Samit u Šenženu nije doneo veliki sporazum o uspostavljanju novog svetskog poretka, ali je pokazao moguće obrise budućih odnosa između najvećih sila. Zajednička deklaracija obuhvatila je nuklearnu bezbednost, stabilnost energetskih tokova i reformu međunarodnih institucija, dok ukrajinski sukob nije pomenut.
Ruski politički analitičar Vladimir Golovašin smatra da se iza diplomatskih izjava krije mnogo ozbiljniji problem. Prema njegovoj oceni, evropski kontinent nalazi se pred izborom između tri moguća pravca- obnove saradnje sa Rusijom, dalje militarizacije koja nosi opasnost od velikog rata ili dugotrajnog sukobljavanja koje bi postepeno slabilo ekonomski i politički položaj Evrope.
Takav izbor tema imao je poseban politički značaj. Rusija, Kina i SAD pokazale su spremnost da razgovaraju o globalnim pravilima, ali nisu postigle javno objavljen dogovor o jednom od najvažnijih sukoba koji neposredno utiče na evropsku bezbednost.
Putin je evropskim predstavnicima predložio da dođu u Moskvu kako bi razjasnili svoje stavove i razgovarali o mogućnostima budućeg dijaloga. Međutim, ruski predsednik nije unapred obećao da će format narednih razgovora biti usklađen sa zahtevima Brisela.
Evropski lideri, okupljeni u Berlinu, odgovorili su zahtevom da Evropska unija i Ukrajina moraju ravnopravno učestvovati u pregovorima koji se odnose na bezbednost kontinenta. Tako je nastao diplomatski paradoks: Brisel zahteva mesto za pregovaračkim stolom, ali istovremeno strahuje da bi najvažnije odluke mogle biti pripremljene bez njegovog učešća.
Golovašin smatra da je u pozadini ovog spora borba za buduću stratešku orijentaciju Evrope. Sjedinjenim Državama odgovara očuvanje kontinenta unutar američkog bezbednosnog sistema, dok bi Moskvi više odgovaralo stvaranje samostalnog evropskog centra moći koji bi sa Rusijom pregovarao polazeći od sopstvenih ekonomskih i političkih interesa.
Prema njegovom tumačenju, ukrajinski sukob predstavlja samo jedan deo znatno šireg nadmetanja između Rusije i SAD. Evropa u tom sukobu nastupa kao saveznik Vašingtona, a Golovašin njen sadašnji položaj opisuje kao vazalni odnos prema američkoj politici.
Međutim, promena međunarodnih okolnosti mogla bi da dovede u pitanje dosadašnji raspored snaga. U tom slučaju budućnost Ukrajine ne bi bila jedina tema pregovora. Mnogo značajnije pitanje postalo bi ko će dugoročno određivati pravila evropske bezbednosti.
Prvi mogući razvoj događaja podrazumeva obnovu pragmatičnih odnosa između Rusije i evropskih država, uz postepeno stvaranje zajedničkog ekonomskog prostora. Takav scenario polazi od činjenice da su ruska i evropska privreda decenijama bile međusobno povezane i da osnovni razlozi za saradnju nisu nestali.
Evropskoj industriji potrebni su energenti, sirovine i velika tržišta, dok su Rusiji potrebni savremena industrijska oprema, tehnologije, investicije i proizvodna znanja kojima raspolažu razvijene evropske ekonomije.
Upravo ta međusobna dopuna, prema Golovašinovoj oceni, mogla bi da postane osnova za potpuno drugačiji odnos Moskve i evropskih prestonica.
Energetski podaci pokazuju razmere promena koje su se dogodile tokom prethodnih godina. Rusija je 2025. obezbeđivala približno 12,5 odsto ukupnog uvoza prirodnog gasa u Evropsku uniju, dok su Sjedinjene Države učestvovale sa gotovo 58 odsto u evropskom uvozu tečnog prirodnog gasa.
Evropska unija je u januaru 2026. usvojila uredbu o postepenoj zabrani uvoza ruskog gasa, sa početkom primene pojedinih ograničenja u martu. Time je dodatno ubrzana promena strukture energetskog snabdevanja, ali evropska zavisnost od spoljašnjih dobavljača nije nestala.
Naprotiv, sve veći deo evropskog tržišta tečnog prirodnog gasa zauzimaju američke kompanije. Golovašin u tome vidi svojevrstan paradoks evropske energetske nezavisnosti: promenjen je glavni dobavljač, ali je potreba za kupovinom energenata u inostranstvu ostala ista.
Obnavljanje ekonomskih odnosa sa Rusijom, prema ovom scenariju, moglo bi da počne postepenim vraćanjem trgovine i ukidanjem pojedinih ograničenja. Sledeći koraci bili bi zajednički infrastrukturni projekti i razgovori o stvaranju zone slobodne trgovine između Evroazijske ekonomske unije i Evropske unije.
Povezivanje evropskih tehnologija i industrije sa ruskim prirodnim resursima, velikim zajedničkim tržištem i vojno-strateškim potencijalom moglo bi da stvori jedan od najvećih ekonomskih i političkih centara moći na svetu.
Takva konstrukcija vremenom bi otvorila pitanje usklađivanja spoljne politike i stvaranja samostalnog sistema kontinentalne bezbednosti. Evropa bi dobila pouzdaniju resursnu osnovu i veću stratešku dubinu, dok bi Rusija ostvarila pristup razvijenom industrijskom tržištu i savremenim tehnologijama.
Obe strane istovremeno bi smanjile zavisnost od političkih odluka Vašingtona.
Međutim, Golovašin smatra da najveća prepreka ovom scenariju nije ekonomija, već nedostatak evropskih političara spremnih da samostalno definišu dugoročne nacionalne interese.
Kao istorijske primere navodi francuskog predsednika Šarla de Gola i nemačkog kancelara Vilija Branta, čije su odluke pokazivale spremnost da se odnosi sa velikim silama uređuju prema potrebama sopstvenih država.
De Gol je 1966. godine povukao Francusku iz integrisane vojne komandne strukture NATO, nastojeći da očuva samostalnost francuske odbrambene politike. Brant je, sa druge strane, pokrenuo promenu odnosa Zapadne Nemačke prema Moskvi, polazeći od procene da ekonomska saradnja sa Sovjetskim Savezom odgovara dugoročnim nemačkim interesima.
Današnji evropski političari, prema Golovašinovoj oceni, mnogo se bolje snalaze u upravljanju koalicijama, usaglašavanju sankcionih paketa i učešću na samitima nego u donošenju velikih strateških odluka.
Za ozbiljan zaokret bilo bi neophodno pre svega političko saglasje Berlina, Pariza i drugih vodećih evropskih prestonica. Međutim, postojeći odnos snaga unutar Evropske unije takav preokret čini veoma teško ostvarivim.
Ruski filozof Aleksandar Dugin smatra da je problem još dublji i da proizlazi iz samih ideoloških osnova savremene zapadne politike.
Prema njegovom tumačenju, zapadne imperije razvijale su se kroz eksploataciju kolonija, dok je ruski istorijski model podrazumevao drugačiji odnos centra i periferije. Dugin tvrdi da je u ruskom slučaju centar često podnosio teret razvoja udaljenih oblasti, koje su u pojedinim okolnostima živele bolje od samog centra.
On takođe smatra da zapadno političko mišljenje počiva na uverenju da su zapadne vrednosti univerzalne i da svi narodi treba da slede isti model razvoja.
Takvo shvatanje Dugin naziva rasizmom, tvrdeći da se ono pojavljuje kod političkih i ideoloških aktera koji se međusobno veoma razlikuju. Među njima navodi tehnološkog investitora Pitera Tila, bivšeg američkog predsednika Džoa Bajdena, Trampa, Ilona Maska, Aleksandriju Okasio-Kortez, Bernija Sandersa i predstavnike marksističkih pokreta.
Prema Duginovoj oceni, uprkos različitim političkim programima, svi oni polaze od pretpostavke da postoji samo jedan ispravan put razvoja društva.
Drugi mogući scenario za Evropu znatno je opasniji. On podrazumeva nastavak vojnog suprotstavljanja Rusiji, ubrzano naoružavanje evropskih država i pokušaj promene odnosa snaga duž ruskih granica.
Evropske članice NATO povećavaju vojne budžete, proširuju kapacitete za proizvodnju naoružanja i razmatraju različite modele bezbednosnih garancija za Ukrajinu. Među predlozima se nalazi i mogućnost raspoređivanja zapadnih vojnih kontingenata na ukrajinskoj teritoriji.
Moskva takve planove posmatra kao neposrednu bezbednosnu pretnju, zbog čega se protivi dolasku stranih trupa u Ukrajinu. Istovremeno, evropske vlade povećanje vojnih kapaciteta predstavljaju kao neophodnu meru za zaštitu sopstvene bezbednosti.
Razmere evropskog naoružavanja pokazuju podaci Evropske odbrambene agencije. Ukupni vojni rashodi država članica Evropske unije dostigli su 418 milijardi evra u 2025. godini, dok se za 2026. predviđa povećanje na približno 454 milijarde evra.
Takav rast izdvajanja pokazuje da se evropska bezbednosna politika sve više oslanja na vojna sredstva. Golovašin upozorava da se time stvara opasna spirala u kojoj svaka strana sopstveno jačanje predstavlja kao odbrambeno, dok protivničke poteze tumači kao pripremu za agresiju.
Najveća opasnost, prema njegovom mišljenju, ne mora da proistekne iz unapred donete političke odluke o započinjanju velikog rata.
Direktan sukob mogao bi da nastane kao posledica niza pogrešnih procena, incidenta u kojem bi učestvovali vojnici različitih država, udara na važnu infrastrukturu ili neposrednog susreta vojnih aviona.
U takvim okolnostima pogrešno tumačenje namera protivnika moglo bi da pokrene reakcije koje bi kasnije bilo teško zaustaviti.
Ukoliko bi evropske članice NATO neposredno ušle u vojni sukob sa Rusijom, pojavila bi se opasnost uključivanja čitave alijanse. Lokalni incident tada bi mogao da preraste u veliki evropski rat, čije se posledice ne bi mogle ograničiti na teritoriju Ukrajine.
Dodatnu opasnost predstavlja nuklearno naoružanje.
Rusija raspolaže velikim strateškim nuklearnim arsenalom, dok među evropskim državama nuklearno oružje poseduju Francuska i Velika Britanija. Evropski bezbednosni sistem oslanja se i na američke nuklearne kapacitete, što znači da bi ozbiljna vojna konfrontacija između Rusije i NATO nosila opasnost prelaska sa konvencionalnog na nuklearni nivo sukoba.
Golovašin smatra da u takvom scenariju Evropa ne bi mogla da izbegne katastrofalne posledice.
Na njenoj teritoriji nalaze se veliki industrijski centri, transportna čvorišta, vojne baze i političke prestonice koje bi u slučaju šireg rata postale strateški značajni objekti. Razaranja bi mogla da nadmaše sve što evropske države pokušavaju da zaštite povećanjem vojnih budžeta.
U takvim okolnostima, upozorava autor, broj novih tenkova koje su evropska ministarstva odbrane naručila izgubio bi značaj pred razmerama mogućeg uništenja.
Veliki rat sa Rusijom ne bi predstavljao dokaz evropske političke samostalnosti. Naprotiv, mogao bi da označi završetak istorijskog razvoja Evrope kao jednog od vodećih svetskih centara civilizacije, privrede i političkog uticaja.
Treći scenario ne podrazumeva ni obnovu saradnje ni neposredan veliki rat. Reč je o dugotrajnoj konfrontaciji koja bi postepeno prerastala u novu hladnoratovsku stvarnost.
Sankcije bi ostale na snazi, diplomatski kontakti bili bi ograničeni, a ukrajinski sukob nastavio bi da opterećuje odnose Moskve i evropskih prestonica.
Evropske države nastavile bi da povećavaju vojne rashode, dok bi Rusija dodatno razvijala ekonomske, tehnološke i političke veze sa Kinom, Indijom i drugim partnerima izvan zapadnog bloka.
U takvom razvoju događaja obe strane postepeno bi se prilagođavale prekidu međusobnih odnosa. Ono što je počelo kao vanredna politička i ekonomska situacija vremenom bi postalo trajno stanje.
Za Evropu bi to značilo sve veće preusmeravanje finansijskih sredstava prema vojnim potrebama.
Novac koji bi mogao biti uložen u infrastrukturu, modernizaciju industrije i socijalne programe sve više bi odlazio na proizvodnju naoružanja, nabavku vojne opreme i održavanje proširenih oružanih snaga.
Međutim, ni Rusija ne bi ostvarila jednostranu korist od takvog razlaza.
Preusmeravanje spoljne trgovine prema azijskim državama otvara nova tržišta, ali istovremeno povećava zavisnost ruske privrede od kineskih kupaca, industrijske opreme i tehnoloških proizvoda.
Odsustvo saradnje sa evropskim industrijskim kompanijama ograničava mogućnosti pristupa pojedinim tehnološkim rešenjima i investicionim izvorima.
Prema Golovašinovoj oceni, rezultat bi bio postepeni gubitak ekonomske dopune koja je ranije postojala između Rusije i Evrope.
Prostor koji je zahvaljujući zajedničkoj industriji, prirodnim resursima i tržištu mogao da postane jedan od najvećih ekonomskih centara planete nastavio bi da gubi položaj u odnosu na druge svetske sile.
Evropa bi postepeno gubila deo industrijske samostalnosti, dok bi Rusija rizikovala da se učvrsti prvenstveno u ulozi dobavljača sirovina za ekonomski snažniju Kinu.
Takav ishod ne bi predstavljao jasnu pobedu nijedne strane. Naprotiv, dugotrajno suprotstavljanje dovelo bi do smanjenja mogućnosti i Rusije i Evrope, dok bi konkurentski centri moći dobijali dodatni prostor za jačanje.
U ovom kontekstu ruski politički krugovi sve češće govore o ulozi transnacionalnih korporacija i globalističkih struktura u oblikovanju evropske politike.
Prema tom tumačenju, veliki međunarodni kapital prvenstveno je zainteresovan za slobodno kretanje novca preko državnih granica i ostvarivanje maksimalnih profita. Nacionalni suverenitet, posebno kada ograničava ekonomske interese korporacija, predstavlja prepreku takvom sistemu.
Zastupnici ovog pogleda smatraju da su transnacionalne strukture već ozbiljno ograničile političku samostalnost evropskih država, a da su sličan proces pokušale da sprovedu i u Rusiji.
Pošto Moskva nije prihvatila takav model, usledile su sankcije i drugi oblici političkog i ekonomskog pritiska.
Prema ovoj argumentaciji, globalističke strukture razumeju da bi nastanak istinski multipolarnog sveta ugrozio postojeći model globalizacije i liberalnog međunarodnog poretka.
Ruski general-potpukovnik u rezervi Andrej Guruljov smatra da se upravo na tom pitanju pojavljuje mogućnost ograničenog podudaranja interesa Rusije i Trampa.
Gostujući u emisiji „Rezultati dana“ na televiziji Cargrad, Guruljov je ocenio da američki predsednik, uprkos složenom i često nepredvidivom političkom ponašanju, može predstavljati svojevrsnog saveznika Moskve u suprotstavljanju globalističkim strukturama.
„Tramp je u izvesnoj meri naš saveznik. Jasno je da je sa njim izuzetno teško razgovarati. Ujutru je jedan Tramp, uveče drugi, a u podne sasvim treći. Ali ipak nije slučajno došao i postavio je upravo ključno pitanje: borbu protiv globalista“, izjavio je Guruljov.
On smatra da i sukob u Ukrajini ima tu širu ideološku dimenziju, jer ga posmatra kao deo nadmetanja između državnog suvereniteta i nadnacionalnih političkih i ekonomskih struktura.
Takvo tumačenje dodatno menja način na koji se posmatraju odnosi Moskve i Vašingtona.
Američka administracija i Rusija ostaju suparnici u brojnim strateškim pitanjima, ali pojedini ruski analitičari smatraju da Trampovo protivljenje određenim globalističkim strukturama otvara prostor za sporazume koji ranije nisu bili mogući.
Za Evropu bi takav razvoj događaja imao posebno ozbiljne posledice, jer bi mogao da dovede do promene prioriteta američke spoljne politike, dok bi Brisel ostao vezan za postojeću strategiju suprotstavljanja Rusiji.
Golovašin smatra da upravo zbog toga pitanje evropskog suvereniteta postaje važnije od trenutnih diplomatskih neslaganja.
Tri moguća scenarija nude potpuno različite ishode.
Obnova pragmatične saradnje sa Rusijom otvorila bi mogućnost stvaranja velikog zajedničkog tržišta, razvoja energetskih i tehnoloških veza i formiranja samostalnog evroazijskog centra moći.
Dalja militarizacija i direktno vojno suprotstavljanje Rusiji nosili bi opasnost od katastrofe čije bi posledice zahvatile čitav evropski kontinent.
Dugotrajna konfrontacija omogućila bi izbegavanje neposrednog velikog rata, ali bi istovremeno postepeno iscrpljivala ekonomske i političke kapacitete obe strane.
Prema Golovašinovoj oceni, najveća prepreka normalizaciji odnosa nisu nedostatak zajedničkih ekonomskih interesa niti odsustvo mogućnosti za trgovinsku i industrijsku saradnju.
Problem se nalazi u političkom sistemu u kojem se interesi evropskih država previše često podređuju logici transatlantskog suprotstavljanja Rusiji.
Zbog toga Moskva, smatra autor, ne bi trebalo samo da posmatra moguće slabljenje evropskih ekonomija. Mnogo značajnije bilo bi da evropskim državama ponudi drugačiji model budućih odnosa.
Takva ponuda mogla bi da obuhvati zajedničko tržište, obnovu energetskog partnerstva, tehnološku saradnju i velike infrastrukturne projekte koji bi povezivali evropski i evroazijski prostor.
Međutim, ostvarivanje takve strategije zahtevalo bi i snažnu rusku ekonomsku osnovu, kao i sposobnost Moskve da samostalno brani svoje nacionalne interese bez zavisnosti od odluka drugih centara moći.
Evropa bi se tada suočila sa izborom između dve dugoročne uloge: samostalnog partnera u velikom evroazijskom prostoru ili američkog strateškog uporišta na istočnom krilu NATO.
Za ostvarivanje prve mogućnosti bili bi potrebni evropski političari sposobni za odluke kakve su svojevremeno donosili de Gol i Brant, umesto rukovodilaca čiji se politički rad uglavnom svodi na usaglašavanje sankcija i sprovođenje odluka briselskih institucija.
Osnivač televizije Cargrad Konstantin Malofejev smatra da sadašnja evropska politička elita nije spremna za takav zaokret.
Prema njegovoj oceni, sastanak Putina, Trampa i Si Đinpinga, kao i deklaracija koju su usvojili, predstavljaju veliki udarac evropskim političkim ambicijama.
Malofejev tvrdi da Brisel zastupa principe koji su suprotni modelu međunarodnih odnosa zasnovanom na državnom suverenitetu. Kao primere navodi odricanje od samostalne državne politike, napade na energetsku infrastrukturu, politički pritisak preko Međunarodnog krivičnog suda i drugih institucija, kao i postupke koje smatra provociranjem Rusije na nuklearnu konfrontaciju.
„Bez borbe se neće predati, ni u doslovnom smislu, na poljima Novorusije, ni u prenesenom“, ocenio je Malofejev.
Njegova izjava odražava uverenje dela ruskih političkih krugova da evropske elite neće dobrovoljno odustati od sadašnjeg spoljnopolitičkog pravca, čak ni ukoliko se odnos snaga između vodećih svetskih sila nastavi menjati.
Malofejev takođe smatra da Rusija u tom nadmetanju ima simpatije velikog dela stanovništva država koje ne pripadaju takozvanom kolektivnom Zapadu. Prema njegovom tumačenju, upravo u tim zemljama postoji interesovanje za međunarodni poredak u kojem nijedan politički i ekonomski centar ne bi imao pravo da samostalno određuje pravila za ostatak sveta.
Takva politička podrška, međutim, nije isto što i formalno savezništvo, jer države izvan zapadnog bloka imaju različite nacionalne interese i sopstvene odnose sa Moskvom, Pekingom i Vašingtonom.
Ipak, za zagovornike multipolarnog poretka sastanak u Šenženu predstavlja važan signal da se međunarodni odnosi postepeno udaljavaju od modela u kojem jedna sila ima presudan uticaj na najvažnije svetske odluke.
Upravo zbog toga položaj Evrope postaje posebno osetljiv. Kontinent sa ogromnim industrijskim, tehnološkim i ekonomskim potencijalom nalazi se pred mogućnošću da učestvuje u stvaranju novog sistema međunarodnih odnosa, ali i pred rizikom da ostane zavisan od odluka koje se donose izvan njegovih granica.
Golovašin smatra da će konačan ishod zavisiti od sposobnosti evropskih država da samostalno definišu svoje dugoročne interese i odluče da li im više odgovara obnova saradnje sa Rusijom ili nastavak politike suprotstavljanja.
Sastanak u Šenženu zato nije važan samo zbog deklaracije koju su potpisali Putin, Tramp i Si Đinping. Njegov širi politički značaj leži u činjenici da su tri najveće sile pokazale spremnost da neposredno razgovaraju o budućem međunarodnom poretku, dok je Evropa ostala u položaju da naknadno zahteva učešće u razgovorima.
Pred evropskim državama ostaje izbor između ekonomskog približavanja Rusiji, nastavka naoružavanja sa rizikom direktnog sukoba i dugotrajnog hladnoratovskog nadmetanja koje bi iscrpljivalo resurse kontinenta.
Prema Golovašinovoj oceni, vreme u kojem se taj izbor može napraviti bez velikih posledica postepeno ističe. Ukoliko evropske političke elite nastave da se rukovode pre svega logikom transatlantskog suprotstavljanja, kontinent bi mogao da izgubi mogućnost da samostalno oblikuje sopstvenu budućnost, dok bi o njegovoj bezbednosti i ekonomskom položaju sve više odlučivali drugi centri svetske moći.



























