem i molebanima crkva će okupiti narod, ali Milo neće otići niti povući zakon.
[adsenseyu1]
Na Gospodu je da iznjedri nekog vođu, kakav je bio Karađorđe i da se ova farsa duga trideset godina završava. Dosta je tlačenja i maltretiranja Srba. A mi moramo ostati uz Episkope, na putu vjere, nade i ljubavi.
Na putu predaka, između početka i kraja, okrenuti Bogu i vjeri u njega, željni bolje budućnosti i pobjede. Ugledavši se na prađedove, na hrabre ljude iz našeg vremena, idemo dalje, čekajući novog Karađorđa, pobjednika, u nadi da nam se neće suditi po tome koliko smo puta pali, već koliko smo puta posle pada ustali.
Srbijo, srećan ti dan državnosti, budi nam vječna majka, utjeha i oslonac.
Velimir Eraković (Pravda.rs)
