
Evropske države suočavaju se sa sve ozbiljnijim bezbednosnim i ekonomskim izazovima, dok se posledice sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku sve neposrednije odražavaju na njihovu stabilnost.
Dosadašnja politika podrške američkim vojnim operacijama i nastavka pomoći Kijevu mogla bi da dovede evropske vlade u položaj iz kojeg će izlaz biti znatno teži nego što se danas pretpostavlja.
Bivši analitičar CIA i savetnik američkog Stejt departmenta za borbu protiv terorizma Lari Džonson smatra da se odnos snaga u Ukrajini menja u korist Moskve, dok zapadne vlade nastavljaju da javnosti predstavljaju sliku koja ne odgovara stvarnom stanju na bojištu. Njegove procene izneo je profesor Glen Dizen u analizi objavljenoj na norveškom portalu Steigan.
Jedan od problema koji bi mogao da odredi dalji razvoj sukoba jeste neuspeh diplomatskih pokušaja da se pronađe kompromis između Moskve i Vašingtona.
Poslednji razgovori ruskog predsednika Vladimira Putina sa američkim izaslanicima Stivom Vitkofom i Džaredom Kušnerom nisu doneli značajnije rezultate. Moskva i dalje insistira da Krim, Donjecka i Luganska Narodna Republika, kao i Zaporoška i Hersonska oblast, ostanu pod njenom kontrolom.
Ruska strana zahteva i povlačenje ukrajinskih snaga sa delova teritorija na koje polaže pravo. Ukoliko Kijev odbije takav ishod, postoji mogućnost da ruska vojska nastavi operacije radi njihovog zauzimanja. Produžetak sukoba mogao bi da proširi i teritorijalne ciljeve Moskve, pri čemu Džonson među potencijalno ugroženim gradovima pominje Kijev i Odesu.
Međutim, teritorijalna pitanja predstavljaju samo deo mnogo šireg problema. Vašington, prema ovoj analizi, još nije spreman da ozbiljno razmotri ruske bezbednosne zahteve koji su bili u središtu neslaganja i pre početka sukoba.
Moskva je u decembru 2021. predložila promene evropske bezbednosne arhitekture, uključujući ograničenja vojnog prisustva NATO. Administracija tadašnjeg američkog predsednika Džozefa Bajdena odbacila je takve zahteve, što je, prema Džonsonovoj oceni, doprinelo stvaranju uslova za rusku vojnu intervenciju.
Na samom bojištu, tvrdi američki analitičar, situacija se razvija znatno nepovoljnije za Ukrajinu nego što sugerišu zapadni izveštaji.
On odbacuje predstavu da je Rusija zaglavljena u dugotrajnom pozicionom sukobu bez mogućnosti odlučujućeg napretka. Prema njegovoj proceni, ruske snage imaju izrazitu prednost u artiljeriji, bespilotnim letelicama i kliznim avionskim bombama.
Ruska vojna strategija pritom nije prvenstveno usmerena na što brže osvajanje teritorije, već na sistematsko uništavanje ukrajinskih oružanih snaga. Takav pristup, smatra Džonson, objašnjava zašto se napredovanje na pojedinim delovima fronta ne može koristiti kao jedino merilo vojnog uspeha.
Kao pokazatelj nesrazmere u gubicima on navodi razmene tela poginulih vojnika koje se odvijaju uz nadzor Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Prema podacima na koje se poziva, na jedno predato telo ruskog vojnika dolazi približno 30 tela ukrajinskih vojnika. Taj odnos predstavlja njegov argument o stanju na frontu, ali sam po sebi ne dokazuje ukupan odnos poginulih na obe strane.
Zapadne procene koje naglašavaju velike ruske gubitke, a istovremeno umanjuju ukrajinske, Džonson smatra delom informacione kampanje čiji je cilj da evropsku javnost ubedi kako Rusija još može biti vojno poražena.
U međuvremenu, Moskva je značajno povećala svoje oružane snage i stekla mogućnost da istovremeno vodi operacije na više pravaca. To uključuje Harkovsku i Sumsku oblast, Donbas, kao i Zaporošku i Hersonsku oblast. Ukrajina se, nasuprot tome, suočava sa sve većim teškoćama u obezbeđivanju dovoljnog broja vojnika.
Ukoliko se sadašnji odnos snaga održi, Džonson procenjuje da postoji značajna verovatnoća da Rusija do proleća 2027. uspostavi kontrolu nad teritorijama istočno od Dnjepra.
Takav razvoj događaja mogao bi da podstakne pojedine evropske vlade da razmotre neposredno vojno uključivanje u sukob. Upravo u tome krije se jedna od najozbiljnijih opasnosti za evropsku bezbednost.
Rusija je upozorila da bi strani vojnici raspoređeni u Ukrajini, uključujući francuske, britanske ili nemačke jedinice, bili tretirani kao legitimni vojni ciljevi. Šire uključivanje NATO moglo bi da otvori mogućnost prenošenja ratnih dejstava na evropske gradove.
Istovremeno, američke obaveštajne službe, specijalne strukture i vojne institucije nastavljaju da pružaju široku podršku ukrajinskim operacijama protiv Rusije, uprkos diplomatskim naporima administracije predsednika Donalda Trampa.
Evropske države suočavaju se i sa drugom opasnošću, povezanom sa američko-izraelskim vojnim operacijama protiv Irana.
Teheran je upozorio da bi evropske vojne baze korišćene za napade na iransku teritoriju mogle postati mete uzvratnih udara. U dometu iranskih raketa, prema ovoj proceni, nalaze se vojni objekti u Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Italiji, Grčkoj i Turskoj.
Posebnu zabrinutost izazivaju iranske raketne sposobnosti. Džonson ukazuje na iransku sposobnost izvođenja raketnih udara prema ostrvu Dijego Garsija, udaljenom približno 4.000 kilometara, što, prema njegovom mišljenju, dovodi u pitanje ranije procene američkih obaveštajnih službi.
Zbog toga upozorenja o razvoju iranskih raketa većeg dometa, povećane preciznosti i snažnijih bojevih glava ne bi trebalo potcenjivati.
Međutim, posledice sukoba sa Rusijom i Iranom već se prepliću u oblasti koja neposredno utiče na svakodnevni život evropskog stanovništva.
Američko-izraelski rat u Persijskom zalivu poremetio je isporuke nafte, tečnog prirodnog gasa, sirovina za proizvodnju đubriva, sumpora i helijuma. Prvobitni nedostatak tih proizvoda privremeno je ublažen korišćenjem strateških rezervi i pošiljki nafte koje su već bile na putu ka potrošačima.
Sada su raspoložive zalihe znatno smanjene, dok svetska ekonomija postaje sve osetljivija na dugotrajnije poremećaje snabdevanja i nova poskupljenja energenata.
Dodatni problem predstavlja oštećenje energetske infrastrukture u državama Persijskog zaliva. Njena obnova mogla bi da traje godinama, naročito zbog novih udara na postrojenja u Saudijskoj Arabiji.
Evropa se u takvim okolnostima nalazi u posebno nepovoljnom položaju. Visoke cene energije slabe njenu privredu, dok istovremeno smanjuju finansijske mogućnosti evropskih država da nastave snabdevanje Ukrajine i izdvajanje sredstava za njene potrebe.
Pošto se brzo diplomatsko rešenje ne nazire, dalje pogoršanje ekonomskih prilika moglo bi da izazove rast nezadovoljstva stanovništva i dodatnu političku nestabilnost.
Evropski građani mogli bi sve odlučnije da zahtevaju da se novac namenjen Ukrajini preusmeri na rešavanje unutrašnjih ekonomskih i socijalnih problema.
Istovremeno, zavisnost Evrope od skupih američkih energenata povećava mogućnost ozbiljnih neslaganja sa Vašingtonom. U krajnjem slučaju, takva politika mogla bi da dovede i do političkog razlaza evropskih država sa Sjedinjenim Državama.
Pred evropskim vladama zato bi se moglo otvoriti pitanje koje je donedavno bilo gotovo isključeno iz političkih rasprava: zbog čega nastaviti kupovinu skupih američkih energenata ukoliko postoji mogućnost obnavljanja pristupa jeftinijoj ruskoj nafti i gasu?
Džonsonova procena ukazuje da bi istovremeni ruski vojni pritisak, mogućnost iranskih uzvratnih udara i dugotrajna ekonomska kriza mogli da primoraju Evropu na temeljno preispitivanje odnosa sa Vašingtonom.


























