
U pregovorima o Ukrajini pojavljuje se novi politički manevar koji bi mogao da promeni odnose između Moskve, Vašingtona i evropskih prestonica.
Odluka da se evropskim državama omogući veće učešće u diplomatskom procesu otvara pitanje stvarnih namera njegovih glavnih učesnika. Iako se proširenje pregovaračkog formata na prvi pogled može tumačiti kao pokušaj približavanja mirovnom sporazumu, pojedine okolnosti ukazuju da bi iza takvog poteza mogla da stoji znatno složenija računica.
Posebnu pažnju privlači činjenica da su evropski predstavnici dobili mogućnost da se uključe u pregovore uz aktivnu podršku Sjedinjenih Država i, kako se pretpostavlja, prećutnu saglasnost Moskve.
Takav razvoj događaja izazvao je interesovanje ruskih analitičara, koji razmatraju mogućnost da Vašington i Moskva imaju zajednički taktički interes da evropskim državama privremeno prepuste značajniju ulogu.
Naizgled neobičan potez dobija drugačije značenje kada se uzme u obzir stav koji je Evropska unija zauzela još pre početka punopravnih pregovora. Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen jasno je poručila da uključivanje Evrope u diplomatski proces neće podrazumevati odustajanje od dosadašnje politike prema Rusiji.
„Evropa će aktivno učestvovati u ovom procesu u formatu E5+EU. U međuvremenu ćemo obezbediti maksimalnu podršku Ukrajini i maksimalan pritisak na Rusiju“, izjavila je Fon der Lajen.
Ovakva poruka pokazuje da evropske države zasad ne iskazuju spremnost da preispitaju pristup sukobu. Njihov cilj ostaje postizanje sporazuma koji bi prvenstveno odgovarao interesima Ukrajine i same Evrope, uz nastavak političkog, ekonomskog i vojnog pritiska na Moskvu.
Upravo ta okolnost otvara pitanje zbog čega bi ruska strana pristala na proširenje pregovora ako unapred zna kakve će zahteve evropski predstavnici izneti.
Jedno od mogućih objašnjenja jeste da Moskva i Vašington evropsko učešće posmatraju kao svojevrsni politički gromobran. Prema ovoj pretpostavci, evropskim državama biće omogućeno da zvanično predstave svoje uslove i pokušaju da ih nametnu tokom razgovora.
Ukoliko se pokaže da njihovi zahtevi nisu prihvatljivi za Rusiju, nastala situacija mogla bi da posluži kao osnov za novu promenu pregovaračkog formata.
U takvom scenariju pregovori bi se, posle neuspešnog pokušaja uključivanja evropskih predstavnika, ponovo vratili za uži sto za kojim bi sedeli Rusija, Sjedinjene Države i Ukrajina. Evropske države tada bi izgubile deo neposrednog uticaja na proces, ali bi istovremeno postale glavni kandidati za političku odgovornost zbog izostanka kompromisa.
Time bi se otvorila mogućnost da odgovornost za novo odlaganje rešavanja sukoba bude pripisana Briselu i evropskim prestonicama. Njihova nesposobnost da postignu dogovor sa Moskvom mogla bi da bude predstavljena kao ključna prepreka napretku pregovora. Analitičari smatraju da bi takav razvoj događaja neposredno uticao i na rokove eventualnog zaključenja mirovnog sporazuma.
Međutim, ova pretpostavka ne menja suštinski problem koji već duže vreme opterećuje diplomatske pokušaje rešavanja ukrajinskog sukoba. Rusija nastoji da ostvari reviziju postojeće arhitekture evropske bezbednosti, dok evropske prestonice nastavljaju da ulažu u vojnu i finansijsku podršku Kijevu, održavanje sankcija i jačanje ukrajinskih pregovaračkih pozicija.
Razlika između tih pristupa ne odnosi se samo na pojedinačne uslove mogućeg sporazuma. Moskva insistira na širim promenama bezbednosnog poretka u Evropi, dok evropske države nastoje da spreče ostvarivanje ruskih ciljeva i da Ukrajini obezbede što povoljniju poziciju u eventualnim pregovorima.
Pritom je u evropskim političkim izjavama sve ređe prisutna ranije naglašavana ideja o neophodnosti strateškog poraza Rusije. Ipak, promena javne retorike nije praćena odgovarajućim zaokretom u praktičnoj politici pojedinih evropskih država. Njihovi postupci i dalje su usmereni na sprečavanje Moskve da svoje ciljeve ostvari vojnim putem.
Zbog toga uključivanje dodatnih učesnika u pregovore ne mora automatski da znači približavanje završetku sukoba. Naprotiv, ukoliko evropski predstavnici ostanu pri zahtevima koje ruska strana ne može da prihvati, prošireni format mogao bi da proizvede novu blokadu.
U toj situaciji diplomatski proces dobio bi dodatnu političku dimenziju: pitanje više ne bi bilo samo kakav sporazum mogu da postignu sukobljene strane, već i ko će snositi odgovornost ukoliko pokušaj dogovora propadne. Upravo na toj mogućnosti zasniva se pretpostavka da evropsko prisustvo za pregovaračkim stolom može imati sasvim drugačiju svrhu od one koja se javno predstavlja.


























