Piše: Nenad Kecmanović
„MOŽE se pretpostaviti da će, pre ili kasnije, bosanski Srbi izabrati opciju da se povežu sa Srbijom“.
Te riječi izgovorio je niko drugi nego Ričard Holbruk svome prijatelju novinaru Majklu Keliju uoči samita u Dejtonu, a ovaj objavio u „Njujorkeru“ 6. novembra 1995.
[adsenseyu1]
Kako objašnjava Nora Belov („Jugoslavija – rat koji se mogao izbeći“, London 1997), „Holbruk je sarađivao sa Kisindžerom u završnici Vijetnamskog rata i sjećao se da je ovaj predvidio da će na kraju sjever progutati jug.
Ono što je Kisindžeru trebalo tada, a Holbruku sada, bio je „pristojan interval“ da ublaži američko javno mnjenje. „Pristojan interval“ bi trebalo da je u toku…“
Da li se beskrupulozno pragmatičnom političkom menadžeru Holbruku može vjerovati? Nije li on u Dejtonu obmanuo Aliju da će se „SAD pobrinuti da RS postane puka formalnost“, da bi ga privolio da potpiše sporazum? Nije li takođe obmanuo Karadžića na Palama pisanom garancijom da ga Haško tužilaštvo neće progoniti ako se povuče sa čela Republike Srpske?
[adsenseyu4]
Obojicu je prevario, ali prognozu da će se „prije ili kasnije bosanski Srbi povezati sa maticom“ dao je prijatelju, američkom novinaru Majklu Keliju koga nije imao motiv da laže.
Šta bi danas trebalo da znači „pristojan interval“?
Vrijeme koje je potrebno da američka javnost postepeno prihvati realnost da je jedinstvena građanska multikulti BiH neuspio projekat i da se okrene drugačijim rješenjima?
Naprosto, „bosanski“ Srbi i Hrvati ne žele da budu u BiH nego u državama susjednih matica, kao što su bili tokom 70 godina trajanja dvije Jugoslavije. To se vidjelo uoči rata, oružano zaoštrilo tokom rata, i potvrdilo se tokom više od dvije decenije mira, uprkos svim pritiscima i intervencijama „međunarodne zajednice“.
[adsenseyu1]
U međuvremenu, priča da će sve biti riješeno time što će građanskim ratom ojađena i na krv posvađana BiH dobiti olakšice za ubrzani prijem u EU bez granica, nestala je u dalekoj i neizvjesnoj budućnosti. A potrošena je i verzija o „velikoj Srbiji“ kao remetilačkom faktoru koju danas emituje još jedino muslimansko Sarajevo, ali bez odjeka u EU i SAD.
Srbija je, međutim, još tokom rata priznala državnu granicu na Drini. Srpska je u Dejtonu prihvatila da kao međunarodno priznata ostane u okviru BiH. Obje srpske zemlje zadovoljile su se specijalnim i recipročnim vezama.
Banjaluka jedino uporno insistira na vraćanju entiteskih nadležnosti u skladu sa izvornim Dejtonom, a Srbija je formalno garant tog sporazuma.
Istina, ideja o osamostaljenju i ujedinjenju je sve vrijeme prisutna‚ ali ne kao zvanični politički program koji slijede konkretne akcije vlasti u RS. Manifestuje se u više oblika:
prvo, kao prirodna težnja svakog naroda da živi u državi sa većinom svojih sunarodnika;
drugo, kao reakcija na unutrašnje i spoljne pritiske da se centralizacijom i unitarizacijom Srbima redukuje ravnopravnost u BiH;
treće, kao logična kompenzacija za zapadno priznanje Kosova po načelu čije ovce toga i livada;
četvrto, kao nastojanje Srpske da državnu odvojenost od matice relativizuje kulturnim, ekonomskim, vjerskim, političkimi drugim sponama;
peto, kao evokacija nacionalnog jedinstva u istorijskom stradanju i otporu okupatorima o čemu svjedoče značajni datumi iz zajedničke prošlosti.
[adsenseyu4]
Šta u svemu tome ima sporno?
Da li treba mijenjati kolektivnu svijest i emocije tri naroda u BiH ili „međunarodni“ pristup u rješavanju bosanskog čvora?
Već činjenica da BiH i poslije četvrt vijeka mira nije razvila u samoodrživu demokratsku državu, nego se i dalje nalazi pod inostranim protektoratom – nameće odgovor.
Koliko bi, dakle, trebalo da traje onaj Holbrukov „pristojan interval“?
Dodik, izgleda, vjeruje da je danas svakako bliže kraju nego početku, pa često naglas slatko sanja kako je nestala granica na Drini, a to, reklo bi se vjeruje i Bakir, te sniva sadržajno iste, ali košmarne?
Ali, izvor njegove nesanice nije u Republici Srpskoj nego u Federaciji sa Hrvatima. Izborni zakon u FBiH, koji omogućava da bošnjački birači izaberu bilo kog Hrvata na mjesto hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, devet mjeseci uoči izbora postao je predmet nerješivog spora. HDZ odbija da se ponovi slučaj Komšić i da ih po treći put zastupa Hrvat po bošnjačkoj mjeri, a SDA brani „sistemsku grešku“ u Aneksu 4 dejtonskog ustava.
Zagreb, preko Njemačke, lobira u EU, Kolinda je pokušala preko Erdogana, neizbježni Danijel Server nezvanično javlja „da SAD imaju važnija posla nego da se bave unutrašnjim problemima Bosne“, ali Bakir bi, ako popusti devet mjeseci uoči izbora, izvršio političko samoubistvo.
Ishod „sukoba ovnova na brvnu“ mogao bi da završi odbijanjem Hrvata da učestvuju na izborima u jesen ove godine i da se slučaj Mostara, gdje se to događa već dva izborna ciklusa, proširi na čitavu Federaciju. Problem, dakle, više nije samo funkcionalnost BiH nego i FBiH, i to bi moglo da skrati onaj Holbrukov „pristojan interval“.
Dodik se solidariše sa Čovićem u otporu Izetbegovićevom unitarizmu i podržava obnovu Herceg-Bosne ili troentitetsku BiH, kao konfederaciju tri nacionalne republike. Štaviše, zatražio je od Vučića da u pregovore o statusu Kosova uključi i status Republike Srpske jer strategija Evropske komisije nagovještava promjene granica na Balkanu.
Uostalom, ako su narodi u svim ostalim republikama raspadom SFRJ dobili pravo da žive pod vlašću svojih sunarodnika, uključiv i šiptarsku veliku nacionalnu manjinu, odnosno pravo na nacionalnu samovladavinu, zašto bi takav izbor jedino bio uskraćen konstitutivnim narodima u BiH?
Ali, Morton Abramović je istim povodom još prije petnaestak godina rekao: „Sada je na dnevnom redu KiM, a ne RS!“
Moć se manifestuje i određivanjem dnevnog reda, pa će, bojim se, i „pristojan interval“ potrajati do globalne promjene odnosa snaga.
(Fakti)[adsenseyu5][adsenseyu5]
