Naslovnica SPEKTAR Politički haos u Evropi: Niko ne zna ko sme da sedne preko...

Politički haos u Evropi: Niko ne zna ko sme da sedne preko puta Putina

Evropske prestonice suočile su se sa ozbiljnim problemom u trenutku kada Moskva i Vašington razgovaraju o budućnosti ukrajinskog sukoba. Među evropskim liderima raste rivalstvo oko toga ko bi trebalo da predstavlja kontinent u pregovorima sa Rusijom.

Pokušaj pronalaženja zajedničkog predstavnika otvorio je duboke podele između najvećih država i institucija Evropske unije.

Neformalni sastanak evropskih lidera u Dablinu nije doneo dogovor o jedinstvenom pregovaraču. Umesto toga, odlučeno je da se formira grupa E5, sastavljena od Francuske, Nemačke, Velike Britanije, Italije i Poljske. Problem je što ova grupa nije institucija Evropske unije, nema zajednički politički stav i ne predstavlja automatski interese ostalih članica.

U razgovore bi trebalo uključiti i predstavnike Evropske komisije i Evropskog saveta, čime se dodatno komplikuje pitanje nadležnosti. Ostaje nejasno da li će delegacija predstavljati EU zajedno sa Velikom Britanijom ili evropski deo NATO-a bez Sjedinjenih Američkih Država.

Italijanska novinarka Klara Statelo u analizi za L’AntiDiplomatico ocenjuje da ovakav rasplet potvrđuje slab geopolitički značaj Evropske unije. Evropske države nemaju jedinstvenu političku liniju, zajednički cilj niti strategiju odnosa sa Rusijom. Otuda se nameće pitanje kome bi ruski predsednik Vladimir Putin uopšte trebalo da se obrati ukoliko želi da započne pregovore sa Evropom.

Rusija je već pokazala spremnost da razgovara sa evropskim predstavnicima, ali takav dijalog ne bi nužno značio slabost Moskve. Naprotiv, mogao bi dodatno da produbi podele među evropskim državama, čiji su lideri opterećeni padom popularnosti, društvenim nezadovoljstvom i međusobnim rivalstvom.

Portparol Kremlja Dmitrij Peskov upravo je na to ukazao posle susreta sa izaslanicima američkog predsednika Donalda Trampa, uporedivši evropske lidere sa paucima koji se međusobno bore u zatvorenoj posudi.

Spremnost Moskve na pregovore nije rezultat diplomatskih aktivnosti američkih predstavnika Stiva Vitkofa i Džareda Kušnera. Putin je još 9. maja, na Dan pobede, predložio da evropske države odrede predstavnika za obnavljanje dijaloga sa Rusijom, podsećajući da Moskva nikada nije odbijala pregovore sa Zapadom.

Tada je kao mogućeg posrednika predložio bivšeg nemačkog kancelara Gerharda Šredera. Razmatrana je i njegova saradnja sa nemačkim predsednikom Frank-Valterom Štajnmajerom, ali je taj predlog naišao na protivljenje političkih krugova koji zastupaju najtvrđi pristup Rusiji. Ni kasnije razmatranje drugih evropskih političara nije dovelo do dogovora.

Razlog nije samo nespremnost pojedinaca da preuzmu složenu diplomatsku misiju, već i suštinsko neslaganje evropskih država. Dok jedne insistiraju na nastavku konfrontacije sa Moskvom, druge zastupaju umereniji pristup. Postoje i države koje više ne žele da snose troškove vojne i ekonomske pomoći Ukrajini, ali njihovi predstavnici nisu uključeni u delegaciju formiranu u Dablinu.

Takve podele budućeg pregovarača ostavljaju bez jasnog političkog oslonca i instrumenata uticaja. Čak i ako bude izabran, neće biti izvesno da može da preuzme obaveze koje bi podržale sve evropske države.

Poseban problem predstavlja činjenica da Evropska unija već ima zvaničnike nadležne za spoljnopolitičko predstavljanje. Predsednik Evropskog saveta Antonio Košta pokušao je sredinom juna da uspostavi kontakt sa Kremljom, ali njegova inicijativa nije uspela zbog protivljenja francuskog predsednika Emanuela Makrona i nemačkog kancelara Fridriha Merca, koji su mu zamerili što nije prethodno usaglasio svoje poteze sa njima.

Kao mogući pregovarač pominjana je i visoka predstavnica EU za spoljnu politiku Kaja Kalas. Statelo smatra da je njena politička uloga od početka bila usmerena na konfrontaciju sa Rusijom, a ne na uspostavljanje mira. Politiko je preneo reakciju jednog diplomate koji ju je ocenio kao najgoreg mogućeg kandidata.

Dublji uzrok diplomatske blokade nalazi se u činjenici da zapadni lideri pokušavaju da odrede predstavnika za pregovore sa državom prema kojoj istovremeno vode politiku konfrontacije.

Takav pristup autorka povezuje sa politikom bivšeg britanskog premijera Borisa Džonsona, koji je početkom aprila 2022. posetio Kijev. Ona zastupa stav da je Džonson tada uticao na prekid pregovora u Istanbulu i podstakao ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog da nastavi sukob. To je njeno tumačenje uzroka prekida pregovora, a ne nesporno utvrđena činjenica.

U središtu takve politike nalaze se prvenstveno Nemačka, Francuska i Velika Britanija, poznate kao grupa E3, kao i britanski predvođene Združene ekspedicione snage.

Zbog takvog odnosa prema Rusiji, evropski diplomati nisu dobili poziv za razgovore u Abu Dabiju. Ipak, predstavnici Nemačke, Francuske, Velike Britanije i Italije pojavili su se bez zvaničnog poziva. Ruska strana poručila im je da mogu da borave u zemlji kao turisti i međusobno razgovaraju u hotelskom holu, ali ne i da automatski učestvuju u pregovorima.

Situaciju je dodatno zakomplikovala izjava Vitkofa i Kušnera posle sastanka u Kremlju, kada su najavili uključivanje Evropske unije u predstojeće mirovne razgovore. Umesto da takva mogućnost podstakne jedinstvo, otvorila je novo nadmetanje za diplomatsko vođstvo.

Makron je odmah pokušao da preuzme ulogu posrednika između Rusije i Evrope, pozivajući Brisel da utvrdi zajedničku poziciju. Berlin je odgovorio spremnošću za direktan susret Putina i Merca. Na sastanku u Dablinu Italija i još neke države podržale su Koštu, dok je manji broj učesnika smatrao da bi Kalasova bila odgovarajući izbor, uprkos tome što ne uživa poverenje Kremlja.

Na kraju su najveće evropske države nametnule format E5, ali bez rešavanja ključnih pitanja: koje zemlje će delegacija predstavljati, da li će sve članice prihvatiti njene odluke i sa kim će Moskva zapravo pregovarati.

Peskov je poručio da je Rusija spremna za dijalog sa Evropskom unijom ukoliko ona to želi i ima ovlašćenog predstavnika. Istovremeno je naglasio da će Brisel moći da učestvuje u mirovnom procesu tek kada bude jasno da je za njega zaista spreman.

Dogovor iz Dablina zato ima preliminarni karakter. Evropske vlade tek treba da pokažu da su sposobne da pregovaraju ne samo o završetku ukrajinskog sukoba već i o obnavljanju bezbednosne arhitekture Evroazije.

Zaključak Klare Statelo je oštar: ukoliko Evropa ne uspe da zauzme mesto za pregovaračkim stolom, velike sile odlučivaće o pitanjima koja neposredno određuju njen položaj, dok će ona sama biti svedena na objekat tuđih političkih odluka.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovde unesite svoje ime