Stavio tačku na polemiku o spomeniku Stefanu Nemanji: „Veličanstven je, i dostojni smo ga“ …

Koliko smo veličanstven narod smisla, suštine i korena- toliko sami sebe gonimo u bezdušni trk za smislom, suštinom i korenom, vazda na pogrešnu stranu.

Zapravo, svaka je pogrešna dok god tragamo za onim čime smo postanjem blagosloveni, no lakše nam je, valjda, vajkati se negoli verovati…

Gledam, čitam, slušam koliko se povike diglo oko spomenika Stefanu Nemanji- Svetom Simeonu Mirotočivom, koliko se taj jaz između nekakve “prve” i “druge” Srbije (što se mene tiče jedna i jedina je Srbija) premetnuo u bezdan, s koliko jarosti i žuči i jedni i drugi brane svoje, a mučena Srbija…

Lično, presrećan sam zbog spomenika!

Žao mi je što će biti postavljen u onoj rupi, da izviruje iz nje, umesto na Kalemegdanu, recimo, negde kraj Hrama Svetoga Save, na nekom od toliko beogradskih brda gde bi nebo zastajalo nad njim, no…

Ne mogu prezirati spomenik jer će biti urađen za vakta ove nesrećne vlasti, preziraću njih jer su vredni prezira ali ću se spomeniku beskrajno radovati i biti ponosan što sam dah- daha svetorodnog!

I, ni sa kim se tu ne upuštam u polemike- ne mogu oni mrzeti koliko ja mogu voleti, i ne mogu oni izmisliti toliko razloga protiv koliko ja ne moram izmišljati ni jedan- za, jer vascela je Srbija, svako od nas- spomenik svetorodnim Nemanjićima, i sve valjano što činimo, svakoga dana kada smo bolji od sebe jučerašnjeg- zavet je nemanjićki veći i postojaniji od svakog železa!

No, velim, koliko se oni trude da dokažu kako su naša vera i radost bezumni, toliko i mi, ponekad, verujemo sve tražeći od Gospoda da se javi i potvrdi da ne verujemo uzalud!

Zato i rekoh da smo narod smisla, suštine i korena koji vazda traga za njima, ko da je sitnina ispala kroz probušeni džep…

A, suština je: koliko budemo spremni da branimo zavetnu svetinju Kosovo i Metohiju- toliko smo i dostojni spomenika Stefanu Nemanji!

Koliko ne dozvolimo da izrodi pomisle na izdaju Kosova i Metohije- toliko će spomenik biti veći, večni, životan…

Nikada i ni po koju cenu ne smemo dozvoliti da znamenja po Srbiji budu brane da dogledamo najveće znamenje Srbije- presveto Kosovo i Metohiju!

Što su veći ne smeju nam zaklanjati vidike već učiiti da preko njih vidimo dalje i jasnije nego ikada…

Uzalud se radujemo železnom svecu ako ne čuvamo živoga, a eno Nemanjića, svih do jednog, ispovedaju i pričešćuju Kosovom i Metohijom!

Da se svi okamenimo i oželezimo u gorostase uzalud nam je ako dozvolimo da nam uzmu/izdaju naprstak bogorodne zemlje, jer to koliko jesmo narod smisla, suštine, korena, vere- jesmo jer imamo gde postojati pa da kamen na kamenu ne ostane na kugli zemaljskoj!

Da ničega više ne bude- biće Srbina na Kosovu i Metohiji jer, napisah stotinu puta i ponoviću: nije mit da smo nebeski već je laž da smo zemaljski!

Ništa na presvetom Kosovu i Metohiji nije jučerašnje nit sutrašnje, no od postanja pa doveka!

Ima nas i biće nas dok god budemo znali da nas je na zemlji ništa koliko nas je pod njom i nad njom, jer Srbin ima za šta i živeti i mreti!

Dakle, zaludu je objanjavati koliko je spomenik Svetome Simenonu divan ako ostane tek železo!

Veličanstven je, i dostojni smo ga, tek ako preko njega i zatvorenih očiju vidimo gde je vazda živ i gde smo vazda vaskrsni!

Nema podele- nema razgraničenja!

Doveka u Prizrenu!

Mihailo Medenica (nspm)