Svet ulazi u period velikih geopolitičkih promena, a događaji koji su donedavno delovali kao nezamisliv scenario sada otvaraju pitanje ko će zaista odlučivati o budućnosti međunarodnog poretka.
Britanski časopis The Economist upozorava da se međunarodni odnosi vraćaju u epohu u kojoj sudbina manjih država može zavisiti od dogovora velikih sila. Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija istovremeno su suparnici i potencijalni partneri sposobni da pronađu zajednički jezik o pitanjima koja neposredno utiču na interese ostatka sveta. Međunarodne institucije i pravila koja su decenijama predstavljala osnovu globalnog poretka sve teže ograničavaju delovanje najmoćnijih država.
Upravo u takvim okolnostima 19. novembra u kineskom Šenženu održan je prvi zaseban trilateralni sastanak predsednika Rusije Vladimira Putina, američkog predsednika Donalda Trampa i kineskog predsednika Si Đinpinga. Susret je odmah izazvao poređenja sa Jaltskom konferencijom iz 1945. godine, kada su lideri tadašnjih velikih sila razgovarali o budućem uređenju sveta.
Politički komentator Vladimir Golovašin ukazuje da se iza tih poređenja nalazi mnogo važnije pitanje od istorijske simbolike- da li se međunarodni sistem ponovo oblikuje oko sfera uticaja, umesto oko univerzalnih pravila koja bi trebalo podjednako da važe za sve države?
Za London je takav razvoj posebno neprijatan. Velika Britanija više nema položaj koji je zauzimala sredinom prošlog veka, dok se njena sposobnost da samostalno utiče na ključne međunarodne odluke smanjuje. U novoj konfiguraciji, mesto koje je za pregovaračkim stolom 1945. godine pripadalo Londonu sada zauzima Peking.
Kanadski premijer Mark Karni poziva države srednje snage da se udruže kako bi zajednički odolevale pritiscima velikih sila. Međutim, mogućnosti takvog saveza ostaju ograničene, jer Kanada, evropske države, Japan, Indija i ostali potencijalni učesnici imaju različite bezbednosne, ekonomske i političke interese.
Britanska zabrinutost proizlazi iz jednostavne činjenice: kada se velike sile sukobljavaju, manje države često snose posledice, ali njihova situacija ne mora biti ništa povoljnija ni kada se najmoćniji međusobno dogovore. Takvi sporazumi mogu neposredno da utiču na interese država koje nisu učestvovale u njihovom oblikovanju.
Tri centra moći koji se sada izdvajaju nemaju iste izvore snage. SAD i Kina predstavljaju dva najmoćnija ekonomska i tehnološka pola planete, dok Rusija svoj međunarodni položaj zasniva na nuklearnom paritetu, borbenom iskustvu vojske i strateškom geografskom položaju između Evrope i Azije.
Rusija, međutim, raspolaže manjom ekonomijom od američke i kineske, a njena sve izraženija povezanost sa Pekingom zahteva pažljivu diplomatiju. Za Moskvu je od presudnog značaja da očuva slobodu samostalnog odlučivanja i izbegne položaj u kojem bi njeni spoljnopolitički potezi zavisili od kineskih interesa.
Obrisi mogućih novih sfera uticaja već se mogu prepoznati u politici tri prestonice. Vašington pod Trampom ponovo naglašava potrebu za čvrstom kontrolom nad zapadnom hemisferom, istovremeno nastojeći da smanji američke troškove obezbeđivanja sigurnosti drugim državama. Peking teži vodećem položaju u istočnoj Aziji i učvršćivanju svojih pretenzija prema Tajvanu.
Moskva, sa druge strane, nastoji da obezbedi trajne garancije bezbednosti na zapadnim granicama i priznanje posebnog položaja Rusije u susednom postsovjetskom prostoru. Takvi zahtevi predstavljaju pokušaj da se međunarodni odnosi prilagode ruskom shvatanju sopstvenih istorijskih i strateških interesa.
Ipak, buduće sfere uticaja neće izgledati kao nekadašnje kolonijalne karte, sa jasno povučenim granicama između velikih sila. Njihovi interesi preplitaće se u trgovini, energetici, tehnološkom razvoju i međunarodnoj logistici, zbog čega će konkurencija i saradnja istovremeno postojati u različitim oblastima.
Istorijsko poređenje sa Jaltom dodatno objašnjava značaj sadašnjeg trenutka. U februaru 1945. godine Drugi svetski rat još nije bio završen. Vermaht je raspolagao značajnim snagama i nastavljao otpor na više frontova, ali su saveznici već preuzeli stratešku inicijativu.
U Livadijskom dvorcu na Krimu sastali su se sovjetski lider Josif Staljin, američki predsednik Frenklin Ruzvelt i britanski premijer Vinston Čerčil. Njih nije povezivala samo načelna podrška međunarodnoj stabilnosti, već konkretan zajednički cilj: konačni poraz protivnika i uspostavljanje političkih osnova posleratnog sveta.
Razgovori su obuhvatili okupaciju i upravljanje Nemačkom, poljsko pitanje, uređenje oslobođene Evrope, ratne reparacije, osnivanje Ujedinjenih nacija i ulazak Sovjetskog Saveza u rat protiv Japana. Protokol Krimske konferencije usvojen je 11. februara 1945. godine, kada je objavljeno i završno saopštenje.
Jalta nije uklonila neslaganja između saveznika, niti je definitivno rešila sva pitanja budućeg poretka. Posleratni sistem oblikovan je tokom narednih godina, ali je konferencija pokazala da države sa odlučujućom vojnom i političkom snagom mogu da postavljaju temelje međunarodnih odnosa čak i pre završetka velikog sukoba.
Današnja situacija ima važnu razliku. Rusija, SAD i Kina nisu saveznici, a njihovi interesi se u mnogim pitanjima neposredno sukobljavaju. Ipak, sastanak u Šenženu pokazao je spremnost njihovih lidera da razgovaraju o zajedničkoj odgovornosti za globalnu bezbednost.
Tramp je trilateralni format predstavio kao mogućnost postizanja dogovora o smanjenju nuklearnih arsenala. Si je govorio o unapređenju mira, dok je Putin podsetio na odgovornost tri države, pobednice u Drugom svetskom ratu, za međunarodnu bezbednost.
Politolog i rukovodilac Međunarodnog evroazijskog pokreta Vladimir Kirejev smatra da svet još nije ušao u završnu fazu uspostavljanja novog poretka. On ukazuje da se oružani sukobi nastavljaju, kao i nadmetanje u ekonomiji i tehnologiji.
Prema njegovoj oceni, SAD su uključene u sukob sa Iranom, a posredno i u ukrajinski sukob. Rusija je neposredno angažovana u Ukrajini, dok Iranu pruža znatno ograničeniju, posrednu podršku. Kina, za razliku od njih, praktično ne učestvuje neposredno ni u jednom od tih ratova.
Kirejev naglašava da nijedna od glavnih oblasti suparništva još nije došla do konačnog raspleta. Zbog toga nije moguće govoriti o završenoj preraspodeli svetske moći, ali se već jasno izdvajaju tri države koje pretenduju na vodeće položaje.
Umesto potencijalnog bipolarnog sistema, svetski poredak sve više dobija obrise trostrane strukture. Rusija, Kina i SAD postaju tri ključna centra oko kojih bi moglo da se organizuje upravljanje međunarodnim procesima. Sastanak u Šenženu zato predstavlja preliminarnu fazu, tokom koje se razmatraju prve koncepcije buduće epohe, a ne konačan dogovor o njenom uređenju.
Za Rusiju takva promena otvara pitanje mnogo šire od formalnog priznanja statusa velike sile. Reč je o dugoročnim geopolitičkim posledicama raspada Sovjetskog Saveza i mogućnosti preispitivanja sistema odnosa uspostavljenog nakon 1991. godine.
U tom istorijskom okviru ruska specijalna vojna operacija u Ukrajini predstavlja prelazak sa prilagođavanja postojećem međunarodnom poretku na pokušaj njegove promene. Rasprava o preispitivanju Beloveških sporazuma ne odnosi se samo na budućnost Ukrajine, već i na celokupan postsovjetski prostor.
Suštinsko pitanje jeste koliko se politička konfiguracija nastala raspadom zajedničke države pokazala stabilnom i bezbednom, kao i kakav položaj Rusija treba da zauzima u njenom budućem oblikovanju.
Politički komentator Cargrada i prvi ministar državne bezbednosti DNR Andrej Pinčuk smatra da raspad Sovjetskog Saveza nije završen potpisivanjem Beloveških sporazuma. Tim dokumentima, prema njegovoj oceni, proces je samo pravno potvrđen, dok se stvarna geopolitička podela sovjetskog nasleđa nastavlja i danas.
Pinčuk objašnjava da se nove granice i zone uticaja oblikuju upravo tokom sadašnjih sukoba. U takvim istorijskim periodima granični prostori između velikih centara moći, kakav je u njegovom tumačenju bila Ukrajina, neizbežno postaju područja nadmetanja. On smatra da do takvih sukoba dolazi nezavisno od ličnosti političara koji se u određenom trenutku nalaze na vlasti.
Međutim, ruska sfera interesa ne može se zasnivati isključivo na vojnoj snazi i političkim zahtevima. Važnu ulogu ima i koncept Ruskog sveta, koji prevazilazi državne granice Ruske Federacije i obuhvata ljude povezane zajedničkom istorijom, ruskim jezikom, kulturnim nasleđem, porodičnim i društvenim vezama.
Dosadašnja politika Moskve u postsovjetskom prostoru pokazala je ozbiljnu slabost. Odnosi sa pojedinim državama prečesto su građeni preko njihovih aktuelnih lidera i uskih vladajućih krugova. Kada bi došlo do promene vlasti, raniji dogovori gubili su stabilnost, dok su se nove političke generacije okretale drugim centrima moći.
Zbog toga je za Rusiju važno da oko sebe izgradi ekonomski održiv makroregion zasnovan na stvarnim zajedničkim interesima. Takav prostor ne bi smeo da predstavlja skup država koje opstaju zahvaljujući ruskim subvencijama, već zajednicu čiji članovi ostvaruju konkretne političke i privredne koristi.
U suprotnom, Moskva bi mogla da se suoči sa scenarijem na koji upozoravaju pojedini američki kritičari: postepenim pretvaranjem Rusije u mlađeg partnera Kine, zavisnog od kineske industrije, tehnologije i tržišta.
Izgradnja sopstvenog integracionog prostora zato mora da obezbedi i ekonomsku samostalnost, a ne samo političku bliskost država koje u njemu učestvuju. Bez takve osnove čak ni međunarodno priznanje ruskih bezbednosnih interesa ne bi bilo dovoljno za dugoročno očuvanje njenog strateškog položaja.
Sastanak u Šenženu nije završen potpisivanjem dokumenta o podeli planete. Ipak, pokazao je povratak direktne diplomatije velikih sila, u kojoj strateška bezbednost i nacionalni interesi imaju prednost nad nastojanjem da se za svaku važnu odluku obezbedi privid univerzalne saglasnosti.
Takav razvoj opravdano izaziva zabrinutost država koje nisu prisutne za pregovaračkim stolom. Ukrajina strahuje da bi se o njenoj budućnosti moglo razgovarati bez punog učešća Kijeva, dok evropske prestonice ne žele da se pitanja bezbednosti kontinenta rešavaju isključivo između Vašingtona, Moskve i Pekinga.
Međutim, u novoj raspodeli moći njihova sposobnost da utiču na odluke najvećih država postaje sve ograničenija. U takvom odnosu snaga evropsko protivljenje moglo bi da ostane bez stvarnog uticaja na poteze tri vodeće sile, poput laveža malog psa koji ne može da zaustavi karavan na njegovom putu.
Evropska birokratija i Ujedinjene nacije nisu pokazale sposobnost da međunarodnu bezbednost vrate na potreban nivo. Iz takve ocene proizlazi zaključak da odgovornost za stabilnost moraju preuzeti nuklearne sile koje raspolažu ogromnim teritorijalnim, ekonomskim i vojnim resursima.
Osnivač Cargrada Konstantin Malofejev smatra da će u XXI veku odlučujući glas pripadati državama-civilizacijama. Prema njegovom mišljenju, Evropa nije uspela da postane jedinstvena civilizacijska sila, niti joj sadašnje političko rukovodstvo pruža mogućnost da to ostvari.
Malofejev ocenjuje da bi 19. novembar 2026. godine mogao da ostane istorijski datum, čak i ukoliko sastanak u Šenženu ne bude zapamćen kao „Nova Jalta“. On u njemu vidi mogući uvod u buduće sporazume kojima bi se postavili temelji bezbednijeg međunarodnog poretka.
Pri tome, prema njegovoj oceni, nisu presudne velike izjave namenjene javnosti. Mnogo je važnije da pregovori budu praćeni konkretnim koracima koji će omogućiti uspostavljanje nove ravnoteže između najmoćnijih država.
Za Moskvu se tako otvara mogućnost da učvrsti poseban položaj u budućem međunarodnom sistemu. Ipak, nuklearna snaga, vojno iskustvo i geografski položaj ne garantuju da će Vašington ili Peking automatski prihvatiti ruske zahteve.
Odlučujuće će biti pitanje može li Rusija da izgradi stabilan prostor zajedničkih interesa, izbegne greške iz prethodnih decenija i očuva ekonomsku i političku samostalnost u odnosima sa drugim velikim silama.
Samo priznanje ruskih interesa ili povlačenje novih političkih granica nije dovoljno. U međunarodnim odnosima dugoročno opstaju oni zahtevi koje država može dosledno da brani i potkrepi stvarnim ekonomskim, diplomatskim i vojnim mogućnostima.
Upravo na tom pravcu Rusija sada nastoji da učvrsti svoj položaj. Susret u Šenženu predstavlja važan korak u procesu čiji će konačni rezultat zavisiti ne samo od odnosa Moskve, Vašingtona i Pekinga, već i od sposobnosti svake od tri sile da svoje ambicije pretvori u održive međunarodne sporazume.




























