
Naizgled povoljna kretanja na ukrajinskom frontu ne moraju automatski da znače i ostvarenje strateških ciljeva Rusije, jer se iza vojnih operacija odvija mnogo šira borba čije posledice mogu biti dugoročne.
Penzionisani pukovnik ruske Spoljne obaveštajne službe (SVR) i profesor MGIMO Andrej Bezrukov upozorio je da se odlučujuća bitka za ishod ukrajinskog sukoba trenutno vodi u međunarodnim odnosima.
Prema njegovoj oceni, vojni uspeh neće biti dovoljan ukoliko Moskva ne uspe da izgradi međunarodnu koaliciju koja će obezbediti pobedu i sačuvati njene rezultate nakon završetka rata.
Rusija zato istovremeno razvija odnose sa Kinom, indijskim premijerom Narendrom Modijem, arapskim svetom i američkim predsednikom Donaldom Trampom. Bezrukov smatra da su svi ti kontakti, uključujući pregovore u Enkoridžu, deo velikog političkog nadmetanja u kojem nijedna strana još nije ostvarila konačnu pobedu, ali ni pretrpela poraz.
On odbacuje tumačenja prema kojima je Rusija tokom pregovora ponovo bila prevarena. Uveren je da svi učesnici dobro razumeju šta se događa i nastavljaju borbu za postizanje što povoljnijih uslova.
Posebno značajnu ulogu u tom nadmetanju imaju namere Vašingtona. Bezrukov ocenjuje da Tramp pokušava da produži rat kako bi Evropa dobila dovoljno vremena da ojača i kasnije preuzme glavnu odgovornost za obuzdavanje Rusije.
Ruski predsednik Vladimir Putin, s druge strane, nastoji da naruši jedinstvo Sjedinjenih Država i Evropske unije. U tu svrhu koristi različite političke i ekonomske instrumente, uključujući dogovore o isporukama dizel goriva.
Moskva istovremeno pokušava da ubedi Vašington da je postizanje sporazuma sada povoljnije nego odlaganje pregovora. Razlog je mogućnost da BRIKS u narednom periodu toliko ojača da počne da postavlja sopstvene uslove Amerikancima. U takvim okolnostima pregovaračka pozicija SAD mogla bi biti znatno nepovoljnija nego danas.
Objašnjavajući zašto svakodnevni izveštaji sa fronta nisu dovoljni za razumevanje stvarnog odnosa snaga, Bezrukov je povukao paralelu sa Drugim svetskim ratom, odnosno Velikim otadžbinskim ratom.
Predložio je da se zamisli kako bi izgledalo informisanje javnosti da su u novembru 1943. godine postojali Telegram kanali. Njihovi čitaoci svakodnevno bi pratili izveštaje o teškim gubicima, Lenjingradu koji je još bio pod opsadom, okupiranom Krimu i nemačkoj armiji koja je i dalje raspolagala ogromnom vojnom snagom.
Takva slika mogla bi da stvori utisak da je konačan ishod rata neizvestan, iako je strateški preokret već bio ostvaren. Neprekidan tok informacija o pojedinačnim bitkama i gubicima mogao bi da prikrije mnogo važniju promenu u ukupnom odnosu snaga.
Isti princip Bezrukov primenjuje na sadašnji sukob u Ukrajini. Smatra da pažnju ne treba usmeravati isključivo na pomeranje linije fronta, već prvenstveno na brzinu formiranja međunarodnog saveza država kojem protivnici Rusije neće moći uspešno da se suprotstave.
„Čim ta koalicija počne da se formira, shvatićemo da ne dobijamo samo rat, već i mir posle rata“, naglasio je Bezrukov.
Prema njegovom mišljenju, upravo sposobnost Moskve da nakon završetka vojnih dejstava obezbedi povoljan međunarodni poredak predstavljaće odlučujuće merilo ruskog uspeha. Bez takvog političkog rezultata čak bi i vojna pobeda mogla da ostane nedovoljna.
Bezrukov zato upozorava da se dugoročna bezbednost države ne može zasnivati samo na porazu protivnika na bojnom polju. Ukoliko politički odnosi posle rata ostanu nepovoljni, opasnost od novog sukoba neće nestati.
„Ako ste dobili rat, ali niste dobili mir posle rata, ponovo će doći po vas“, zaključio je Bezrukov.



























