Naslovnica SPEKTAR Južni Iran već pod izolacijom: Priprema SAD za kopnenu akciju u toku

Južni Iran već pod izolacijom: Priprema SAD za kopnenu akciju u toku

Na prvi pogled delovalo je da se stvari kreću po planu, ali kako nedelje prolaze, slika postaje znatno složenija.

Američki nosači aviona „Avraam Linkoln“ i „Ford“ privremeno su se udaljili sa svojih pozicija, što je izazvalo dosta spekulacija, ali objašnjenje je prilično prizemno – reč je o dopuni goriva, municije i pripremi za nastavak operacija.

Takvi manevri nisu neuobičajeni, ali u ovom kontekstu jasno ukazuju da se ne odustaje, već naprotiv – sprema se sledeća faza.

U međuvremenu, na terenu se već osećaju konkretni potezi. Južni delovi Irana postepeno ulaze u fazu izolacije. Ako su ranije dejstva bila ograničena na F-35 i F-22, pre svega zbog opreza prema protivvazdušnoj odbrani, sada su u igru ušli i A-10 jurišnici.

To nije mala promena, već signal da se procenjuje kako su određeni rizici smanjeni. Uz to, angažovan je i 31. ekspedicioni odred mornaričke pešadije, dok se u Fort Bragu beleži neuobičajena aktivnost oko 82. vazdušno-desantne divizije. Sve to, kada se sabere, ne deluje kao slučajnost.

Ipak, početna zamisao – ona glavna, politička – očigledno nije ostvarena. Vlast u Iranu nije srušena, protesti nisu izbili, a društvo se, paradoksalno, dodatno homogenizovalo. Sve ono što se u startu predstavljalo kao strateški uspeh sada izgleda više kao prenaglašena procena nego realan ishod. U takvim situacijama planovi često menjaju pravac, i to se ovde jasno vidi.

Za tri nedelje fokus se praktično preusmerio. Od ideje o promeni vlasti stiglo se do mnogo konkretnijeg cilja – Ormuskog moreuza. To je sada ključna tačka.

Plovidba kroz njega odvija se neujednačeno i pod strogom kontrolom Irana. Brodovi prolaze selektivno, a to za Sjedinjene Države predstavlja ozbiljan problem koji ne mogu da reše isključivo iz vazduha ili sa distance.

Tu dolazimo do pitanja kopnene operacije. Bez zauzimanja područja Bandar Abasa i ostrva Hark, teško je zamisliti trajno rešavanje problema. Samo zauzimanje ostrva nije dovoljno – Iran i dalje može sa kopna da koristi protivbrodske rakete i dronove.

Drugim rečima, čak i kada bi ostrvo palo, moreuz ne bi bio bezbedan. Zato se sve više govori o potrebi stvaranja tampon zone na jugu Irana, koja bi potisnula ili potpuno onemogućila takve udare.

Tehnički gledano, Amerikanci imaju kapacitet za takvu operaciju. Moreuz je uzak, helikopterski desanti su izvodljivi, a koncentracija snaga za prvi udar ne predstavlja nepremostiv problem.

Nakon toga bi usledilo učvršćivanje položaja i postepeno širenje kontrole. Pitanje koje se nameće jeste – mogu li iranske snage da ih potisnu nazad? Procene naginju ka tome da bi to bilo izuzetno teško, pre svega zbog američke dominacije u vazduhu. Da bi se suprotstavili jednoj diviziji, Iranu bi bio potreban ozbiljan kopneni korpus, a takvu koncentraciju snaga u ovim uslovima nije lako organizovati.

Ali ni druga strana nije bez gubitaka. Američke snage su već izgubile značajan broj sredstava za radarsko osmatranje, deo sistema PVO i PRO je oštećen, a iranske balističke rakete i dronovi nastavljaju da funkcionišu i pogađaju ciljeve u realnom vremenu. To dodatno komplikuje sliku i pokazuje da operacija nije ni blizu jednostavne.

U suštini, situacija je sada prilično napeta, ali i pomalo paradoksalna. Operacija koja je započeta sa nejasnim, više političko-religijskim ciljevima, polako se pretvara u klasičan vojni problem sa vrlo konkretnim zadatkom – kontrolom ključnog pomorskog pravca.

Za Donalda Trampa, izlaz koji bi mogao da se predstavi kao pobeda trenutno se svodi upravo na to – deblokadu moreuza kroz kopnenu operaciju.

A to, kako se čini, nije bio početni plan. Ili barem nije bio plan koji se javno iznosio. Sada se, međutim, sve više vidi cena takvog pristupa – kada ciljevi nisu jasno definisani na početku, teren ih vrlo brzo redefiniše. Ostaje otvoreno pitanje da li će sledeći potezi doneti razrešenje ili samo dodatno zakomplikovati ionako zategnutu situaciju.