Američki program modernizacije nuklearnog arsenala dobio je novi, posebno značajan pravac, a dokumenti objavljeni u Vašingtonu otkrivaju da se iza jedne do sada nepoznate oznake krije projekat koji bi mogao ozbiljno da promeni mogućnosti američkih strateških snaga.
Iako Pentagon još nije saopštio sve pojedinosti, raspoložive informacije ukazuju na razvoj naoružanja namenjenog zadacima za koje postojeća sredstva imaju određena ograničenja.
Posebnu pažnju privlači činjenica da se novi projekat pojavljuje u trenutku kada Sjedinjene Američke Države istovremeno modernizuju gotovo sve komponente svog nuklearnog arsenala. Reč je o procesu koji obuhvata strateške bombardere, podmornice, balističke i krstareće rakete, ali i sisteme komandovanja koji bi trebalo da obezbede njihovo funkcionisanje u budućim sukobima.
Američke vlasti prvi put posle približno tri i po decenije objavile su novu zvaničnu oznaku za nuklearnu avionsku bombu. Reč je o oružju B94, čije je postojanje otkriveno u dokumentaciji Senatskog odbora za budžetska izdvajanja, objavljenoj uz predlog finansiranja federalnih institucija za fiskalnu 2027. godinu.
Prema informacijama američkog vojnog portala The War Zone, poznatog kao TWZ, ovo bi mogla biti prva potpuno nova nuklearna avionska bomba koja se razvija u Sjedinjenim Državama od završetka Hladnog rata.
Za program B94 u predlogu budžeta predviđeno je 77,108 miliona dolara. Međutim, dokument ne otkriva tehničke karakteristike oružja, njegovu predviđenu razornu moć, rokove razvoja niti platforme sa kojih bi moglo da se upotrebljava.
Upravo odsustvo tih podataka izazvalo je interesovanje američkih stručnjaka za nuklearno naoružanje, koji pokušavaju da utvrde kakva se tehnologija nalazi iza nove oznake.
Među prvima je na njeno pojavljivanje skrenuo pažnju Džefri Luis, predavač u Centru za međunarodnu bezbednost i saradnju Univerziteta Stanford i viši naučni saradnik Instituta za istraživanje spoljne politike.
Luis je na društvenoj mreži Iks objavio informaciju o novom programu, naglasivši da je na oznaku B94 prvobitno ukazala Elijana Džons, doktorandkinja Univerziteta Merilend i naučna konsultantkinja Federacije američkih naučnika.
Iako se u senatskoj dokumentaciji ne navodi namena buduće bombe, postoje ozbiljni razlozi za pretpostavku da je reč o nuklearnom oružju namenjenom uništavanju duboko ukopanih i posebno zaštićenih podzemnih objekata.
Najverovatniji kandidat jeste projekat NDS-A, odnosno Nuclear Deterrent System-Air-delivered, američki program razvoja nuklearnog sistema vazdušnog baziranja za napade na utvrđene podzemne ciljeve.
Rad na ovom projektu traje najmanje od 2022. godine, a njegova osnovna namena jeste stvaranje dodatnih mogućnosti za uništavanje strateških objekata koji su projektovani da izdrže dejstvo konvencionalnog, pa čak i pojedinih vrsta nuklearnog naoružanja.
Predstavnik američke Nacionalne administracije za nuklearnu bezbednost ranije je objasnio da bi NDS-A trebalo da omogući predsedniku Sjedinjenih Država nove opcije za nuklearne udare na izuzetno dobro zaštićene i duboko ukopane ciljeve.
Prema tom objašnjenju, cilj programa jeste da se potencijalnim protivnicima onemogući da svoje najvrednije vojne i strateške objekte zaštite njihovim smeštanjem duboko ispod zemlje.
Takva namena daje projektu poseban značaj, jer su podzemni komandni centri, skladišta naoružanja i drugi zaštićeni objekti među najtežim metama za vazdušne napade.
Američka vojska već raspolaže nuklearnim bombama namenjenim takvim zadacima, ali postojeća sredstva imaju različita ograničenja u pogledu prodiranja kroz zemljište, preciznosti i razorne moći.
Najpoznatije oružje te kategorije jeste B61-11, nuklearna bomba posebno prilagođena za napade na duboko ukopane ciljeve.
Prema različitim procenama, njena maksimalna eksplozivna snaga kreće se između 340 i 400 kilotona. U američkom arsenalu, prema dostupnim informacijama, nalazi se manje od 100 primeraka ovog tipa.
Postoji i znatno snažnija bomba B83-1, čija se maksimalna razorna moć meri megatonama. Ona je moćnija od bilo koje modifikacije iz porodice B61, ali nema sposobnost dubokog prodiranja u zemljište karakterističnu za B61-11.
Ipak, zahvaljujući ogromnoj eksplozivnoj snazi, B83-1 može da se koristi protiv duboko ukopanih i posebno zaštićenih objekata, kao i ciljeva koji zauzimaju velike površine.
Američki vojni planeri ranije su razmatrali mogućnost razvoja nove verzije B83, prilagođene za prodiranje u zemljište po uzoru na B61-11.
Istovremeno je razvijan i projekat neposrednog naslednika bombe B61-11, poznat pod nazivom Robust Nuclear Earth Penetrator, odnosno RNEP.
Taj program trebalo je da obezbedi pouzdano nuklearno oružje za uništavanje duboko ukopanih objekata, ali je zvanično obustavljen 2005. godine.
Pojavljivanje oznake B94 sada ponovo otvara pitanje da li Vašington namerava da ostvari ciljeve koji su pre više od dve decenije ostali nedovršeni.
Posebno je značajno što američke oružane snage već uvode novu modifikaciju nuklearne bombe B61, označenu kao B61-13.
Ova verzija raspolaže povećanom razornom snagom, ali nema iste mogućnosti dubokog prodiranja u zemljište kao B61-11.
B61-13 razvijena je na osnovu prethodne modifikacije B61-12, koja je postala prva bomba iz te porodice opremljena sistemom preciznog navođenja.
Porodica B61 ima posebno mesto u američkom nuklearnom arsenalu, jer se njene različite verzije nalaze u upotrebi duže od bilo koje druge serije nuklearnih gravitacionih bombi kojima američka vojska trenutno raspolaže.
Uvođenje B61-13 i istovremeni razvoj mogućeg naslednika B61-11 pokazuju da se američka strategija ne oslanja samo na povećavanje razorne moći, već i na prilagođavanje nuklearnog oružja različitim kategorijama ciljeva.
Da bi se razumeo značaj oznake B94, potrebno je uzeti u obzir američki sistem označavanja nuklearnog naoružanja.
U toj nomenklaturi avionske nuklearne bombe dobijaju oznaku sa slovom B. To obuhvata i nuklearne dubinske bombe namenjene protivpodmorničkom ratovanju.
Nasuprot tome, nuklearne bojeve glave za balističke i krstareće rakete označavaju se slovom W, uključujući i one namenjene raketama koje se lansiraju iz aviona.
Postoje i druge oznake, ali se one koriste veoma retko ili su praktično izašle iz upotrebe.
Nova bomba B94 logično se nadovezuje na oznaku W93, koja je dodeljena nuklearnoj bojevoj glavi razvijanoj za balističke rakete Trident II, namenjene lansiranju sa američkih strateških podmornica.
Međutim, istorija američkog nuklearnog naoružanja pokazuje koliko je dugo prošlo od prethodnog projekta koji je dobio potpuno novu oznaku avionske bombe.
Pre B94 poslednja nuklearna bomba sa takvom oznakom bila je B90, poznata i kao Nuclear Depth/Strike Bomb.
Ovo oružje bilo je projektovano za dve različite namene – protivpodmorničko ratovanje i napade na kopnene ciljeve.
B90 je trebalo da zameni stariju bombu B57, koja je takođe mogla da se koristi protiv podmornica i ciljeva na kopnu.
Međutim, program B90 obustavljen je u septembru 1991. godine, u vreme velikog smanjivanja američkog nuklearnog arsenala i raspada Sovjetskog Saveza.
Posle toga američka vojska nastavila je da modernizuje postojeće nuklearne bombe i razvija nove bojeve glave, ali nije javno predstavila potpuno novu avionsku bombu sa zasebnom oznakom ove vrste.
Zbog toga se B94 izdvaja od dosadašnjih modernizacija, koje su uglavnom podrazumevale unapređivanje postojećih konstrukcija.
Ipak, zvanične američke institucije još nisu potvrdile da se oznaka B94 neposredno odnosi na projekat NDS-A.
Postoji mogućnost da je reč o sasvim drugačijoj nuklearnoj avionskoj bombi, čiji razvoj do sada nije bio poznat javnosti. Takav scenario se, međutim, smatra znatno manje verovatnim, jer je NDS-A jedini poznati program koji približno odgovara karakteristikama i nameni pretpostavljenog novog oružja.
Njegov razvoj odvija se u okviru mnogo šire modernizacije američke nuklearne trijade, koja obuhvata kopnene, pomorske i vazdušne strateške snage.
Pored bojeve glave W93, Sjedinjene Države razvijaju nove nuklearne krstareće rakete vazdušnog i pomorskog baziranja, kao i interkontinentalnu balističku raketu LGM-35A Sentinel, namenjenu lansiranju iz podzemnih silosa.
Program obuhvata i razvoj strateškog bombardera B-21 Rajder, koji bi trebalo da postane jedan od ključnih elemenata budućih američkih vazdušnih nuklearnih snaga.
Istovremeno se grade nove strateške nuklearne podmornice klase Kolumbija, dok se posebna pažnja posvećuje razvoju savremenijih sistema komandovanja, kontrole i komunikacija.
Takav obim ulaganja pokazuje da Vašington nastoji da obnovi čitavu infrastrukturu nuklearnog odvraćanja, od samog naoružanja do platformi za njegovo prenošenje i sistema potrebnih za izdavanje naređenja.
U tom kontekstu B94 dobija dodatni značaj. Ako bude potvrđeno da se radi o sistemu NDS-A, američki nuklearni arsenal mogao bi da dobije novo specijalizovano sredstvo namenjeno probijanju zaštite najutvrđenijih podzemnih objekata.
Takva mogućnost imala bi posledice po strateške proračune država koje se oslanjaju na duboko ukopanu infrastrukturu radi zaštite svojih najvažnijih vojnih kapaciteta.
Ipak, za sada nisu poznati tehnički domet programa, njegova konačna konstrukcija niti vreme eventualnog uvođenja bombe u operativnu upotrebu. Izdvajanje 77,108 miliona dolara u budžetskom predlogu za 2027. godinu potvrđuje postojanje finansijskog plana, ali ne otkriva koliko je razvoj oružja odmakao.
Najvažnija novost zato nije samo u mogućim karakteristikama buduće bombe, već u činjenici da su američke vlasti prvi put od završetka Hladnog rata javno otkrile novu oznaku za nuklearno oružje ove kategorije.
Posle približno 35 godina, tokom kojih su dominirale modernizacije ranijih konstrukcija, pojavila se B94 – projekat čija namena još nije zvanično razjašnjena, ali koji bi mogao da predstavlja novu etapu američkog razvoja nuklearnog naoružanja za uništavanje najzaštićenijih strateških ciljeva.




























