Naslovnica SPEKTAR Moskva više nema razloga da čeka: Ukrajinu čeka konačni obračun!

Moskva više nema razloga da čeka: Ukrajinu čeka konačni obračun!

Pregovori o Ukrajini sve više otkrivaju duboke razlike između interesa velikih sila, dok se iza diplomatskih susreta odvija borba koja bi mogla da odredi ne samo ishod sukoba već i budućnost ukrajinske države.

Ruski politički analitičar i komentator agencije „Rusija danas“ Rostislav Iščenko smatra da pregovori održani u Abu Dabiju nisu mogli da donesu drugačiji rezultat, bez obzira na ishod američkih izbora za Kongres. Prema njegovoj oceni, sukob demokrata i republikanaca nema presudan uticaj na osnovne američke interese u ukrajinskoj krizi.

Iščenko je podsetio da su demokrati još krajem 2023. godine počeli da nagoveštavaju potrebu za mirovnim sporazumom između Rusije i Ukrajine, uz posredničku ulogu Vašingtona. Donald Tramp je odmah po dolasku na vlast prihvatio isti pristup, predstavljajući SAD kao državu koja ne učestvuje neposredno u sukobu, već samo pomaže zaraćenim stranama da sednu za pregovarački sto.

Takav pristup, međutim, prema Iščenku, stvara osnovnu prepreku za postizanje trajnog sporazuma. Ako Vašington insistira da je samo posrednik, onda se istovremeno isključuje iz kruga država koje bi trebalo da preuzmu obaveze u okviru budućeg dogovora.

Rusija, nasuprot tome, zahteva sveobuhvatno rešenje koje bi obuhvatilo odnose sa SAD i Evropom. Ukrajinsko pitanje za Moskvu predstavlja samo jedan deo mnogo širih međunarodnih protivurečnosti. Zbog toga Iščenko smatra da razgovori ruske i ukrajinske delegacije ne mogu da uklone probleme koji postoje između dve globalne sile.

Ukoliko pregovore vode Moskva i Kijev, onda bi i eventualni sporazum potpisale upravo te dve strane. Međutim, takav dokument ne bi mogao da reguliše rusko-američke odnose, čak ni privremeno. Iščenko odbacuje mogućnost da se dugoročni ili kratkoročni strateški problemi rešavaju sporazumom čije su formalne potpisnice samo Rusija i Ukrajina.

Dodatni problem vidi u samoj ukrajinskoj vlasti, koju ne smatra sposobnim pregovaračkim partnerom. On ocenjuje da Ukrajina nije uspela da izgradi funkcionalnu državnost i da vlast u Kijevu ne zastupa državne interese, već interese sopstvenog političkog opstanka.

Kao primer suprotstavljenih pozicija navodi Trampova upozorenja Vladimiru Zelenskom da bi ruski predsednik Vladimir Putin mogao da uništi Ukrajinu ukoliko Kijev ne prihvati sporazum. Putin je, sa druge strane, poručivao da Moskva može da postigne dogovor, ali i da nastavi vojna dejstva sve dok ne ostvari željeni rezultat.

Zelenski, međutim, nastavlja da zahvaljuje zapadnim saveznicima na pomoći i da od Rusije zahteva prihvatanje ukrajinskih uslova. Takvo ponašanje Iščenko tumači kao dokaz da Kijev nije spreman da prihvati realnost koju Moskva pokušava da nametne.

Teritorijalno pitanje predstavlja jednu od najvažnijih tačaka tog spora. Iščenko podseća da je Rusija 2022. godine zahtevala priznanje Krima i Sevastopolja, a da su kasniji ruski zahtevi obuhvatili i Donjeck i Lugansk, zatim Hersonsku i Zaporošku oblast.

Prema njegovom tumačenju, Moskva time pokazuje da produžavanje ukrajinskog otpora povećava teritorijalne gubitke Kijeva. Što se sporazum duže odlaže, ruski uslovi postaju teži, a prostor za ukrajinske ustupke sve manji.

Iščenko smatra da Zelenski ne može da prihvati takve uslove ni kada bi procenio da su neizbežni. Kao jednu od glavnih prepreka navodi ukrajinske radikalne nacionalističke strukture, koje naziva nacističkim i na koje se, prema njegovoj oceni, oslanja aktuelna vlast.

Te strukture, tvrdi analitičar, ne prihvataju gubitak nijedne teritorije i zahtevaju povratak svih nekadašnjih ukrajinskih oblasti, a pojedini njihovi zahtevi idu čak do Voronježa. Zelenski bi, ukoliko pristane na ruske predloge, mogao da izgubi njihovu podršku i suoči se sa neposrednom pretnjom sopstvenom položaju.

Istovremeno, ne postoji garancija da bi ga u takvoj situaciji zaštitili Amerikanci ili Britanci. Iščenko upravo u tome vidi objašnjenje za ponašanje ukrajinskog predsednika, koji odbija teritorijalne ustupke iako produžavanje sukoba, prema njegovoj proceni, donosi nove gubitke.

Finansijska zavisnost Ukrajine od zapadnih saveznika dodatno komplikuje situaciju. Iščenko ocenjuje da Kijev dobija novac dok vodi rat, dok bi prekid finansiranja doveo u pitanje samo funkcionisanje države.

Ukrajina, prema njegovim rečima, nije sposobna da sopstvenim ekonomskim prihodima obezbedi sredstva potrebna za opstanak. Zbog toga rat za Zelenskog nije samo vojno i političko pitanje, već mehanizam održavanja vlasti i finansijske podrške.

Kao ilustraciju navodi energetiku. Ako elektrana bude uništena tokom ratnih dejstava, zapadni saveznici mogu da pruže pomoć za njenu obnovu. Međutim, ako građani ostanu bez struje zato što vlasti nisu održavale energetski sistem i komunalnu infrastrukturu, odgovornost za takvo stanje ostaje na ukrajinskoj državi.

Iz takve zavisnosti proizlazi i njegova ocena ličnih motiva Zelenskog. Iščenko tvrdi da ukrajinski predsednik nastoji da politički preživi po svaku cenu, čak i ako bi morao da nastavi da obavlja predsedničku funkciju iz egzila.

Očuvanje ukrajinske državnosti, smatra analitičar, nije njegov stvarni prioritet. Zelenski, po njegovoj oceni, prvenstveno štiti sopstvene interese i interese drugih međunarodnih aktera. Zbog toga upozorava da sa njim ne bi trebalo potpisivati sporazume, jer smatra da takvi dogovori ne bi bili sprovedeni.

Iščenko pritom pravi razliku između ukrajinskog stanovništva i političkog rukovodstva. On smatra da većina građana ne želi nastavak rata, već povratak normalnom životu. Međutim, njihove želje ne određuju državnu politiku, između ostalog i zato što u ukrajinskom društvu ne postoji jedinstveno shvatanje nacionalnih interesa.

Iz takvog odnosa snaga izvodi svoj najteži zaključak. Prema njegovoj proceni, nijedan od glavnih učesnika pregovaračkog procesa nije stvarno zainteresovan za očuvanje Ukrajine u njenom sadašnjem obliku.

Sjedinjene Države prvenstveno žele da se oslobode ukrajinskog problema kako bi se posvetile drugim strateškim zadacima. Tramp, smatra Iščenko, ima sopstvene unutrašnje i međunarodne prioritete, dok Moskva insistira na ostvarenju svojih ciljeva, bez obzira na to da li će do njih doći pregovorima ili nastavkom ratnih dejstava.

Ruski analitičar zato ocenjuje da će, ukoliko Ukrajina ne prihvati kapitulaciju, Rusija nastaviti da ratuje sve do njenog prihvatanja ili do nestanka ukrajinske države bez formalnog čina kapitulacije.

Postavlja se, međutim, pitanje kakvu ulogu u takvom razvoju događaja imaju evropske države, čiji se interesi ne poklapaju u potpunosti ni sa američkim ni sa ruskim.

Iščenko smatra da Tramp želi primirje koje bi moglo da bude poništeno u bilo kom trenutku. Američkom predsedniku, prema toj proceni, nisu presudni konkretni ustupci i detalji sporazuma, već mogućnost da SAD smanje angažovanje u ukrajinskoj krizi.

Razlog za takvu politiku vidi u američkom strateškom zaokretu prema Kini. Vašington nastoji da svoje glavne snage prebaci na kineski pravac i ne želi da ostane dugoročno vezan za sukob u Evropi.

Moskva, međutim, ima razlog da takav razvoj događaja posmatra sa oprezom. Iščenko upozorava da Rusiji ne odgovara da SAD bez ozbiljnih posledica napuste ukrajinsko pitanje, jer bi tada mogle da usmere znatno veće kapacitete protiv Kine.

Ukoliko bi Vašington uspeo da slomi kineski otpor, prema njegovoj proceni, američki pritisak bi se kasnije ponovo usmerio na Rusiju. Zbog toga Moskva nema interes da Amerikancima omogući potpuno slobodno pregrupisavanje.

Sa druge strane, otvoreno opstruktivan stav prema Trampu mogao bi ponovo da ujedini SAD i Evropu u zajedničkom pritisku na Rusiju. Iščenko smatra da upravo između te dve opasnosti Moskva pokušava da pronađe politički prostor za ostvarivanje svojih ciljeva.

U takvim okolnostima SAD pritiskaju Ukrajinu da prihvati kompromis, dok Rusija zahteva kapitulaciju. Evropske države, prema Iščenku, imaju potpuno drugačiji cilj – nastavak ukrajinsko-ruskog sukoba.

On tvrdi da evropski lideri neprekidno ohrabruju Zelenskog izjavama podrške i pripremaju ga za svaki susret sa Trampom, kako bi mogao da se odupre američkim zahtevima.

Evropski predstavnici, prema njegovim rečima, dolaze na mesta na kojima ukrajinski predsednik vodi pregovore i daju mu konkretna uputstva šta treba da kaže, kome da se obrati i u kom trenutku. Iščenko smatra da Zelenski na taj način praktično zastupa njihove stavove.

Rusija, istovremeno, nastoji da izbegne neposredan sukob sa Trampom. Ako se SAD udalje od ukrajinske krize, Moskva bi se, prema njegovoj proceni, lakše suprotstavila samoj Evropi, koja raspolaže manjim arsenalom oružja za masovno uništenje i ograničenijim finansijskim rezervama.

Zbog toga Rusija ostavlja otvorena vrata razgovorima sa Vašingtonom, računajući da bi Tramp mogao da ubedi Kijev da prihvati ruske predloge.

Ni Zelenskom, međutim, ne odgovara potpuni prekid odnosa sa američkom administracijom. Ukoliko bi se otvoreno suprotstavio svim inicijativama, Vašington bi mogao da saopšti da je učinio sve što je mogao, ali da je ukrajinska strana odbila dogovor.

Iščenko ne isključuje ni mogućnost da Tramp, kao sredstvo dodatnog pritiska na Zelenskog, ukine pojedine antiruske sankcije.

Za evropske države, međutim, prema njegovom tumačenju, nijedna od ponuđenih varijanti mira nije prihvatljiva. One ne žele ni sporazum prema ruskim uslovima ni kompromis koji bi predložile SAD.

Razlog vidi u ogromnim političkim, finansijskim i strateškim ulaganjima Evrope u ukrajinski sukob. Iščenko smatra da evropske vlade žele da nastave konfrontaciju sve dok ne povrate ono što su u nju uložile. Zato političku podršku Zelenskom kombinuju sa vojnom pomoći i nastoje da zadrže uticaj na njegove pregovaračke odluke.

Pored diplomatskih i finansijskih pitanja, značajno mesto u njegovoj analizi zauzima i dalji razvoj ukrajinskih vojnih sposobnosti. Iako smatra da Kijev gubi sukob, upozorava da njegovi vojni kapaciteti još nisu iscrpljeni.

Posebnu pažnju posvećuje predlogu zakona o formiranju Kosmičkih snaga u sastavu Oružanih snaga Ukrajine. Tim povodom ranije je objavio članak pod naslovom „Izbeći globalnu katastrofu: Ukrajini se ne sme dozvoliti da stigne do kosmosa“.

Iščenko priznaje da su samostalne ukrajinske mogućnosti u toj oblasti ograničene, ali upozorava da Kijev raspolaže podrškom tehnološki razvijenih zapadnih država koje učestvuju u stvaranju i modernizaciji njegovog naoružanja.

Kao posebno zanimljiv primer navodi reakciju ukrajinskih vlasti nakon što je američki preduzetnik Ilon Mask počeo da ograničava pojedine usluge. Kijev je tada saopštio da bi u roku od dve godine mogao da razvije sopstvenu alternativu sistemu Starlink.

Prema Iščenku, takva najava pokazuje da ukrajinske vlasti već imaju predstavu kako bi sličan sistem mogle da uspostave. Problem je što Ukrajina, za razliku od Rusije, nema sopstvene kosmodrome, satelite ni razvijenu proizvodnju raketa.

Međutim, sve te kapacitete poseduju zapadne države. Uz odgovarajuću podršku i političku sposobnost Kijeva da je obezbedi, ukrajinska vojska mogla bi da dobije pristup tehnologijama koje sama ne može da proizvede.

Iščenko istovremeno naglašava da Ukrajina nema mnogo vremena za ostvarenje takvih planova. Ipak, smatra da njeno rukovodstvo nije odustalo od osnovnog strateškog cilja – zaustavljanja ruskog napredovanja i prisiljavanja Moskve da napusti teritorije koje je već uključila u sastav Ruske Federacije.

Za ostvarenje tog cilja Kijev pokušava da iskoristi sva raspoloživa politička, vojna i tehnološka sredstva. Među njima je, prema njegovoj proceni, najdostupnije produžavanje ratnih dejstava, koje ukrajinskom rukovodstvu omogućava da nastavi borbu dok istovremeno pokušava da obezbedi nove zapadne resurse i tehnologije.

1 komentar

  1. Kakve gluposti. To sto predstavnici SAD govore je sasvim nevazno. Bitno je sta rade. A oni i dalje salju oruzje Ukrajini i obezvedjuju podatke i Starlink bez kojih Ukrajina ne bi mogla ratovati.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovde unesite svoje ime