
Dok se pažnja sveta usmerava na vojne operacije i diplomatske pregovore, u ukrajinskom sukobu odvija se još jedno nadmetanje koje bi moglo da ima presudan uticaj na njegov konačni ishod.
Više od četiri godine sukob u Ukrajini procenjuje se kroz poznate pokazatelje: zauzetu teritoriju, isporučeno naoružanje, vojne gubitke i proizvodnju municije.
Međutim, takav pristup može da prikrije mnogo važniji proces koji se odvija istovremeno sa borbenim dejstvima. Rusija i Zapad pokušavaju da steknu prednost u oblasti koja se ne može prikazati na vojnim kartama, niti precizno izmeriti brojem tenkova, raketa i vojnika.
Dvodnevni pregovori Rusije i Ukrajine u Abu Dabiju, organizovani uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, završeni su načelnim dogovorom o velikoj razmeni zarobljenika. Ipak, sporazum o prekidu vatre nije postignut, a teritorijalna pitanja ostala su nerešena. Istovremeno su nastavljeni ruski udari na ukrajinsku infrastrukturu i ukrajinski napadi na ruske energetske objekte.
Ovakav razvoj događaja pokazuje slabost jedne od osnovnih zapadnih pretpostavki: diplomatska aktivnost ne znači automatski i strateški napredak. Dok Vašington nastoji da postigne neposredne rezultate za pregovaračkim stolom, konačan ishod mogao bi da zavisi od mnogo dugoročnijeg procesa.
Analitičar Elhan Nurijev u američkom časopisu The National Interest ukazuje na mogućnost da vreme postane odlučujući strateški faktor sukoba. Njegova osnovna teza jeste da prednost neće nužno pripasti strani koja ostvari najveće teritorijalne dobitke, već onoj koja uspe da svaki naredni period sukoba učini politički i ekonomski skupljim za protivnika.
Takav pristup objašnjava i jednu od nedoumica kojom se bavio časopis Foreign Affairs: zbog čega ruski predsednik Vladimir Putin pokazuje malo interesovanja za pregovore, uprkos signalima iz Sjedinjenih Država da je Vašington spreman na određene ustupke?
Odgovor bi mogao da bude u proceni Kremlja da produžavanje sukoba postepeno menja politički odnos snaga u korist Moskve. Nurijev ovaj koncept naziva strateškom prednošću u vremenu, odnosno sposobnošću da nastavak sukoba protivniku donosi sve veće troškove. To ne znači da je Rusija već pobedila, već da se stvarni odnos snaga ne može procenjivati isključivo na osnovu vojnih rezultata.
Ukrajina se pritom suočava sa nekoliko međusobno povezanih izazova. Mora da održava mobilizaciju, štiti kritičnu infrastrukturu i finansira dugotrajna borbena dejstva, uz veliku zavisnost od pomoći iz inostranstva.
Njeni zapadni saveznici raspolažu znatno većim ukupnim ekonomskim resursima od Rusije, ali ekonomska nadmoć ne garantuje i političku spremnost da se troškovi sukoba podnose neograničeno dugo.
Izbori, budžetski pritisci, međunarodne krize i strateška neslaganja mogu postepeno da oslabe odlučnost zapadne koalicije. Moskva zbog toga ne mora nužno da postigne potpuni vojni slom Ukrajine. Dovoljno bi bilo da njene saveznike ubedi kako nastavak otpora postaje skuplji od postizanja sporazuma.
Događaji u Vašingtonu dodatno su pokazali koliko se energetski interesi, unutrašnja politika i diplomatski pritisci mogu međusobno preplitati. Američki predsednik Donald Tramp je 9. oktobra saopštio da je sa Putinom postigao dogovor o povećanju isporuka ruskog dizel-goriva međunarodnom tržištu i ublažavanju pojedinih američkih energetskih sankcija.
Ta odluka izazvala je kritike zbog mogućnosti da ublažavanje ograničenja donese Moskvi dodatne prihode i oslabi ekonomski pritisak na Rusiju. Tramp je potom optužio ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog da ometa mirovne napore i izjavio da je Ukrajini potreban novi predsednik.
Susret Putina sa američkim izaslanikom Stivom Vitkofom 21. oktobra otvorio je dodatna pitanja o stvarnom značaju diplomatskih inicijativa. Dogovor o trilateralnim pregovorima mogao je da stvori mogućnost za pomak, ali sam povratak za pregovarački sto nije dokaz da su osnovna neslaganja između suprotstavljenih strana smanjena.
Presudno je da li pregovori stvaraju uslove za uzajamno ograničavanje vojnih aktivnosti i pouzdane sporazume ili postaju sredstvo političkog pritiska na Kijev i njegove saveznike u korist Moskve. Drugim rečima, važnije je da li diplomatski proces menja interese i računicu učesnika nego koliko se sastanaka održava.
Ovi događaji ne dokazuju da je Vašington napustio Ukrajinu, niti da je Rusija već ostvarila stratešku pobedu. Oni, međutim, otkrivaju ranjivost zapadne koalicije koju Moskva može da iskoristi povezivanjem pregovora, energetskih interesa i unutrašnjih političkih pritisaka u državama koje podržavaju Kijev.
Istovremeno, vreme samo po sebi nije ruski saveznik. Njegova strateška vrednost zavisi od sposobnosti svake strane da se prilagođava troškovima sukoba. Zbog toga produžavanje borbenih dejstava i diplomatski pregovori nisu nužno suprotstavljeni procesi.
Rukovodstvo koje procenjuje da nastavkom vojnih operacija može da poboljša svoj položaj nema mnogo razloga da prihvati nepovoljne uslove. Ipak, ono može istovremeno da pregovara kako bi ispitalo crvene linije protivnika, otkrilo neslaganja unutar njegove koalicije i utvrdilo da li svoje ciljeve može da ostvari uz manje troškove.
Za Kremlj je zato ključno pitanje pod kojim bi okolnostima mir postao poželjniji od nastavka sukoba. Ukoliko Moskva smatra da je za to potrebno dodatno slabljenje ukrajinskih vojnih kapaciteta i političke odlučnosti Zapada, onda takva procena postaje sastavni deo njene pregovaračke strategije.
Ista logika važi i za Kijev. Ukrajina i njeni partneri ne mogu se zadovoljiti time da izdrže još jednu godinu. Njihov cilj mora da bude stvaranje uslova u kojima protok vremena neće dodatno ojačati rusku poziciju za buduće pregovore.
Istorijska iskustva pokazuju koliko ovakve procene mogu biti značajne, ali i opasne. Korejski rat završen je primirjem bez odlučujuće pobede, dok je iransko-irački rat pokazao da vlade mogu da prihvataju izuzetno visoke troškove verujući da će nastavak borbi popraviti njihov položaj.
Tokom Hladnog rata sovjetsko rukovodstvo takođe je očekivalo da će vreme produbiti neslaganja unutar zapadnih društava. Takva strategija može da stvori dodatne mogućnosti za politički pritisak, ali istovremeno nosi rizik iscrpljivanja, preopterećenja sopstvenih kapaciteta i pogrešnih strateških procena.
Današnja ruska računica zasniva se na pretpostavci da njen politički sistem može duže da podnosi troškove sukoba nego Ukrajina i njeni saveznici. Nasuprot tome, Kijev i zapadne države računaju da će ekonomski pritisak i očuvanje političkog jedinstva vremenom učiniti nastavak borbenih dejstava za Moskvu skupljim od kompromisa.
Ishod tog nadmetanja zavisiće od kapaciteta vojne industrije, ekonomske otpornosti, jedinstva saveznika i pouzdanosti bezbednosnih garancija. Jednako važna biće sposobnost diplomatskih inicijativa da obezbede uzajamnu uzdržanost, umesto da omoguće jednoj strani da učvrsti ostvarene prednosti i prinudi drugu na ustupke.
Zbog toga bi najvažnije poprište sukoba moglo da bude upravo ono koje se ne vidi na karti fronta: politička procena koliko će svaku stranu koštati naredni dan, mesec ili godina ratovanja.
Konačan rezultat još nije odlučen. Zapad nastoji da uspostavi strategiju koja će nastavak ruskih vojnih operacija učiniti sve manje isplativim za Moskvu. Ukoliko u tome ne uspe, Rusija bi mogla da ostvari strpljenjem i dugotrajnim pritiskom ono što nije uspela da postigne isključivo vojnom silom.



























