Naslovnica SPEKTAR U Šenženu se sprema nešto što može potresti svet: Putin pred najvećom...

U Šenženu se sprema nešto što može potresti svet: Putin pred najvećom geopolitičkom zamkom!

Predstojeći susret lidera tri najveće svetske sile mogao bi da otvori novo poglavlje u međunarodnim odnosima, ali iza diplomatskih najava kriju se ozbiljna neslaganja o budućem svetskom poretku.

Moskva, Vašington i Peking imaju razloge da smanje troškove međusobnog suprotstavljanja, ali nijedna strana ne želi da izgubi slobodu delovanja. Upravo zbog toga očekivanja od razgovora znatno se razlikuju od onoga što bi učesnici zaista mogli da postignu.

Za 19. novembar u kineskom Šenženu najavljen je sastanak lidera Rusije, Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Prema objavljenim informacijama, susret su najavili Bela kuća i Kremlj, ali zajednička agenda još nije utvrđena. Ruski politikolog Jurij Barančik smatra da ta okolnost pokazuje koliko je teško očekivati veliki geopolitički sporazum koji bi promenio odnose između tri sile.

Barančik ocenjuje da je mogućnost stvaranja svojevrsne „nove Jalte“ zasad mala. Za razliku od istorijskih okolnosti u kojima su velike sile mogle da se okupe oko zajedničkog protivnika, Rusija, Kina i SAD danas nemaju takvog neprijatelja. Njihovi interesi prepliću se samo u pojedinim oblastima, dok svaka država pokušava da smanji cenu sukobljavanja sa ostalima i istovremeno zadrži sopstveni strateški manevarski prostor.

Dodatni problem predstavlja nejednakost pregovaračkih mogućnosti. Vašington i Peking raspolažu ogromnim ekonomskim polugama i međusobno pregovaraju o carinama, pristupu tržištima i tehnologijama. Moskva, s druge strane, prvenstveno raspolaže vojno-političkim uticajem, bez kojeg nije moguće rešavati ključna pitanja strateške stabilnosti i evropske bezbednosti.

Zbog toga je, prema Barančiku, najvažniji zadatak Rusije da svoj vojno-politički značaj pretvori u stvarne američke i kineske ustupke. Samo priznanje njenog statusa velike sile ne bi bilo dovoljno ukoliko ne bi donelo konkretne ekonomske, političke i bezbednosne koristi.

Analizirajući moguće rezultate sastanka u Šenženu, Barančik izdvaja tri scenarija, od kojih svaki nosi različite posledice za Moskvu.

Prvi, ujedno i najverovatniji, podrazumeva dogovor o upravljanju međusobnim sukobima bez postizanja sveobuhvatnog sporazuma. U njegovom središtu mogla bi da se nađu pitanja nuklearnog naoružanja, strateške stabilnosti i pravila ponašanja velikih sila tokom međunarodnih kriza.

Posle isteka sporazuma SNV-III, poznatog i kao Novi START, Vašington želi da u sistem ograničavanja nuklearnog naoružanja uključi Kinu. Međutim, Peking nema interes da prihvati zajednička ograničenja, pošto je njegov nuklearni arsenal znatno manji od američkog i ruskog. Jednaki limiti za sve tri države praktično bi učvrstili postojeću neravnopravnost.

Za Rusiju je, nasuprot tome, posebno važna predvidljivost američkog nuklearnog potencijala. Moskva ima interes da zna u kojim okvirima će se razvijati strateške snage SAD, čak i ako ne bude postignut novi sveobuhvatni sporazum o njihovom ograničavanju.

U takvim okolnostima tri lidera mogla bi da se obavežu na izradu zajedničkih pravila ponašanja u kriznim situacijama. Američki predsednik Donald Tramp takav rezultat mogao bi da predstavi kao diplomatski uspeh, Kina bi dobila dodatno vreme, dok bi Rusija sačuvala neposredan kanal komunikacije sa Vašingtonom.

Međutim, takav dogovor ne bi automatski doveo do ukidanja sankcija Rusiji niti do promene uslova za rešavanje ukrajinskog sukoba. Upravljanje rizicima između velikih sila ne znači i spremnost da se rešavaju njihova najteža politička neslaganja.

Drugi scenario podrazumeva razmenu ograničenih ustupaka u različitim međunarodnim krizama. Barančik smatra da bi neočekivano centralno pitanje sastanka mogao da postane Iran, jer sve tri sile imaju različite, ali međusobno povezane interese na Bliskom istoku.

Sjedinjene Države žele da smanje opasnost od velikog regionalnog rata. Kini je važna sigurnost isporuka nafte, dok Rusija nastoji da sačuva odnose sa Teheranom, ali bez nekontrolisane eskalacije koja bi ugrozila njene šire interese.

Peking bi mogao da iskoristi svoj ekonomski uticaj na Iran, a Moskva diplomatske kontakte sa iranskim rukovodstvom. Zauzvrat bi Vašington mogao da razmatra ograničeno ublažavanje pojedinih sankcija i konkretnije pregovore o ukrajinskom pitanju.

Takvi dogovori ne bi morali da budu predstavljeni kao jedan veliki sporazum. Mogli bi da budu raspoređeni u nekoliko odvojenih aranžmana, pri čemu bi svaka država ostvarila određenu korist u oblasti koja joj je posebno važna.

Ipak, Barančik upozorava da se upravo u ovom scenariju nalazi ozbiljna zamka za Rusiju. Američka administracija mogla bi veoma brzo da dobije pomoć Moskve i Pekinga u rešavanju iranskog pitanja, dok bi pregovori o evropskoj bezbednosti mogli da budu odloženi i da traju godinama.

Rusija bi tako pružila konkretnu pomoć u oblasti koja je važna Vašingtonu, a zauzvrat dobila samo obećanja o budućim razgovorima. Zato Barančik insistira da Moskva mora da zahteva proverljive protivusluge, uključujući precizne odluke o sankcijama i jasno utvrđene parametre bezbednosnih garancija.

Dodatna prepreka već se pojavila tokom razgovora u Abu Dabiju. Sjedinjene Države predložile su da se evropska bezbednost razmatra zajedno sa ukrajinskim pitanjem, ali uz učešće Kijeva i evropskih država.

Takav pristup ograničava mogućnosti neposrednog dogovora Moskve i Vašingtona. Tramp ne može samostalno da garantuje sprovođenje sporazuma koji se odnose na NATO, pošto bi njihova realizacija zavisila i od drugih članica Alijanse. Čak i kada bi američki predsednik prihvatio ruske predloge, to još ne bi značilo da će oni biti sprovedeni.

Treći scenario Barančik smatra najpotcenjenijom opasnošću za Rusiju. Prema toj mogućnosti, najvažniji sporazum ne bi bio postignut između sve tri sile, već prvenstveno između Sjedinjenih Država i Kine.

Vašington pritom ne bi morao da zahteva od Pekinga prekid strateškog partnerstva sa Moskvom. Dovoljno bi bilo da kineske banke i kompanije postanu opreznije u poslovanju sa Rusijom, naročito u oblastima osetljivih tehnologija, finansijskih transakcija i trgovinskih poslova izloženih opasnosti od američkih sekundarnih sankcija.

Takvo rešenje omogućilo bi Kini da formalno nastavi dosadašnju politiku prema Rusiji. Peking bi i dalje kupovao ruske energente i druge resurse i pružao Moskvi političku podršku, ali bi se stvarni prostor za rusko ekonomsko delovanje postepeno sužavao.

Rusija bi imala manje mogućnosti da bira dobavljače tehnologije, finansijske kanale i kupce svojih proizvoda. Istovremeno, Kina bi zadržala povoljniju pregovaračku poziciju prilikom određivanja cena, jer bi ruska strana raspolagala manjim brojem alternativa.

Barančik posebno upozorava da političko priznanje Rusije kao velike sile ne uklanja ekonomsku neravnopravnost u njenim odnosima sa Kinom. Moskva može da zadrži snažan vojni i diplomatski položaj, a da istovremeno postane zavisnija od kineskog tržišta, banaka i tehnoloških mogućnosti.

Međutim, ni Vašington ne može neograničeno da pojačava pritisak. Preterane američke sankcije i pokušaji ekonomskog izolovanja Rusije mogli bi samo da ubrzaju njeno približavanje Kini, što bi bilo suprotno dugoročnim interesima SAD.

Zato Barančik smatra da je verovatniji scenario prikrivenih ograničenja u pojedinim sektorima nego otvorenog prekida rusko-kineskog partnerstva. Peking bi mogao da prihvati određene američke trgovinske pogodnosti, a da istovremeno ne odustane od političke saradnje sa Moskvom.

Upravo takav razvoj događaja mogao bi da bude posebno nepovoljan za Rusiju, jer ne bi podrazumevao vidljiv diplomatski poraz. Naprotiv, odnosi sa Kinom formalno bi ostali dobri, ali bi stvarne mogućnosti Moskve da samostalno bira ekonomske i spoljnopolitičke poteze postajale sve ograničenije.

Zbog toga Barančik smatra da glavna intriga sastanka u Šenženu nije pitanje da li će lideri tri sile postići istorijski sporazum, već da li će Rusija uspeti da svoj vojno-politički uticaj pretvori u veću ekonomsku i spoljnopolitičku samostalnost.

Alternativa je scenario u kojem će prostor za rusko delovanje sve više zavisiti od sporazuma koje Vašington i Peking postižu međusobno, čak i kada se ti dogovori formalno ne odnose na Rusiju.

Barančik zato upozorava da rezultate predstojećeg susreta ne treba procenjivati prema zajedničkim fotografijama, svečanim izjavama ili diplomatskim formulacijama. Presudni će biti potezi koji uslede nakon razgovora.

Najvažnije će biti utvrditi da li su američke sankcije zaista smanjene ili promenjene, da li su dogovoreni konkretni parametri evropske bezbednosti i da li je Kina dobila trgovinske ustupke od SAD u zamenu za oprezniji pristup poslovanju sa Rusijom.

Ukoliko takvih rezultata ne bude, čak ni sastanak na najvišem nivou neće značiti suštinsku promenu odnosa između tri sile. Ako, međutim, Vašington i Peking uspeju da usklade deo svojih ekonomskih interesa, Moskva bi mogla da se suoči sa situacijom u kojoj njena vojna i politička moć ostaje velika, ali joj sposobnost samostalnog ekonomskog delovanja postaje sve više ograničena.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovde unesite svoje ime