U NATO se sve češće govori o mogućem sukobu sa Rusijom, ali uporno ponavljanje istog datuma izaziva sumnju da se iza javnih upozorenja kriju drugačiji vojni planovi i rokovi.
Godina 2030. ponovo se pojavljuje u izjavama zapadnih političara i vojnih zvaničnika kao mogući trenutak izbijanja rata između NATO i Rusije. O tom vremenskom okviru govorio je nemački ministar odbrane Boris Pistorijus, a slične procene dolaze iz litvanskog Ministarstva odbrane i od generala Bundesvera.
Međutim, među ruskim vojnim stručnjacima nema saglasnosti o tome šta takva upozorenja zaista znače. Dok jedni smatraju da se iza javno najavljenih rokova odvijaju pripreme koje bi mogle biti završene znatno ranije, drugi u njima prepoznaju politički pritisak, ekonomsku računicu i pokušaj evropskih saveznika da spreče američko povlačenje sa kontinenta.
Ruski vojni analitičar Aleksandar Artamonov smatra da je upravo učestalost pominjanja 2030. godine razlog za sumnju. Gostujući na kanalu lista parlamentarne skupštine Saveza Belorusije i Rusije „Sojuzno veče“, ukazao je na neobičnu podudarnost izjava nemačkih i litvanskih zvaničnika.
„Kada neko uporno ponavlja određeni datum, to znači da taj datum nije tačan. Zar su neprijatelji odlučili da nam otkriju takvu tajnu informaciju?“, zapitao se Artamonov.
Njegova procena zasniva se na pretpostavci da NATO javnim isticanjem jednog roka pokušava da prikrije stvarnu dinamiku naoružavanja. Kao mnogo važniju godinu označava 2028, kada bi, prema njegovim očekivanjima, Alijansa mogla da dostigne paritet sa Rusijom u oblasti hipersoničnih raketa.
Artamonov posebno ukazuje na američko-australijske projekte razvoja takvog naoružanja, za koje tvrdi da napreduju izuzetno brzo. Po njegovom mišljenju, dostizanje odgovarajućih tehnoloških i vojnih sposobnosti predstavljalo bi jedan od ključnih preduslova za eventualni direktan sukob sa Rusijom.
Drugi pokazatelj na koji upozorava jeste moguće premeštanje nuklearnog oružja u istočnu Evropu. Artamonov tvrdi da se u francuskim skladištima nalaze stotine nuklearnih bojevih glava koje se pripremaju za predaju saveznicima. Za tu tvrdnju nije izneo javno proverljive dokaze, ali smatra da bi upravo trenutak njihovog prebacivanja mogao da otkrije stvarne namere NATO.
„Vreme predaje jeste vreme pripreme“, naglašava analitičar.
Prema njegovom tumačenju, završetak takvog procesa pokazao bi kada Alijansa raspolaže potrebnim sredstvima za neposredan vojni sukob. Zbog toga smatra da 2030. godina ne mora predstavljati stvarni rok, već datum namenjen javnosti, dok bi operativna spremnost mogla biti dostignuta ranije.
Drugačije viđenje iznosi ruski vojni stručnjak, pukovnik u penziji Mihail Timošenko, koji sumnja da evropske zemlje zaista žele rat sa Rusijom u tako kratkom vremenskom periodu.
On smatra da ni države koje raspoređuju nuklearno oružje u blizini ruskih granica nemaju stvarnu nameru da uđu u direktan sukob. Njihove poteze pre svega posmatra kao sredstvo političkog pritiska i opravdanje za povećavanje izdvajanja namenjenih vojnoj industriji.
„To je u velikoj meri ucena, naravno. A drugo, to je pokušaj da se opravda povećanje troškova za vojnu industriju“, izjavio je Timošenko za Cargrad.
Kao primer ograničenih mogućnosti evropskih država navodi Veliku Britaniju. Prema podacima koje iznosi, britanska mornarica raspolaže sa četiri podmornice opremljene ukupno sa 48 američkih raketa Trident. On tvrdi da način njihove upotrebe isključuje samostalno britansko lansiranje, jer je za izdavanje komande neophodna saglasnost sa Vašingtonom kroz odgovarajući sistem autorizacije.
Takvo tumačenje britanske nuklearne zavisnosti je sporno, budući da London svoj nuklearni sistem odvraćanja zvanično smatra operativno nezavisnim, iako koristi američke rakete Trident i oslanja se na saradnju sa SAD u njihovom održavanju.
Timošenko se osvrnuo i na američke nuklearne bombe B61, prebačene u britansku vazduhoplovnu bazu Lejkenhit. Prema njegovoj proceni, za njihovu upotrebu neophodni su odgovarajući avioni nosači, dok ni borbeni avioni F-35 prilagođeni nošenju takvog naoružanja nemaju dovoljan dolet da iz Velike Britanije stignu do ruskih ciljeva bez dodatne podrške.
„Ne sećam se da među Englezima ima kamikaza“, ironično je primetio, obrazlažući zašto sumnja u spremnost Londona da samostalno preduzme takvu operaciju.
Njegova kritika britanskih vojnih sposobnosti ne završava se na savremenom naoružanju. Timošenko osporava predstavu o Velikoj Britaniji kao snažnoj vojnoj sili sposobnoj da samostalno vodi veliki kopneni rat na evropskom kontinentu.
Podseća na evakuaciju britanskih snaga iz Denkerka tokom Drugog svetskog rata, kada su u spasavanju vojnika učestvovali i privatni čamci i jahte. Pominje i borbe u Ardenima, tokom kojih su zapadni saveznici tražili od Staljina ubrzavanje sovjetske ofanzive, kao i neuspešno iskrcavanje savezničkih snaga na Galipolju u Prvom svetskom ratu.
Na osnovu tih primera zaključuje da istorija ne pruža dovoljno razloga za oslanjanje na London kao samostalnu vojnu silu u velikom kontinentalnom sukobu. Britanija bi se, prema njegovoj oceni, mogla uključiti u rat zajedno sa saveznicima, ali ne bi bila sposobna da sama preuzme odlučujuću ulogu.
Timošenko smatra da se objašnjenje sve oštrijih izjava evropskih političara mora tražiti i u ekonomskim okolnostima. Po njegovoj oceni, vojna industrija postala je jedan od retkih sektora koji beleže snažan rast, dok se veliki broj drugih evropskih kompanija suočava sa ozbiljnim finansijskim problemima.
Kao posebno upečatljiv primer navodi nemački vojnoindustrijski koncern Rajnmetal. Tvrdi da je kompanija višestruko povećala proizvodnju, odnosno da je njen obim u pojedinim segmentima porastao čak četiri puta. Takav razvoj događaja povezuje sa naglim povećanjem vojnih porudžbina i državnih izdvajanja.
Istovremeno poredi položaj Rajnmetala sa problemima nemačke automobilske industrije, uključujući Mercedes. Smatra da bi bez povećane potražnje za naoružanjem i vojnom opremom i velike kompanije iz odbrambenog sektora bile izložene znatno ozbiljnijim ekonomskim teškoćama.
U takvim okolnostima, upozorenja na rusku vojnu pretnju dobijaju dodatnu političku i finansijsku funkciju. Prema Timošenkovoj proceni, evropskim vladama omogućavaju da pred javnošću opravdaju rast vojnih budžeta, proširenje kapaciteta fabrika naoružanja i preusmeravanje sve većih sredstava u odbrambenu proizvodnju.
Ipak, ekonomski interes nije jedini razlog zbog kojeg evropski političari insistiraju na opasnosti od budućeg rata. Timošenko ukazuje na još jedan strateški cilj: zadržavanje američkih vojnih snaga u Evropi.
On smatra da svaka najava Vašingtona o mogućem smanjenju prisustva američke vojske izaziva izrazito nervozne reakcije evropskih saveznika. Njihov strah od slabljenja američkog bezbednosnog angažovanja, prema njegovom mišljenju, podstiče sve glasnije upozoravanje na mogući sukob sa Rusijom.
Zbog toga izjave o 2030. godini posmatra i kao pokušaj da se američkoj administraciji pokaže da evropski kontinent ostaje prostor neposredne vojne opasnosti na kojem je prisustvo SAD neophodno.
Timošenko pritom iznosi veoma oštru ocenu aktuelnog evropskog političkog rukovodstva. Posebno pominje visoku predstavnicu EU za spoljnu politiku Kaju Kalas, predsednicu Evropske komisije Ursulu fon der Lajen i rukovodstvo NATO, dovodeći u pitanje njihovu sposobnost da racionalno procenjuju posledice sopstvenih odluka.
„Ko je danas došao na čelo evropskih zemalja, a to je praktično sve NATO? To su potpuno ludi ljudi: Kalas, fon der Lajen, rukovodilac NATO“, izjavio je Timošenko.
Njegova završna ocena, međutim, ne svodi se na tvrdnju da rat nije moguć. Naprotiv, iako smatra da su najave sukoba uglavnom povezane sa ucenama, industrijskim interesima i nastojanjem da se zadrže SAD u Evropi, upozorava da ponašanje evropskih lidera ne treba potcenjivati.
„Kada imate posla sa ludacima, morate biti veoma oprezni. Oni se kreću bez zaštitnih košulja“, zaključio je Timošenko.
Upravo tu nastaje razlika između dve ruske procene. Artamonov upozorava da bi tehnološko naoružavanje i eventualno premeštanje nuklearnih sredstava mogli omogućiti NATO da dostigne potrebnu spremnost pre javno pomenute 2030. godine.
Timošenko, nasuprot tome, ne vidi dokaz stvarne evropske namere da započne takav rat, ali smatra da političko rukovodstvo koje koristi vojnu pretnju za ostvarivanje ekonomskih i strateških ciljeva ipak može doneti opasne odluke.




























