
Ukrajinski rat sve teže je posmatrati kao izolovan sukob. Istovremeno se povećavaju tenzije na Bliskom istoku, Iran ostaje centralni protivnik SAD i Izraela, dok se u Evropi ubrzano povećavaju vojni izdaci i pripreme za dugotrajno suprotstavljanje sa Rusijom.
Zbog toga pregovori Moskve i Vašingtona, ukoliko zaista obuhvataju strateška pitanja, mogu uključivati mnogo širi paket od same linije fronta u Ukrajini. Interesi velikih sila često se prepliću na različitim kontinentima, pa ustupak na jednom prostoru može biti povezan sa dobitkom na drugom.
Aleksandar Artamonov polazi upravo od takvog pogleda. On Ukrajinu ne posmatra kao zaseban front, već kao deo svetskog konflikta koji je povezan sa Iranom i drugim sadašnjim ili potencijalnim žarištima.
Takvo tumačenje menja i smisao posete direktora CIA Moskvi. Ako se razgovaralo samo o ukrajinskom pitanju, mogućnosti za dogovor su relativno ograničene. Ako se, međutim, pregovara o širem rasporedu interesa između Rusije i SAD, prostor za kombinacije postaje mnogo veći.
Jedna od njih pojavljuje se na samom kraju razgovora i direktno povezuje Iran sa Odesom.
Postavljeno je pitanje da li je direktor CIA možda došao ne samo da upozori Rusiju da odustane od određenih poteza, već i da ispita mogućnost dogovora. U toj hipotetičkoj konstrukciji Moskva bi mogla da ublaži ili promeni svoju poziciju prema Iranu, dok bi zauzvrat dobila prostor za ostvarivanje određenih ciljeva u Ukrajini.
Najdramatičniji element te pretpostavljene razmene jeste Odesa.
Artamonov ne iznosi podatak da je takav sporazum zaključen. Scenario se pojavljuje kao moguća geopolitička kombinacija: Rusija bi „ostavila Iran“, a zauzvrat dobila Odesu i određene druge ustupke, dok bi evropska eskalacija bila zaustavljena ili ograničena.
Takva mogućnost, čak i kao teorijski scenario, pokazuje koliko su ukrajinski i bliskoistočni front međusobno povezani u razmišljanju velikih sila.
Odesa za Rusiju ima ogroman vojni i strateški značaj. Kontrola grada i njegove obale radikalno bi promenila položaj Ukrajine na Crnom moru i dugoročno uticala na odnose snaga u čitavom regionu.
Za Vašington je, sa druge strane, Iran pitanje koje ima mnogo širi značaj od samog Bliskog istoka. Teheran utiče na energetiku, Ormuski moreuz, Izrael, američke baze u regionu i čitav sistem savezništava na prostoru od Persijskog zaliva do istočnog Mediterana.
Rusija i Iran istovremeno imaju razvijene političke, vojne i ekonomske odnose. Zbog toga bi svaka velika promena ruske politike prema Teheranu predstavljala ozbiljan strateški dobitak za njegove protivnike.
Upravo zbog toga hipotetička razmena mora podrazumevati izuzetno visoku cenu. Odesa je u toj konstrukciji pomenuta zato što predstavlja dobitak takvog nivoa da bi uopšte mogao biti upoređivan sa promenom ruske politike na Bliskom istoku.
U istom kontekstu pominju se i određeni objekti ili postrojenja čije bi uklanjanje ili sprečavanje izgradnje moglo biti deo šireg dogovora o zaustavljanju eskalacije u Evropi.
Sve to ostaje u domenu scenarija iznetog u razgovoru, ali istovremeno pruža moguće objašnjenje zbog čega bi direktor CIA lično dolazio u Moskvu. Za rutinsku razmenu poruka postoje brojni niži kanali. Za pregovore koji povezuju više ratnih zona potreban je znatno viši nivo komunikacije.
Postoji i druga mogućnost: da nikakva trgovina nije ponuđena i da je poseta imala isključivo karakter upozorenja. Upravo između te dve verzije nalazi se osnovna nepoznanica — ultimatum ili pokušaj velike pogodbe.
Ako je ipak razgovarano o širem paketu, tada pitanje budućnosti Odese više nije samo rezultat kretanja vojske na ukrajinskom frontu. Ono bi moglo biti povezano sa odnosima snaga hiljadama kilometara dalje, uključujući Iran i čitav Bliski istok.
Takav scenario pokazuje da se veliki ratovi retko završavaju samo tamo gde su počeli. Kada su u njih uključene nuklearne sile i globalni savezi, završni dogovor može obuhvatiti mnogo više od jedne granice. U toj mogućoj jednačini Odesa bi bila samo jedan, ali izuzetno vredan deo mnogo šire geopolitičke trgovine.




























Odesa nije predmet za bilo kakve dogovore. Odesa je RUSKI GRAD bi, i ostao jer vekovima je bio deo Ruske Carevine, pa zatim SSSR-a i na kraju Rusije i ruske Federacije. Nema toga na ovom svetu ko bi mogao da daje nešto što je uvek bilo rusko. Ovaj tekst je promašio hipotezu o mogućem i balansira na predpostavkama koje nemaju nikakvu osnovu.
Ameri mogu samo da dobiju dansku
Iran ima i Rusiju i Kinu iza ledja…ništa njima Ameri i Izraelci ne mogu…a Ukrajina je već 404 not found država samo što to još nije zvanično objavljeno…