[adsenseyu2]
[adsenseyu3]
Zločini Nasera Orića nad srpskim civilima spadali su u najgore zločine počinjene u građanskom ratu u BiH, uključujući i mnogobrojne bezrazložne pokolje nedužnih žrtava.
Za masakre nad Srbima odgovorni su vojnici i političari povezani sa SDA, ali glavni krivac je bio Naser Orić, komandant Armije BiH u Srebrenici i jedan od najupečatljivijih učesnika ovog rata. Rođen u blizini Srebrenice. Kad je izbio rat Orić je postavljen za komandanta muslimanskih snaga u Srebrenici; sredinom 1994. dobio je najviši muslimanski orden, Zlatni ljiljan, i imao čin brigadnog generala Armije BiH.
Mišićavi Orić je bio puki razbojnik postavljen na položaj sa stvarnom vlašću, i izgledao je i ponašao se u skladu s tim. Njegova služba komandanta u Srebrenici obilježena je užasnim zvjerstvima nad onima koji mu se nisu sviđali.
Orićevi zločini nad srpskim civilima, spadali su u najgore zločine počinjene u građanskom ratu u BiH, uključujući i mnogobrojne bezrazložne pokolje nedužnih žrtava. Međutim, ni Orićevi postupci prema muslimanima nisu bili ništa bolji, i u mladom generalu su bili združeni teror, žeđ za vlašću, fanatizam i lična korumpiranost u najboljem stilu SDA. Dok su srebreničke izbjeglice gladovale, Orić i njegova svita su se raskošno hranili i bogatili pljačkom međunarodne pomoći.
Glavosječe iz Armije BiH
Zvaničnici Armije BiH, s Orićem na čelu, prodavali su pomoć UN izbeglicama i bili duboko upleteni u crnoberzijansko trgovanje sa svim stranama. Orićevu vlast terora u Srebrenici odobravalo je Sarajevo koje ga je smatralo uspješnim komandantom; predstavnici UN, koji su s njim često imali posla, smatrali su ga korumpiranim i opasnim provokatorom koji je pripadnike mirovnih snaga UN i bespomoćne izbjeglice u Srebrenici iskorišćavao kao zaklon za svoje varvarstvo i lopovluk.
U „bezbjednoj zoni“ uslovi su bili toliko rđavi zbog Orićeve zloćude vladavine da su početkom 1995. na desetine muslimanskih izbeglica iz enklave bježale u sigurnost susjedne Srbije! Oni koji su našli put preko Drine tvrdili su da su minska polja koja su opasavala grad postavile Orićeve snage s ciljem da zadrže izbjeglice u Srebrenici isto koliko i da zadrže Vojsku Republike Srpske van nje.
Orić je ubijao suparnike, prave i izmišljene, unutar oblasti koju je kontrolisao, uključujući i pripadnike Armije BiH kojima se nije sviđao njegov stil upravljanja. Ljude iz Srebrenice koji su se partijski razišli sa SDA snašla je smrt, uključujući i Nurifa Rizvanovića, koji je prvi osnovao muslimanske snage za odbranu u ovoj oblasti još početkom 1992.
Prekaljenog zagonetnog čovjeka – bio je jedan od osumnjičenih u atentatu na švedskog premijera Ulofa Palmea februara 1986 – Rizvanovića su lokalni muslimani veličali sve dok ga novembra 1992. nisu ubili vojnici Armije BiH po Orićevom naređenju.
Kapo Srebrenice nije skrivao svoje razbojničko ponašanje, naprotiv, izgledalo je da uživa u njemu. Novinari koji su našli put do „zone bezbjednosti“ bili su iznenađeni komandantovim stilom života na visokoj nozi, a februara 1994.
[adsenseyu4]
Orić je ugostio izvještača „Vašington posta“ pokazavši mu video-snimak na kojem je prikazano kako njegovi vojnici odsjecaju glave Srbima.
Krajem zime 1994. kružile su glasine da će Srebrenicu ubrzo napasti Vojska Republike Srpske, što su Mladićeve snage odavno željele da učine, ali su ih snage UN više puta ubjeđivale da to ne čine.
U aprilu, Orić i njegovi viši oficiri napustili su grad pod okriljem mraka i uputili se u Tuzlu, navodno da bi pohađali kurs komandovanja. Nikad se nisu vratili!
Tajno naoružavanje muslimana
Srebrenica je ostavljena bez efikasnog vođstva. Ramiz Bećirović, novi komandant, bio je bolešljiv čovjek čija je sposobnost da zapovijeda 28. divizijom u trenucima krize bila ograničena. Zašto je Orić napustio Srebrenicu dok se turobni čas približavao – i zašto se više nije vratio – pitanja su na koja niko u Sarajevu nikada nije odgovorio.
Želja generala Mladića da izravna račune sa 28. divizijom i da zauzme Srebrenicu bila je sve veća usljed više razloga, a najviše zbog crnih letova s početka 1995. Vojska Republike Srpske je bila svjesna da poslije zagonetnih letova s oružjem u Tuzlu slijede helikopteri koji donose oružje i municiju u Srebrenicu i obližnju „zonu bezbjednosti“ u Žepi, još jednoj varošici pod vlašću Armije BiH prepunoj muslimanskih izbeglica.
Srbi su u tome vidjeli provokaciju i željeli su da prekinu tajni „cjevovod“ oružja u gradove nominalno pod UN. Kada formalni protesti UN o crnim letovima nisu dobili nikakav odgovor, Mladić je odlučio da ovaj problem riješi silom.
Srbima je bilo dosta zvjerstava i toga što muslimani koriste UN kao štit za svoje aktivnosti, uključujući i napade 28. divizije koja se krila iza položaja UN. Operacija „Krivaja 95“ ishod je trogodišnje rastuće frustracije i bijesa.
Ograničeni američki napadi iz vazduha nisu zadržali Mladićeve snage. Osman Suljić, najviši gradski funkcioner, zvao je 9. jula Sarajevo preklinjući za pomoć; predsjednik Alija Izetbegović nije odgovorio. Srbi su 11. jula zauzeli grad.
Da li je Sarajevo prodalo Srebrenicu? To je bio neizbježan zaključak mnogih muslimana koji su preživjeli užas i znali granice do kojih bi Izetbegović išao da bi izvukao neku političku korist. Najzad, nesreća u Srebrenici je neposredno dovela do vojne intervencije Zapada, koju je Alija Izetbegović oduvijek smatrao jedinim pravim spasom.
Džon R. Šindler (Glas srpske)
[adsenseyu2]
