Naslovnica IZA OGLEDALA Najveća tajna „Duboke države“ ikad – Plan je bio da se Rusija...

Najveća tajna „Duboke države“ ikad – Plan je bio da se Rusija namami u rat u Ukrajini a zatim pokrene ovo …

Postoji nešto netačno u vezi sa „Heršovim izveštajem“ o uništenju „Severnog toka 2“. Postoji niz nedoslednosti u ovom delu, koje me navode da verujem, da je Herš bio manje zainteresovan za predstavljanje istine.

U stvari, mislim da bi bilo nemoguće preceniti značaj izveštaja, koji pozitivno identifikuje počinioce, onoga što se čini da je najveći akt industrijskog terorizma u istoriji. Heršov članak ima potencijal, da u velikoj meri potkopa kredibilitet ljudi na vlasti, i na taj način dovede rat do brzog kraja. To je neverovatno dostignuće kojem svi treba da aplaudiramo.

Evo kratkog rezimea političkog analitičara Andre Damona:

U sredu je novinar Sejmur Herš otkrio, da je mornarica Sjedinjenih Država, po nalogu predsednika Džoa Bajdena, odgovorna za napade 26. septembra 2022. na gasovode „Severni tok“ koji prenose prirodni gas između Rusije i Nemačke.

Pratite izbor naših najboljih vesti na Telegramu

Ovaj članak, koji je naišao na potpunu tišinu u glavnim američkim publikacijama, razbio je čitav narativ o umešanosti SAD u rat, kao odgovoru na „neisprovociranu rusku agresiju. ” To otkriva  dalekosežne planove, da se eskalirajući sukob sa Rusijom iskoristi, za učvršćivanje američke ekonomske i vojne dominacije nad Evropom.

Herš je otkrio sledeće- Operaciju je naredio američki predsednik Džo Bajden, a planirali su je državni sekretar Entoni Blinken, podsekretar za politička pitanja Viktorija Nuland, i savetnik za nacionalnu bezbednost Džejk Saliven.

Ovaj kratki odlomak rezimira primarnu tvrdnju, koja je središnja tačka čitavog članka i — po mom mišljenju — tvrdnja je dobro istražena, nepristrasno predstavljena i izuzetno ubedljiva.

Ali postoje i drugi delovi članka, koji nisu ni približno tako ubedljivi, i nesumnjivo će ostaviti dosta dobro obaveštenih čitalaca da se češu po glavi.

Na primer, ovde Herš govori o vremenskoj liniji za operaciju „Severnog toka“:

„Bajdenova odluka da sabotira gasovode, došla je nakon više od devet meseci veoma tajne debate unutar vašingtonske nacionalne bezbednosne zajednice, o tome kako najbolje postići taj cilj. Veći deo tog vremena nije bilo pitanje da li izvršiti misiju, već kako da je obavite bez jasnog pojma ko je odgovoran.

„Devet meseci“?

Rat je izbio 24. februara. Gasovod je dignut u vazduh 26. septembra. To je sedam meseci. Dakle, ako je bilo „više od devet meseci veoma tajne debate unutar vašingtonske nacionalne bezbednosne zajednice o tome kako“ „sabotirati gasovode“, onda moramo pretpostaviti da je spletkarenje prethodilo ratu. Ovo je ključna tačka, a ipak Herš prelazi preko toga kao da „nije ništa strašno“.

Međutim, to je velika stvar jer — kako ističe Andre Dejmon — „razbija ceo narativ o umešanosti SAD u rat kao odgovor na „neisprovociranu rusku agresiju“. Drugim rečima, to dokazuje da su Sjedinjene Države planirale da se angažuju u aktima rata protiv Rusije, bez obzira na razvoj događaja u Ukrajini. Takođe sugeriše, da je ruska invazija bila samo paravan za Vašington, da izvrši plan koji je zacrtao godinama ranije.

Kasnije u članku, Herš ponovo iznosi istu tvrdnju, ne naglašavajući njen osnovni značaj. On kaže: „Bajdenova administracija je činila sve što je bilo moguće da izbegne curenje informacija, jer se planiranje odvijalo krajem 2021., i u prvim mesecima 2022. godine.

Istina — kako novinar Džon Helmer navodi u nedavnom članku — je daleko drugačija od one koju Herš opisuje. Evo kako to Helmer objašnjava:

Iz punog teksta Heršovog izveštaja, izgleda da ni izvor ni Herš nemaju „direktna saznanja“, o istoriji operacija koje predvode SAD. Sabotaže i uništavanja gasovoda, koji su postali javni više od godinu dana ranije, direktno su uključivali poljsku i dansku vladu.

Protivljenje SAD „Severnom toku“ nije novi događaj, jer ima dugu istoriju koja datira od samog početka projekta 2011-te. Već tada se u nemačkom časopisu „Spiegel“ pojavio članak, u kojem se tvrdi da „Projekat ima za cilj da obezbedi dugoročnu sigurnost snabdevanja energijom Evrope, ali da ostaje kontroverzan”

Zašto se „Severni tok“ smatran kontroverznim?

Šta je kontroverzno u tome, da suverene nacije jačaju ekonomske veze sa drugim zemljama, kako bi osigurale da imaju dovoljno jeftine energije za gorivo za svoje fabrike i grejanje svojih domova?

Ovo pitanje zaista zadire u srž stvari, a ipak, Herš ga u potpunosti izbegava. Zašto? Evo šta još on kaže:

Pratite izbor naših najboljih vesti na Telegramu

Predsednik Bajden i njegov tim za spoljnu politiku — savetnik za nacionalnu bezbednost Džejk Salivan, državni sekretar Toni Blinken i Viktorija Nuland, državni podsekretar za politiku — bili su glasni i dosledni u svom neprijateljstvu prema dva gasovoda… Od svojih prvih dana, „severni tok“ su Vašington i njegovi antiruski NATO partneri, videli kao pretnju zapadnoj dominaciji.

Politički strahovi Amerike bili su stvarni- Putin bi sada imao dodatni i preko potreban glavni izvor prihoda, a Nemačka i ostatak Zapadne Evrope postali bi zavisni od jeftinog prirodnog gasa koji isporučuje Rusija — dok bi umanjili oslanjanje Evrope na Ameriku.

Zašto Herš brani imperijalni način razmišljanja, da ekonomske transakcije između stranih nacija moraju na neki način koristiti Sjedinjenim Državama, ili da se smatraju pretnjom nacionalnoj bezbednosti? To nije uloga nepristrasnog novinara da prikuplja informacije za svoje čitaoce? To je uloga propagandiste.

Da, istina je. Da bi Putin imao „dodatni i preko potreban veliki izvor prihoda“, jer tako funkcioniše slobodno tržište- On prodaje gas i naplaćuje. U tome nema ničeg zločinačkog ili zlokobnog, a svakako ne pruža opravdanje za terorističke akte.

Nakon ove šokantne izjave, Herš prati svoju drugu zabrinutost, da bi „ Nemačka i ostatak Zapadne Evrope postali zavisni od jeftinog prirodnog gasa koji isporučuje Rusija“.

Zašto se Herš poziva na ovaj dosadni „mem“ o „zavisnosti“ koji politički aktivisti ponavljaju u mejnstrim medijima, i šta to zapravo znači?

Prosta činjenica je, da je Nemačka dobijala jeftin gas iz Rusije što je povećalo njenu konkurentnost, profitabilnost i ekonomski prosperitet. Kako je to loša stvar? Kako se pristup jeftinom gorivu može okarakterisati kao „ovisnost“? Ako biste mogli da napunite rezervoar za gas za 1 dolar po galonu, da li biste odbili na osnovu toga, da biste mogli postati zavisni?

Naravno da ne. Bili biste zahvalni da ga možete kupiti tako jeftino. Dakle, zašto Herš gura ove gluposti, i zašto ubrzo nakon toga izjavljuje sledeće:

„Severni tok 1 je bio dovoljno opasan, po mišljenju NATO-a i Vašingtona, ali Severni tok 2, (bi) udvostručio količinu jeftinog gasa koji bi bio dostupan Nemačkoj i zapadnoj Evropi.

Zamislite da slobodno tržište zaista funkcioniše onako kako je dizajnirano da funkcioniše- podizanje ljudi iz siromaštva i širenje prosperiteta preko nacionalnih granica. Vidite li koliko je ovo usko imperijalistički?

Nemačkoj je potreban ruski jeftini gas. To je dobro za njenu industriju, dobro za radne ljude i dobro za ekonomski rast, ali i za Rusiju. Jedino za koje to nije dobro su Sjedinjene Države, čija moć podriva nemačko-rusko partnerstvo. Vidite li to?

Inače, nikada nije bilo incidenta, da je Putin koristio ruski gas ili naftu u svrhu ucene, prinude ili iznude. Nikada. To je mit koji su izmislili vašingtonski spinmajstri, koji žele da unesu razdor u nemačko-ruske odnose.

Evo još šta kaže Herš:

Protivljenje „Severnom toku 2“ rasplamsalo se uoči inauguracije Bajdena u januaru 2021. godine, kada su republikanci u Senatu više puta istakli političku pretnju jeftinog ruskog prirodnog gasa, tokom saslušanja Blinkena za potvrđivanje za državnog sekretara…

Da li bi se Bajden suprotstavio Nemcima? Blinken je rekao da… „Znam njegovo snažno uverenje da je „Severni tok 2“ loša ideja“, rekao je on. „ Znam da bi on želeo da upotrebimo svako ubedljivo sredstvo koje imamo, da ubedimo naše prijatelje i partnere, uključujući i Nemačku, da ne idemo dalje sa tim.

Nekoliko meseci kasnije, kako se izgradnja drugog gasovoda bližila kraju, Bajden je reagovao. Tog maja, u zapanjujućem preokretu, administracija je odustala od sankcija protiv „Nord Stream AG“, a zvaničnik Stejt departmenta je priznao, da je pokušaj da se gasovod zaustavi sankcijama i diplomatijom „pogrešan potez“. Iza kulisa, zvaničnici administracije su navodno pozvali ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog, koji se tada suočio sa pretnjom ruske invazije, da ne kritikuje taj potez.

Došlo je do neposrednih posledica. Republikanci u Senatu, predvođeni Kruzom, najavili su trenutnu blokadu svih Bajdenovih kandidata za spoljnu politiku, i odložili usvajanje godišnjeg zakona o odbrani mesecima, duboko u jesen.

Pratite izbor naših najboljih vesti na Telegramu

„Politico“ je kasnije prikazao Bajdenov zaokret na drugom ruskom gasovodu kao „jedinu odluku, verovatno više od haotičnog vojnog povlačenja iz Avganistana, koja je ugrozila Bajdenovu agendu“.

Ovo je zanimljivo. Već znamo da su Bajden i njegovi poručnici bili odlučno posvećeni prekidu „Severnog toka“ bez obzira na rizike. Dakle, zašto je Bajden odlučio da se osvrne i ukine sankcije, čak i dok je njegov tim stavljao završne detalje na plan za dizanje gasovoda u vazduh?

Da li treba da verujemo da se Džo Bajden iznenada predomislio, i odlučio da sledi manje opasnu i zločinačku strategiju?

Ne. Kako ističe Herš, odluka da se gasovod digne u vazduh je već doneta, što znači da je administracija samo tražila način da sakrije svoje tragove. Drugim rečima, oni su već radili na pravnoj odbrani „verovatnog poricanja“ koja je bila pojačana ukidanjem sankcija. To je bio pravi cilj, da stvore što veću distancu između sebe i terorističkog akta koji su već odobrili i koji su se spremali da pokrenu.

Evo još od Herša:

Administracija je posustajala, uprkos tome što je sredinom novembra dobila odlaganje zbog krize, kada su nemački energetski regulatori suspendovali odobrenje za drugi gasovod „Severni tok“.

Cene prirodnog gasa porasle su za 8% u roku od nekoliko dana, usred sve većeg straha u Nemačkoj i Evropi, da će obustava gasovoda, i sve veća mogućnost rata između Rusije i Ukrajine, dovesti do veoma neželjene hladne zime.

Vašingtonu nije bilo jasno gde se nalazi Olaf Šolc, novoimenovani nemački kancelar. Mesecima ranije, nakon pada Avganistana, Šolc je javno podržao poziv francuskog predsednika Emanuela Makrona na autonomniju evropske spoljne politike u govoru u Pragu – jasno sugerišući manje oslanjanja na Vašington i njegove neuspešne akcije.

Ovo je čista fikcija. Naravno, Šolc je samo na rečima bio za „autonomiju evropske spoljne politike“. Šta biste očekivali da kaže domaćoj publici? Zanimljivo je pitanje, da li Herš iskreno veruje da Šolc nije bio u džepu Vašingtona od samog početka? Da li misli da je Šolc svoju odluku zasnovao na Putinovoj invaziji, a ne na sporazumima koje je sklopio sa Vašingtonom pre nego što je rat uopšte počeo?

Imajte na umu, SAD su poslednjih 8 godina naoružavale, obučavale i pružale logističku podršku ukrajinskim snagama na istoku, čija je svrha bila priprema za rat sa Rusijom.

Da li neko to poriče?

Ne, to niko ne poriče.

Da li je Šolc bio svestan ovoga?

Naravno, bio je svestan toga. Svaki lider u Evropi znao je šta se dešava. Bilo je čak i članaka u mejnstrim vestima koji su do najsitnijih detalja objašnjavali šta su Sjedinjene Države spremale. To nije bila tajna.

I ovo je samo jedna nedoslednost, uostalom, zar bivša kancelarka Angela Merkel nije otvoreno priznala (u intervjuu nemačkom časopisu), da je Nemačka namerno odbacila svoje obaveze iz Minskog sporazuma, kako bi kupila vreme da ukrajinska vojska bude bolje pripremljena za borbu protiv ruske invazije.

Da, jeste! Dakle, možemo biti 100% sigurni da je Šolc znao kakav je opšti plan igre. Plan je bio da se Rusija namami u rat u Ukrajini, i da se potom tvrdi „ničim izazvana agresija“. Šolc je to znao, Oland je to znao, Zelenski je to znao, Boris Džonson je to znao, Petro Porošenko je to znao, i Bajden je to znao. Svi su to znali.

Uprkos tome, Herš želi da verujemo da Šolc nije znao ništa o ovim razrađenim i skupim planovima, već je jednostavno donosio svoje odluke kako se razvoj dešavao u realnom vremenu. To nije istina. To se nije dogodilo, i Herš zna da se to nije dogodilo.

Ali najveći nedostatak Heršovog dela, je potpuno izostavljanje geopolitičkog konteksta, u kome se ovaj teroristički čin dogodio. SAD ne idu po svetu dižući u vazduh kritičnu energetsku infrastrukturu uzalud. Ne.

Razlog zašto se Vašington upustio u ovaj rizični gambit bio je taj, što se suočava sa egzistencijalnom krizom, koja se može rešiti samo slamanjem onih centara moći u nastajanju koji ugrožavaju dominantnu poziciju Amerike u globalnom poretku.

To je ono što se dešava ispod površine. SAD pokušavaju da vrate sat na slavne 1990-te, nakon što je sovjetsko carstvo propalo. Međutim, ti dani su zauvek prošli, i američka moć nepovratno erodira zbog svog osnovnog nedostatka konkurentnosti.

Da su SAD i dalje bile industrijska sila koju su pratile nakon Drugog svetskog rata — kada je ostatak sveta bio u ruševinama — onda ne bi bilo potrebe za dizanjem gasovoda u vazduh, kako bi se sprečila evropska-ruska ekonomska integracija, i nastanak ogromne zone slobodne trgovine koja se prostire od Lisabona do Vladivostoka.

Činjenica je, da SAD nisu toliko bitne za globalni rast kao što su nekada bile, a sa druge strane, i druge nacije žele da budu slobodne, i da slede svoj sopstveni model rasta. Oni žele da sprovedu promene koje najbolje odgovaraju njihovoj sopstvenoj kulturi, religiji i tradiciji.

Ne žele da im se kaže šta da rade. Ali Vašington ne želi promene. Vašington želi da sačuva sistem koji sebi daje najveću moć i bogatstvo. Herš ignoriše geopolitičke faktore koji su doveli do sabotaže, on proaktivno stvara dimnu zavesu svojim pogrešnim objašnjenjima:

„Sve dok je Evropa zavisna od gasovoda za jeftin prirodni gas, Vašington se plaši da će zemlje poput Nemačke oklevati da snabdevaju Ukrajinu novcem i oružjem, koje joj je potrebno da porazi Rusiju. U ovom nesređenom trenutku Bajden je ovlastio Džejka Salivana, da okupi međuagencijsku grupu kako bi smislila plan.

Još gluposti. Vašingtonu nije stalo do patetičnog doprinosa Nemačke ratnim naporima. Vašingtonu je stalo do moći, a globalna moć Vašingtona je bila direktno izazvana evropsko-ruskom ekonomskom integracijom, i stvaranjem ogromnog ekonomskog dobra van njegove kontrole.

Gasovod „Severni tok“ bio je u samom srcu ovog novog užurbanog fenomena. To je bila glavna arterija koja je povezivala sirovine i rad na istoku, sa tehnologijom i industrijom zapada. Bio je to brak zajedničkih interesa koji je Vašington morao da uništi, da bi održao kontrolu nad regionalnom moći.

Razmislite o tome- ova nova ekonomska zajednička dobra („Velika Evropa“) bi na kraju ublažila ograničenja trgovine i putovanja, omogućila slobodan protok kapitala i radne snage između zemalja, i uskladila propise na način koji bi izgradio poverenje i ojačao diplomatske veze.

U svetu u kome su Nemačka i Rusija prijatelji i trgovinski partneri, nema potrebe za američkim vojnim bazama, nema potrebe za skupim oružjem i raketnim sistemima američke proizvodnje, niti za NATO. Takođe nema potrebe da se sklapaju energetski poslovi u američkim dolarima, ili da se skladišti američki trezor za balansiranje računa.

Transakcije između poslovnih partnera mogu se obavljati u njihovim sopstvenim valutama, što će svakako izazvati nagli pad vrednosti dolara i dramatičnu promenu ekonomske moći. Zbog toga se Bajdenova administracija protivi „Severnom toku“.

To nije samo cevovod, to je prozor u budućnost- budućnost u kojoj se Evropa i Azija zbližavaju u ogromnu zonu slobodne trgovine, koja povećava njihovu međusobnu moć i prosperitet, a ostavlja SAD da gledaju spolja.

Pratite naše najbolje vesti na Vkontakte 

Mike Whitney (The Unz Review)

Prevod i adaptacija: Webtribune.rs