„Dara iz Jasenovca ili kako Srbi ne razumeju ustaško zlo? Trebalo je proći više od sedam decenija da se u Srbiji snimi film o jednom od najmonstruoznijih genocida koje je čovečanstvo zapamtilo (ako ga uopšte pamti), a istorija ljudskog roda je istorija genocida, zločina, greha i pobune ljudi protiv Boga.
Nikad neću zaboraviti suze Hrvata, bivšeg jasenovačkog logoraša, koji je tada već kao sedi starac prepričavao događaj kojem je svedočio u logoru.
Pedeset godina je jako puno vremena, pa ipak, plakao je kao dete dok je opisivao kako je izvesna ustašica Marija ubijala bebu udaranjem glave o zid. Ljudski um ne može začeti rezmeru tog zla. Jasenovac nije bio neka izolovana kuća strave, nego je čitava NDH natopljena krvlju nevinih žrtava. Četiri godine pakla na Zemlji.
Nije moguće ni u jednoj knjizi, niti na jednom filmu prikazati ono što se tada događalo. Svakako je pohvalno što je neko pokušao to ekranizirati, što je film prikazan na RTS-u, što je država stala iza projekata.
Problem filma nisu ni patetika ni crno-beli prikaz karaktera. Svaki hrvatski ratni film ili svaki film o Srebrenici ima sto puta više patetike. I može li među ustaškim čuvarima u dečjim logorima iko biti ne beo, nego i tamno-svi?
Problem je što film, ako je rađen za međunarodnu publiku nije objasnio ko je i zašto pobio stotine hiljade Srba, Židova, Roma i Hrvata u desetinama logora i u nebrojnim stratištima po selima NDH. Nije objasnio genezu zla. Nije ga potpisao, imenom i prezimenom.
U jednom ovakvom filmu atmosfera pakla se ne postiže brutalnim scenama nasilja ni divljačkim ispadima ustaških zlikovaca i to je najveći promašaj filma. Režiser i scenarist pokazali su potpuno nerazumijevanje istorije, duha onog vremena, duha ustaškog klero-fašizma. Ne, ustaše su bile hladni i mirni sadisti, zlobni i pakosni, ljigavi, ali staloženi.
Da sam ja snimao film, za uloge ustaša koristio bih današnje negiratelje ustaškog genocida, Igora Vukića i njegovu besramnost kojom negira pokolje u Jasenovcu, Stjepana Razuma i njegovu perverznu mirnoću, Romana Ljeljka i onaj pogled prevaranta.
Režiser, scenarist i glumci trebali su gledati nastupe u hrvatskom saboru Hrvoja Zekanovića i sladostrasnu mržnju kojom govori o Srbima, fanatičnost Karoline Vidović Krišto, lukavost Željke Markić ili pasivnu agresiju Vlatke Vuković dok izjavljuje da dječje logore nisu osnovale ustaše nego crveni krst.
Trebali su prisustvovati pripovedanjima biskupa Košića. Ili bar, ako im je bliže, otići u krug dvojke, poslušati Sonju Biserko, Dubravku Stojanović, Nikolu Samardžića, Svetislava Basaru…
Bez obzira na sve mane filma, pustio sam suzu na kraju…
Naš Bog je Bog živih, a ne mrtvih, kao što kaže evanđelje po Ivanu. I svi jasenovački mučenici sada su, neka im je večna slava u Bogu. Suština Isusove poruke je praštanje, ali oprostiti možemo samo onome ko se pokajao!
A gore spomenuti likovi, svojim narativima o večnoj srpskoj krivici i Srbima kao bizanticima i primitivcima, svojim negiranjem genocida, svojim pravdanjima zločina nad civilima, tarcima, ženama i decom, po drugi puta ubijaju te žrtve“, napisao je on.
