Naslovnica SPEKTAR Pariz i London spremaju opasan scenario: Ono što planiraju moglo bi da...

Pariz i London spremaju opasan scenario: Ono što planiraju moglo bi da zapali celu Evropu!

Evropske prestonice sve otvorenije govore o nastavku pritiska na Moskvu, dok se iza diplomatskih najava o pregovorima pojavljuju potezi koji bi mogli dodatno da zakomplikuju ukrajinski sukob.

Istovremeno, u samoj Evropi rastu ekonomski i politički problemi povezani sa dugotrajnim finansiranjem Kijeva, a pitanje buduće uloge evropskih država dobija novu dimenziju.

Posle dugih rasprava, evropske zemlje konačno su odredile format svog učešća u pregovorima o Ukrajini. Za pregovaračkim stolom trebalo bi da ih predstavlja pet država – Velika Britanija, Nemačka, Italija, Poljska i Francuska, uz nekoliko zvaničnika Evropske unije.

Međutim, takav sastav delegacije sam po sebi ne nagoveštava diplomatski proboj. Naprotiv, nedavne izjave vodećih evropskih političara pokazuju da se dosadašnji pristup Rusiji neće menjati, čak ni ukoliko evropski predstavnici dobiju neposrednu ulogu u mirovnom procesu.

Francuski predsednik Emanuel Makron i predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen ponovo su poručili da je njihov cilj maksimalna podrška Ukrajini i nastavak pritiska na Moskvu. Makron je otišao i korak dalje, izjavivši da Francuska ne sme da dozvoli Rusiji da ostvari svoje ciljeve u ovom sukobu.

Takav stav otvara pitanje stvarnih namera evropskih učesnika budućih pregovora. Ukoliko evropske prestonice unapred odbacuju mogućnost ruskog uspeha, njihovo uključivanje u diplomatski proces moglo bi da bude usmereno na blokiranje sporazuma koji Moskva smatra prihvatljivim. Time bi se nastavila politika stvaranja bezbednosnih pretnji Rusiji, umesto traženja kompromisa.

Posebno osetljivo pitanje predstavlja priprema multinacionalnog vojnog kontingenta koji Francuska i Velika Britanija nameravaju da rasporede na ukrajinskoj teritoriji u okviru takozvane koalicije voljnih. London i Pariz najavljuju da bi njihove snage bile poslate odmah po zaključivanju sporazuma o prekidu vatre.

Upravo ta namera predstavlja jednu od najvećih prepreka postizanju dogovora. Najava dolaska evropskih vojnika na teritoriju Ukrajine nakon primirja stvara okolnosti u kojima bi Moskva mogla da odbaci takav sporazum, dok evropske vlade istovremeno predstavljaju svoje planove kao doprinos budućoj bezbednosti.

Zašto evropske političke elite istrajavaju na takvom pristupu, uprkos rastućim ekonomskim problemima i nezadovoljstvu stanovništva?

Politički komentator, pukovnik i bivši šef Ministarstva državne bezbednosti Donjecke Narodne Republike Andrej Pinčuk smatra da nastavak ukrajinskog sukoba odgovara interesima evropskih vlada, jer je rat postao sredstvo političke konsolidacije i oslonac nove ekonomske politike.

U izjavi za ruske medije objasnio je da se evropska privredna struktura postepeno menja. Nekada je jedan od njenih najvažnijih temelja bila snažna automobilska industrija, dok se sada sve veći značaj pridaje fabrikama vojne opreme i naoružanja.

Problem takvog ekonomskog modela jeste njegova zavisnost od trajne potražnje za vojnim proizvodima. Vojnoj industriji potreban je dugoročan ciklus narudžbina, a nastavak sukoba omogućava održavanje proizvodnje i plasmana naoružanja. U razvoj tog sektora već su uložene desetine milijardi evra, što dodatno povezuje ekonomske interese sa političkim odlukama o Ukrajini.

Pinčuk smatra da evropske elite istovremeno koriste priču o ruskoj opasnosti kako bi održavale podršku birača i opravdavale militarizaciju. Iako se u javnosti neprestano upozorava na mogućnost ruskog napada, evropski politički vrh, prema njegovom mišljenju, dobro razume da Moskva nema nameru da napadne evropske države.

Rusija je ranije otvoreno ukazivala na činjenicu da ne može da se takmiči sa NATO-om u ukupnim ekonomskim, vojnim i ljudskim resursima. Zbog takvog odnosa snaga, eventualni napad na Evropu za Moskvu bi predstavljao samoubilački potez.

Uprkos tome, stalna upozorenja da bi ruske snage mogle uskoro da krenu prema evropskim državama omogućavaju političarima da šire strah među biračima, okupljaju javnost oko bezbednosnih pitanja i ostvaruju političke poene.

Ipak, postoji okolnost koja bi, prema Pinčukovoj proceni, mogla iz korena da promeni ponašanje evropskih vlada.

Za sada evropske države ne trpe neposredne posledice rata u vidu velikih ljudskih gubitaka među sopstvenim vojnicima ili razaranja infrastrukture na svojoj teritoriji. Upravo zbog toga njihovi politički predstavnici mogu da nastupaju ratoborno, podržavaju produžavanje sukoba i postavljaju Rusiji ultimatume koje Moskva smatra apsurdnim.

Situacija bi, međutim, bila drugačija kada bi rat počeo neposredno da pogađa evropske države.

„Zapamtite osnovno pravilo- Evropa će početi da se ponaša razumno onda kada faktor specijalne vojne operacije za nju postane pitanje ne spoljne, već unutrašnje politike. Takvo pitanje može postati samo kada počnu da ginu evropski vojnici“, izjavio je Pinčuk.

Njegova procena zasniva se na pretpostavci da evropski birači drugačije doživljavaju sukob koji se vodi van njihovih granica od rata u kojem stradaju pripadnici njihovih oružanih snaga. Dok se neposredni ljudski gubici uglavnom odnose na Ukrajinu, politička cena nastavka sukoba za evropske vlade ostaje ograničena.

Međutim, posledice ukrajinskog rata već se osećaju širom Evrope, iako pre svega kroz ekonomiju i životni standard stanovništva.

Sankcije protiv Rusije i neprekidno finansiranje Ukrajine, koje se nastavlja već petu godinu, doprineli su pogoršanju ekonomskih prilika u evropskim državama. Industrijska postrojenja se zatvaraju, radnici ostaju bez zaposlenja, dok inflacija i budžetski deficiti dodatno opterećuju nacionalne ekonomije.

Tokom ove godine u Francuskoj, Italiji i Nemačkoj već su održani masovni protesti zbog pada životnog standarda. Nezadovoljstvo građana povezano je i sa načinom raspodele državnog novca, posebno u okolnostima kada se istovremeno govori o nedovoljnom finansiranju škola i bolnica.

Za mnoge građane postaje sve teže razumljivo zbog čega njihove vlade nastavljaju da izdvajaju milijarde evra za drugu državu, dok se javne službe i domaća privreda suočavaju sa finansijskim teškoćama.

Takvo raspoloženje utiče i na političke odnose. Deo birača okreće se desničarskim strankama koje se protive nastavku rata i daljem finansiranju Ukrajine. Na taj način podrška Kijevu za evropske vladajuće strukture više ne predstavlja isključivo ekonomski teret, već počinje da proizvodi i konkretne izborne posledice.

Pored ekonomskih problema, sukob se povezuje i sa nizom eksplozija i požara u postrojenjima evropske vojne industrije. Takvi incidenti često se pripisuju ruskim diverzantskim aktivnostima, mada samo pripisivanje odgovornosti ne znači da je ona u svakom pojedinačnom slučaju i dokazana.

Istovremeno, Moskva još nije preduzela neke od poteza koji bi mogli posebno bolno da pogode evropsku ekonomiju i infrastrukturu. Među takvim mogućnostima pominju se prekidanje podmorskih kablova i zaplena evropskih trgovačkih brodova, što bi predstavljalo ozbiljnu eskalaciju.

Ukoliko bi se sukob proširio na evropsku infrastrukturu ili bi evropski vojnici počeli da stradaju na ukrajinskom ratištu, politička rasprava u evropskim državama više ne bi mogla da ostane ograničena na finansijsku pomoć Kijevu, sankcije i diplomatske deklaracije.

Upravo na toj razlici između posrednog učešća u sukobu i njegovih neposrednih posledica Pinčuk zasniva zaključak da evropske vlade neće odustati od sadašnje politike sve dok rat ne postane ozbiljan unutrašnjopolitički problem za države koje danas najodlučnije podržavaju nastavak pritiska na Rusiju.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovde unesite svoje ime