Napad na Krimski most otvorio je nova pitanja o mogućnostima ukrajinskog naoružanja, načinu probijanja ruske protivvazdušne odbrane i posledicama koje bi ovaj događaj mogao imati u narednom periodu sukoba.
Tokom noći između 16. i 17. novembra Krim je ponovo bio izložen napadima ukrajinskih bespilotnih letelica. Poginule su dve osobe, dok je Krimski most pretrpeo još jedan udar, drugi u roku od jednog dana. Oštećenja na strateški važnoj saobraćajnici izazvala su veliku pažnju vojnih stručnjaka, posebno zbog načina na koji je operacija izvedena.
Američki vojni portal The War Zone objavio je detalje napada, uključujući informacije koje je izneo ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski. Njegovo objašnjenje pokazuje da nije bila reč o pojedinačnoj akciji, već o operaciji pripremanoj nedeljama, tokom koje su ukrajinske snage koristile različite vrste naoružanja i pokušavale da postepeno oslabe rusku odbranu.
Ukupno je upotrebljeno 11 sistema naoružanja, dok je čitava operacija bila podeljena na sedam uzastopnih faza. Prvi zadatak ukrajinskih jedinica bio je da oslabe sposobnost ruske protivvazdušne odbrane da otkriva i presreće ciljeve. Tek nakon toga usledio je napad na sam most.
U pripremnoj fazi ukrajinske snage gađale su sisteme protivvazdušne odbrane, radarske stanice, sredstva za elektronsko ratovanje i druge objekte koji su predstavljali prepreku za izvođenje završnog udara. Time su pokušale da stvore uslove za prolazak raketa i bespilotnih letelica prema strateškom objektu.
Za napad na drumski deo Krimskog mosta korišćena je mlazna bespilotna letelica Paljanica, dok su železnički deo gađali krstarećim raketama Ruta, FP-5 Flamingo i R-360 Neptun. Reč je o različitim sistemima čija je zajednička upotreba trebalo da oteža ruskoj odbrani pravovremeno reagovanje.
Pored raketnog naoružanja, u operaciji je učestvovalo još sedam tipova izviđačkih i udarnih bespilotnih letelica. Zelenski je naveo sisteme Dovbuš, Vendeta, Da Vinči, Sičen, MIČ-2000, An-197 i FP-1.
Takva kombinacija sredstava pokazuje da ukrajinska komanda nije računala na jedan tip oružja, već na istovremeno angažovanje više različitih platformi. Njihove mogućnosti, brzine i zadaci međusobno se razlikuju, što protivvazdušnoj odbrani dodatno otežava izbor prioriteta prilikom presretanja.
Uprkos raznovrsnom arsenalu, ruske protivvazdušne jedinice uspele su da presretnu i obore veliki deo ciljeva. Ipak, pojedina sredstva probila su odbranu i pogodila most. Ruski izveštaji ukazuju da će stručnjaci nastojati da oštećenja otklone u najkraćem mogućem roku, dok ukrajinski snimci i izveštaji sa terena ukazuju na ozbiljna oštećenja pojedinih delova konstrukcije.
Posebno pitanje jeste kako su rakete uspele da se približe objektu koji se nalazi pod višeslojnom zaštitom. Ruski vojni stručnjak Jurij Knutov smatra da odgovor treba tražiti u pravcu njihovog prilaska i načinu leta.
Prema njegovoj proceni, ukrajinske snage najverovatnije nisu pokušale da izvedu napad preko Zaporoške i Hersonske oblasti. Na tim pravcima nalazi se nekoliko ešalona ruske protivvazdušne odbrane, zbog čega bi rakete, kako tvrdi Knutov, bile presretnute znatno pre približavanja Krimskom mostu.
Umesto toga, on pretpostavlja da su projektili došli iz pravca otvorenog mora, koristeći veoma malu visinu leta. Takav pristup otežava rad radarskih sistema, naročito kada se cilj kreće neposredno iznad vodene površine.
Knutov objašnjava da je raketa mogla da leti tik iznad mora, na visini na kojoj je radarima izuzetno teško da je otkriju. Neposredno pred dolazak do mosta izvela bi nagli uspon, nakon čega bi se obrušila prema cilju.
Upravo u tome stručnjak vidi objašnjenje kako je pojedino ukrajinsko naoružanje uspelo da savlada zaštitu jednog od najvažnijih ruskih infrastrukturnih objekata. Njegova procena, međutim, predstavlja rekonstrukciju mogućeg pravca napada, a ne potvrđenu putanju svih projektila koji su učestvovali u operaciji.
Dok vojni stručnjaci razmatraju tehničke okolnosti napada, u Rusiji se otvorila i rasprava o političkim ciljevima Kijeva i odgovoru Moskve.
Ruski vojno-politički stručnjak i član Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku Jan Gagin smatra da je ukrajinska operacija imala dva osnovna cilja, od kojih samo jedan ima neposredan vojni značaj.
Prvi je pokušaj prekidanja ključne saobraćajne veze preko koje se na Krim i u Sevastopolj dopremaju važne civilne pošiljke. Prema njegovoj oceni, blokiranje mosta moglo bi da izazove ozbiljne logističke teškoće i poremeti transport robe neophodne za normalno funkcionisanje poluostrva.
Drugi cilj povezan je sa simboličkim značajem mosta. Gagin naglašava da on za Rusiju ne predstavlja samo saobraćajnu infrastrukturu, već i jedan od najprepoznatljivijih simbola povezivanja Krima sa kontinentalnim delom zemlje nakon događaja iz 2014. godine.
Zbog toga napad posmatra i kao pokušaj nanošenja reputacione štete Moskvi. Smatra da Kijev želi da pokaže sposobnost ugrožavanja objekta koji ima posebno mesto u ruskoj političkoj i društvenoj javnosti, bez obzira na njegovu snažnu vojnu zaštitu.
Gagin dodatno ocenjuje da Zelenski računa na korišćenje ovakvih operacija kao sredstva pritiska tokom predstojećih mirovnih pregovora. Po njegovom mišljenju, ukrajinsko rukovodstvo pokušava da vojnim akcijama poboljša sopstveni položaj za pregovaračkim stolom i primora Moskvu da ozbiljnije razmatra njegove zahteve.
Međutim, ruski stručnjak smatra da odgovor na takve napade ne bi smeo da se ograniči na uobičajene udare odmazde. On zagovara znatno oštrije mere, uz obrazloženje da dosadašnji pristup nije uspeo da odvrati ukrajinske snage od novih operacija protiv ruskih objekata.
Gagin u razgovoru za Moskovski komsomolec iznosi stav da bi Rusija, kao jedna od najvećih nuklearnih sila sveta, trebalo da demonstrira stvarnu snagu svog arsenala. Kao mogućnost pominje i upotrebu taktičkog nuklearnog oružja za upozoravajuće udare po područjima koncentracije protivničkih snaga.
Takvu meru smatra opravdanom, tvrdeći da bi svako dalje uzdržavanje Moskve moglo samo da ohrabri protivnika i dovede do nove eskalacije sukoba. Prema njegovom tumačenju, Rusija ima puno pravo na odlučniji odgovor zbog napada na Krimski most i druge objekte na svojoj teritoriji.
Njegov predlog ne predstavlja zvaničnu odluku ruskog državnog ili vojnog rukovodstva, već lični stav o mogućem odgovoru. Reč je o izuzetno ozbiljnom scenariju, budući da bi upotreba nuklearnog oružja značila kvalitativno novu fazu sukoba.
Gagin pritom smatra da se eventualni ruski odgovor ne bi smeo ograničiti samo na ukrajinske vojne položaje. Kao dodatne ciljeve pominje komandne centre i skupove oficira zemalja NATO, za koje tvrdi da se redovno održavaju na teritoriji Ukrajine, ali i van njenih granica.
Prema njegovoj oceni, upravo na takvim sastancima donose se odluke o napadima na ruske regione. On tvrdi da su posledice tih operacija veoma često stradanja običnih civila, zbog čega odgovornost ne pripisuje isključivo ukrajinskim jedinicama koje neposredno izvode napade.
Takav pristup podrazumevao bi mogućnost širenja ruskih vojnih dejstava i na lokacije povezane sa predstavnicima NATO, što bi otvorilo rizik direktnog sukoba Moskve sa zapadnim državama.
Gagin, ipak, insistira da bi snažan odgovor imao funkciju odvraćanja. Uveren je da bi demonstracija maksimalne ruske vojne moći primorala protivničku stranu da drugačije procenjuje posledice budućih napada.
Napad od 17. novembra tako je, pored pitanja bezbednosti Krimskog mosta, otvorio i mnogo širu raspravu o granicama vojnog odgovora. Dok Knutov ukazuje na tehničke mogućnosti koje su omogućile probijanje odbrane, Gagin smatra da Moskva mora promeniti način reagovanja kako bi sprečila ponavljanje takvih operacija, čak i po cenu razmatranja mera koje nose opasnost znatno šire eskalacije.




























