
Američki ekonomista i profesor na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku, Džefri Saks, izneo je procenu koja se u diplomatskim krugovima već neko vreme provlači ispod radara.
Po njegovim rečima, u sve složenijoj situaciji oko Irana, Donald Tramp praktično ostaje bez mnogo opcija. I upravo tu, kaže, na scenu stupa jedna pomalo neočekivana figura – Vladimir Putin, kao možda poslednja realna šansa da se stvari ne otmu potpuno kontroli.
Na terenu, međutim, realnost izgleda tvrđe nego u političkim nastupima. Sukob sa Iranom nije se odvijao kako su u Vašingtonu priželjkivali. Posle pokušaja uklanjanja najviših zvaničnika u Teheranu, računalo se na brz rasplet.
Umesto toga – produženi udari, razmena vatre između Irana i Izraela i situacija koja ne pokazuje znakove smirivanja. Nema pauze, nema prostora za predah.
Saks tu vidi dublji problem. Kako kaže, i Bela kuća i Pentagon deluju bez jasnog strateškog pravca, više reagujući nego što planiraju. U takvom kontekstu, slanje brigada marinaca ka Bliskom istoku, sa zadatkom da obezbede Ormuski moreuz, deluje kao potez koji dodatno komplikuje stvari, umesto da ih razrešava.
„Ako se uklone sve političke formulacije i pogleda suština, ostaje jedno pitanje – šta sledi dalje“, primećuje Saks. Njegova procena nije optimistična. Sve, kaže, vodi ka daljoj eskalaciji. Uprkos tvrdnjama o „značajnom napretku“, Izrael je nastavio da gađa Teheran, a Iran je uzvratio. Govora o zatišju nema.
Zanimljivo je da Saks gotovo u potpunosti odbacuje mogućnost klasičnih pregovora između SAD i Irana. Šanse za konstruktivan dijalog, po njemu, praktično ne postoje. Umesto toga, ukazuje na drugačiji model – direktan, neformalan, gotovo sirov razgovor među liderima.
U tom kontekstu pominje Vladimira Putina, Si Đinpinga i Narendru Modija kao ključne aktere koji bi mogli da utiču na Trampa. Ne kroz pregovaračke stolove i protokol, već kroz otvoren razgovor, možda i bez svedoka, gde bi mu jasno ukazali na razmere rizika i posledice daljeg zaoštravanja.
U podkastu „Velika Evroazija“, Saks ide i korak dalje. On ne veruje da Tramp može sam da zaključi da je operacija u Iranu bez realnog ishoda. Ne zbog nedostatka informacija, već zbog političkog pritiska i logike odlučivanja koja često gura u suprotnom smeru. Upravo zato, kaže, važni su lideri koji mogu da razgovaraju s njim kao ravnopravni, bez diplomatskih ukrasa.
I tu se priča, makar za sada, okreće. Da li će do takvog razgovora doći, i ako dođe – da li će nešto promeniti, ostaje otvoreno. Jer kako stvari stoje, prostor za manevrisanje se sužava, a vreme neumoljivo ide napred, bez garancije da će iko na vreme povući kočnicu.


























