Naslovnica SPEKTAR Koska bez mesa

Koska bez mesa

Sa vrha vlasti i svetskih ekonomskih centara poručuju da nam se „smeši“ sve bogatija budućnost, a sumorna slika iz cegera i korpi naših građana govori da nismo mnogo odmakli od dna.

I da nećemo ni skoro, ni tako brzo

Sve češće čujemo da Srbija postaje „ekonomski tigar“, dočim će ovu godinu završiti kao najbolja u Evropi po ekonomskom rastu, kako to govore naši zvaničnici.

Očekivani ekonomski rast je oko sedam odsto, što jeste dobar rezultat, pogotovu što je Srbija u prošloj godini imala jedan od najmanjih padova BDP-a u Evropi. Čak su slične projekcije i MMF-a, a po njima naša zemlja može očekivati poboljšanje ekonomskih parametara u narednom petogodištu, što će se reflektovati i kroz rast realnih dohodaka (plata i penzija), odnosno životnog standarda.

BDP I SARME

S druge strane, prema upozorenjima nekih stručnjaka, Srbija je i dalje jedna od najnerazvijenih zemalja u Evropi, a da rast BDP-a ne daje pravu sliku govore i podaci Eurostata (Evropska kancelarija za statistiku) po kojima Srbija ima jedan od najmanjih BDP-a po glavi stanovnika u Evropi, čak 16 puta manji od Luksemburga, a pet puta od proseka Evropske unije.

A da bi Srbija i stvarno dostigla evropski nivo, prema procenama Svetske banke, potrebno je da ima rast od najmanje šest odsto godišnje, i tako naredne dve decenije. A to, pak, zavisi od niza elemenata i izbegavanja grešaka koje su, uglavnom, sastavni deo naše ekonomije. Recimo, skoro petinu nezaposlenih u Srbiji čine mlađi od 30 godina, što je još jedan kriterijum po kome je srpski ekonomski tigar iznad evropskog proseka.

Tu je i ono poznato statističko pravilo o sarmi, po kome neko jede kupus a neko meso. Iako zvanična statistika kaže da inflacija u poslednjih godinu dana iznosi svega 3,6 odsto, građani Srbije sve više novca moraju da izdvoje za osnovne potrepštine, što drastično pospešuje pad njihovog životnog standarda.

Vlast tvrdi da je prosečna plata približno 60.000 dinara, međutim, dve trećine radnika prima znatno ispod republičkog proseka, dok je prosečna penzija niža od 30.000 dinara.

Mnogi penzioneri, od ukupno 1.650.000 njih, nemaju za hranu, a ni za lekove. Ekonomisti procenjuju da bi plata za život u Srbiji trebalo da iznosi 98.000 dinara, kako bi porodice mogle da zadovolje osnovne potrebe u ishrani, stanovanju, odevanju, školovanju, zdravstvenoj zaštiti, kulturi…

PIJAČNI PARADOKS

Ove podatke iznosi Petar Bogosavljević, predsednik Pokreta za zaštitu potrošača Srbije, a u razgovoru za portal UGS Nezavisnost još kaže: „Paradoksalno je da se na pijacama prodaje uvozno povrće nekoliko puta skuplje od domaćeg, a da za domaću proizvodnju nema kupaca. Domaće jaje na beogradskim pijacama košta 25 dinara, za kilogram domaćeg kačkavalja treba platiti više od 1.000 dinara, dok je u mesarama kilogram junetine 800-900 dinara.“

Tu je i cena goriva u Srbiji, najveća u regionu, čak veća za 30 odsto nego u Bosni i Hercegovini. I cene komunalnih usluga su u većini srpskih gradova poslednjih godina više puta povećavane, dok je minimalna cena rada po satu u 2020. godini u Srbiji iznosila 1,4 evra, što je višestruko manje nego u Danskoj (42 evra), Belgiji (39,2), Mađarskoj (8,3), Rumuniji (5,5) ili u Bugarskoj (4,4 evra).

INFLACIJA

Ako je za utehu, i u svetu je prisutan trend rasta cena prehrambenih proizvoda, koji će poništiti efekat najavljenih povećanja plata i penzija. Svuda poskupljuju meso, ulje, gorivo, struja i komunalije. Prema podacima Zavoda za statistiku, međugodišnja inflacija je 3,3 odsto, što znači da su cene za toliko veće nego u junu prošle godine, preneli su mediji.

Ne treba biti veliki stručnjak pa uočiti da podatak Zavoda za statistiku o međugodišnjoj inflaciji od 3,3 odsto i isto tolikom povećanju cena za godinu dana, ne stoji. Kako je to za RTS objasnila ekonomska novinarka Radojka Nikolić, naša inflacija, koja se kretala do dva posto, sada je najnovijim poskupljenjima došla do tri posto.

Iako to deluje minimalno, u stvari nije jer je to za trećinu više nego što je bilo, dakle reč je o 30 posto većoj inflaciji nego što smo imali pre u strukturi inflacije, samim tim i 30 posto veći rast cena nego što smo ga imali ranije, što se vidi u svakoj potrošačkoj korpi, odnosno, da su cene otišle od 10 do 30 odsto naviše.

Spisak roba i usluga čija je cena korigovana je veliki i kreće se od brašna i ulja, pa do benzina, prevoza, voća, povrća, struje, TV pretplate, građevinskog materijala, mesa, jaja, komunalija, cigareta, poreza, taksi, tehnike, peciva, sira, suhomesnatih proizvoda, nekretnina, nameta u bankama, alkoholnih pića, odeće, obuće… Procenat uvećanja je različit za svaku od navedenih stavki i kreće se od 5 do čak i preko 100%.

U srpskim trgovinama cene skaču gotovo na dnevnom nivou. Najviše se u novčaniku osećaju promene kod izdvajanja za hranu koja je sve skuplja.

Primera radi, ulje je skuplje za blizu 20 posto u poređenju sa prošlom godinom, neki suhomesnati proizvodi i za 26 odsto, koliko i beli sir, dok su jaja skuplja i za 40 odsto. Dodatni udar ovih dana izazvalo je poskupljenje svinjskog mesa za 20 odsto, ali i do sada relativno jeftine piletine, čija je cena viša za 15 odsto.

Tu je i gorivo koje je skuplje i do 25 dinara po litru od početka godine, dok je cena transporta uvećana za blizu 15 procenata.

Kada je reč o uslugama, ni one ne miruju pa je tako struja skuplja za 7,9 odsto u ovoj godini; voda, u zavisnosti od gradova, od 5 do 22 posto, odvoženje smeća od 17 do 36, dok su bankarske usluge korigovale postojeće provizije od 15 pa do 70 odsto.

Ipak, čini se da je rekord zabeležen kod građevinskog materijala od kojih su neki poskupeli od 50 pa do neverovatnih 120 posto. Takav skok uslovio je i i povećanje cena kvadrata nekretnina i to od 2 pa sve do 10 posto u proseku.

Iz Nacionalne organizacije potrošača Srbije (NOPS) kažu da je za mnoge proizvode i usluge neopravdan rast cena. „Ako se nastavi ovako, značajan broj građana neće moći da sebi priušti ni minimalnu potrošačku korpu. Po mojim procenama, sa sadašnjim poskupljenjima, za prosečnu je potrebno više od 100.000 dinara, a to mnogi nemaju pa će morati neke svoje potrebe da redukuju,“ naveo je Goran Papović, predsednik NOPS-a za „Blic“.

PITANJE SUBVENCIJA

Nasuprot ovim poskupljenjima, proizvođači mleka u Srbiji i dalje traže da se nađe rešenje za nisku otkupnu cenu mleka, a tvrde i da neki već odustaju od posla i masovno prodaju krave od kada je cena stočne hrane drastično povećana.

Istovremeno, prosečna otkupna cena mleka ostala je ista – 37 dinara, uz sedam dinara državne premije. Proizvođačka cena je, prema računici ovog sektora, oko 56 dinara, što ukazuje u kakvom položaju se nalazi ovaj sektor.
Slična je situacija i sa proizvodnjom svinja koja je zbog izuzetno visoke cene kukuruza postala za proizvođače nerentabilna jer je otkupna cene svinja ostala niska.

U poređenju sa drugim kvartalom prošle godine, hrana za životinje poskupela je 31,3 odsto, dok je poredeći sa celom 2020. zabeležen rast od 29,8 procenata, navodi se u najnovijem izveštaju Republičkog zavoda za statistiku (RZS).

Dok u Srbiji subvencije iz godine u godinu opadaju i kasne, istovremeno u Nemačkoj godišnje subvencije po jednoj kravi iznose 2.000 evra, u Francuskoj 1.700, a u Španiji 1.500 evra.

Dodatni problem je i činjenica da u velikim stranim trgovinskim lancima litar uvoznog mleka košta 56 dinara, jer su pojedine nemačke kompanije potpuno automatizovale proizvodnju i smanjile troškove pa mogu da ponude tako nisku cenu. Problem s niskim cenama u ovom sektoru traje već više godina, a postao je izraženiji od kada je Evropska unija ukinula kvote za ovaj proizvod što je dovelo do preplavljenosti tržišta.

I pored svega, ministar poljoprivrede Branislav Nedimović je optimista i najavljuje da će hrane biti dovoljno uprkos suši, i da ćemo biti „u plusu i te kako“ jer je ove godine cena kukuruza veća nego lane.

A što se tiče proizvođača mleka koji su u velikom gubitku upravo zbog skoka cene žitarica, Nedimović je rekao da će u narednim danima biti doneta odluka o povećanju premije za mleko, sa sedam na 10 dinara. „To je jedna od mera, ostalo narednih dana. Videćemo kako će to sve da ide. Samo Srbija ima dovoljno mleka u okruženju, sve ostale zemlje nemaju dovoljno i to je naša šansa,“ reći će Nedimović, mada se ne bi reklo da je time i utešio proizvođače.

KRAJ S KRAJEM

Inače, poslednji raspoloživi podaci o ličnoj potrošnji domaćinstava u našoj zemlji (za 2019.) ukazuju da je ona iznosila skoro 67 hiljada dinara (od toga, polovina prihoda je iz redovnog radnog odnosa, a trećina od penzija). Izdaci za hranu i bezalkoholna pića činili su čak trećinu svih rashoda.

Za stanovanje, vodu i struju išlo je 16,5 odsto od izdataka za ličnu potrošnju domaćinstava, a slede izdaci za transport, odeću i obuću, te za rekreaciju i kulturu (sva tri sa po blizu dvadesetine ukupnih rashoda).

Iako aktuelna vlast tvrdi da u ekonomskom smislu Srbiji „ide dobro“, u praksi većina njenih građana jedva sastavlja kraj sa krajem. Izneti podaci na to najbolje ukazuju.

U Srbiji oko 250.000 građana koristi novčanu socijalnu pomoć, a oko pola miliona stanovnika, prema izveštaju Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Srbije, nije u stanju da zadovolji osnovne egzistencijalne potrebe.

Zvanični podaci pokazuju da 500 hiljada stanovnika Srbije živi ispod granice siromaštva, a kako je izneo Zoran Stojiljković, predsednik Ujedinjenih granskih sindikata „Nezavisnost“, jedna četvrtina građana ima status siromašnih dok čak 40 odsto stanovnika ima primanja niža od 45-46 hiljada dinara.

Tome treba pridodati i da minimalna zarada u Srbiji (prima je između 350 i 370 hiljada stanovnika), koja iznosi 32.126 dinara, svojom visinom ne može da pokrije iznos minimalne potrošačke korpe od 36 hiljada dinara (mada je i ona realno veća i kreće se oko 70.000 dinara).

Da bi se to promenilo, članovi Socijalno-ekonomskog saveta (SES) Srbije počeli su pregovore o minimalnoj ceni rada u 2022. godini. O minimalnoj ceni rada, koju prima oko 350.000 ljudi, pregovaraju predstavnici reprezentativnih sindikata, Unije poslodavaca Srbije i Ministarstva finansija.

CENA RADA

Minimalna cena rada u Srbiji ove godine je 30.900 dinara, dok sindikati traže da ona za narednu godinu bude 39.000 dinara. Na prvom sastanku država je ponudila 35.000 dinara, odnosno 300 evra o kojima je prošlog meseca govorio i predsednik Srbije Aleksandar Vučić. On je to ocenio kao „ogromno povećanje i drastično pomeranje standarda“, međutim, sindikati nisu bili zadovoljni time što država unapred izlazi sa „cenom rada“.

Zakonom o radu predviđeno je da, ukoliko ne postignu saglasnost tri socijalna partnera, konačni iznos minimalne zarade za narednu godinu odredi Vlada Srbije, najkasnije do 15. septembra tekuće godine, što će se najverovatnije i dogoditi.

S obzirom na to da je tročlanoj porodici za život potrebno između 90 i 100 hiljada dinara mesečno, kao i da je u mnogima od njih zaposlen samo jedan član domaćinstva, bez preterivanja će mnogi konstatovati da je Srbija zemlja siromašnih.

Za krivca za loš socijalni položaj velikog broja građana Srbije prstom se upire u republičku vladu, koja tvrdoglavo insistira na pogubnom neoliberalnom ekonomskom modelu.

A subvencije, naročito stranim investitorima na račun kojih oni isplaćuju bedne zarade svojim zaposlenim, samo su jedan njegov deo. Tu je i odobravanje najnižih poreza na dobit u Evropi i pretvaranje Srbije u zemlju sa najjeftinijom radnom snagom „kako bi se privukli investitori“.

Cena toga je Srbija sa najnižim platama, velikim brojem nezaposlenih i enormnim brojem siromašnih.

Slobodan Ikonić (pecat.co.rs)