Odluče li se SAD/NATO da udare na Srbiju, ne bi im bio potreban nikakav opipljiv vojni uspjeh – to bi imalo isključivo propagandnu svrhu i poslužilo odvraćanju pažnje javnosti s katastrofe u Ukrajini
Sjećate li se invazije SAD na Grenadu 1983. godine? Sve je počelo 23. oktobra 1983, kad su dva kamiona s eksplozivom digla u vazduh zgrade „višenacionalnih jedinica” u Libanu. U napadu je poginulo 307 ljudi, od toga 241 američkih i 58 francuskih vojnih lica.
Američke diplomate su se po bombardovanju razgalamile da neće pokleknuti pred terorizmom. Najveći problem za SAD bio je što nisu imale načina za osvetu kakvu su priželjkivale krvožedne „patriote”.
Pratite izbor naših najboljih vesti na Telegramu. Instalirajte ga preko Play prodavnice besplatno OVDE
Nasumično dizanje u vazduh zgrada po Libanu ne bi imalo nekog uticaja, a priče da će ostati koliko god je potrebno bile su očigledan marketing – svakom je bilo jasno da je došlo vrijeme za pakovanje. To je, razumije se, bilo krajnje ponižavajuće za tobožnju „naciju bez koje se ne može”. Stoga je Regan, s nespornim genijem za marketing, naredio invaziju na Grenadu svega dva dana po napadima u Bejrutu.
Zašto Grenada? Pa, prvo, jer je bila skoro bez odbrane (sastavljene uglavnom od kubanskih inženjera i mještana sa oružjem manjeg kalibra) i sićušna (toliko mala da većina Amerikanaca nije ni znala gdje se nalazi i odakle najednom hitna potreba za invazijom). Drugo, geografski je bila u neposrednoj blizini SAD. Amerikanci su krenuli sa 7.300 vojnika, 4 tenka, i više komada drugog naoružanja. Sve to naspram nekoliko stotina građevinskih radnika s oružjem manjeg kalibra.
Ne bih ulazio u pojedinosti, ali recimo da je to bila jedna od najgorih i najlošije izvedenih operacija u istoriji ratovanja: zaista ogromna američka sila dovedena je radi napada na sićušnu ostrvsku državu s jedinom svrhom da ublaži sliku poslije katastrofe u Libanu.
Pentagon je, pak, podijelio više odlikovanja nego što je bilo učesnika, dok je nekim specijalcima „savjetovano” da odustanu od podnošenja tužbi protiv pilota helikoptera zbog kukavičluka (jer su pobjegli s bojišta uplašeni pucnjavom iz malokalibarskog oružja).
Suština je da su SAD poslije katastrofe u Bejrutu htjele brz i lagan rat radi popravljanja „prestiža” američke vojske, a sve se pretvorilo u još jednu katastrofu, ali je bar u slučaju Grenade bilo nemoguće ne uspjeti u vojnom pogledu bez obzira na pokazanu nesposobnost prilikom invazije.
Bacimo sada, četrdeset godina potom, pogled na trenutnu situaciju. Prvo, SAD su doživjele poražavajuće neuspjehe u Avganistanu, ali i Iraku, Siriji, Libanu, Libiji i Saudijskoj Arabiji. Tu je i ponižavajući napad Irana na glavni štab američke vojske u Siriji, pri čemu „boje koje ne bježe” nisu mogle učiniti ništa da spasu obraz. A morale su i bježati.
A trenutno se krčka katastrofa u Ukrajini, spram koje će čak i pad Kabula djelovati kao veliki uspjeh, uporedi li se sa ruskim satiranjem svih pokušaja NATO. (Podsjećanja radi: Rusiji je trebalo manje od mjesec dana da u uništi prvu postavu „ukrajinske” vojske i još šest mjeseci da paralizuje NATO snage.)
Sad pokušajte zamisliti da ste neokonzervativac zaslijepljen mržnjom i da očajnički nastojite poboljšati utisak koji ostavlja Bajdenova administracija. Zar ne bi bilo fino upriličiti negdje novu „Grenadu”? I, zar ne bi bio dobar osjećaj skinuti osmjeh s Putinovog lica? Ili još bolje – učiniti Putina neomiljenim u Rusiji dovodeći ga u situaciju da djeluje kao slabić, neodlučan ili čak i kao agent Zapada?
Mislim da su SAD odigrale svoje na Srednjem Istoku. Venecuela jeste mogućnost, ali bi bez izlazne strategije to bilo ono „dala baba dinar da uđe u kolo, dva da izađe”, poput Iraka i Avganistana, a moglo bi se preliti i na Kolumbiju.
Sjećam se kako je tokom podmuklog bombardovanja Srbije Stroub Talbot otvoreno izjavio da „streljanje Srbije” predstavlja „poruku” Rusiji: „Vidite šta možemo učiniti vašem savezniku? Ako ne budete dobri, vi ste sljedeći”. Poslije Kabula, prijetnje Rusiji djeluju smiješno. A prijetnje Srbiji?
Evo nekoliko razloga zbog kojih bi Srbija (ponovo) mogla biti na udaru:
- Poput Grenade, i Srbija je u potpunom okruženju hegemona;
- Srbi (a tu mislim na narod, ne njihove vođe) su vjerovatno Rusima, pa čak i Putinu, najnaklonjeniji narod na svijetu;
- Hegemon stalno može organizovati provokacije (recimo u Bosni i na Kosovu) radi neprestanog ponižavanja srpskog naroda, provocirajući ga na reagovanje, što bi poslužilo kao izgovor za napad (Primjera radi, Ursula fon der Lajen već je uputila direktnu prijetnju Srbiji);
- Iako je srpska vojska znatno moćnija od majušnih bezbjednosnih snaga Grenade, ne može se porediti s NATO, naročito ako, kao prošli put, hegemon odluči da samo bombarduje, bez angažovanja kopnenih snaga;
- Srbi se u Rusiji često smatraju jedinim istinskim prijateljem Rusije;
- Rusija još uvijek nema načina da zaštiti Srbiju, mada bi se to moglo promijeniti u budućnosti, tako da je sad trenutak za djelovanje;
- Srbija je pravoslavna zemlja, sastavljena od onih koje ni Latini ni Otomani nisu mogli prisiliti da se preobrate na latinsko hrišćanstvo ili islam. Samo to je dovoljan razlog što ih vladajuće elite Zapada mrze (da ne govorimo o Hrvatima i bosanskim muslimanima);
- Iako se to na Zapadu rijetko priznaje, Srbi su – uprkos strašnoj nesrazmjeri snaga – u borbi sa SAD/NATO postigli remi u Bosni i i dalje ne dižu ruke od Kosova (govorim o narodu, ne o političarima u Srbiji).
Mogla bi se navesti još gomila razloga, ali mislim da je slika jasna. Dodao bih i da ne očekujem američku, odnosno NATO invaziju na Srbiju – to bi bilo nezgodno i iziskivalo dodatne snage, pored već raspoređenih u Evropi. Osim toga, peta kolona u Srbiji i Crnoj Gori toliko je moćna da apsolutno nema potrebe za invazijom na ova navodno dva naroda (a zapravo jedan, razumije se).
Najveći rizik, prema mom mišljenju, je da SAD odluče da protiv Srbije urade ono što cionistički entitet (poznat i kao „Izrael”) radi protiv Sirije: nazvao bih to psihoterapijskim udarima. Psihoterapijski udari nemaju za svrhu postizanje iole opipljivijeg vojnih uspjeha.
Izraelci Siriju bombarduju godinama, i svi ti udari nisu imali doslovno nikakvo dejstvo u vojnom pogledu; a ako jesu, to je da sirijske vlasti, uz podršku Rusije, Irana i Hezbolaha, čvrsto drže sve konce u rukama. Ti napadi pričinjavaju zadovoljstvo onim Jevrejima koji smatraju da su viša rasa i pothranjuju njihove iluzije da im je vojska jača nego ikad. (Čovječe, imaju čak i avione F-35! Ko im šta može?)
I ono ključno: kao što Izraelcima ne govore da su im udari na Siriju u najboljem slučaju jalovi, tako i američka propagandna mašinerija krije od američkog naroda razmjere poraza u Grenadi. Holivud se čak postarao da proda junačku verziju te sramne invazije.
Drugim riječima, odluče li se SAD/NATO da udare na Srbiju, ne bi im bio potreban nikakav opipljiv vojni uspjeh – to bi imalo isključivo propagandnu svrhu i poslužilo odvraćanju pažnje javnosti s katastrofe u Ukrajini.
Osim toga, anglocionističkoj imperiji curi vrijeme: čim NATO bude poražen u Ukrajini, može se očekivati velika politička kriza kako za NATO, tako i za EU, i čuveni logor Bondstil na Kosovu biće u opasnosti (ako vas zanima, pročitajte moj tekst „Kosovo će biti oslobođeno”, napisan 2017). Kad NATO-u nestane opreme, a Evropa potone u krupnu političku i ekonomsku krizu, Rusija će biti u prilici da Srbiji pruži konkretnu pomoć (pod uslovom da u njoj na vlasti tada budu suverenisti).
Očito je da će planovi NATO da iduće godine izvrši invaziju na Krim morati biti ostavljeni po strani i brzo zaboravljeni. Isto važi za Operaciju Oluja, ovaj put protiv Donbasa. Ti vozovi su prošli. (Usput, budi rečeno: činjenica da su ukrajinski nacisti toliko nadahnuti hrvatskim nacistima nije, naravno, slučajna. Obe nacije su tvorevina Vatikana i sledbenici ideologije Pavelića i Bandere, odnosno Pilsudskog, Franka i Musolinija.)
Hoćemo li, dakle, prisustvovati još jednoj Grenadi, ovaj put protiv srpskog naroda? U smislu opšte invazije nećemo. Ali „psihoterapijski udari” u izraelskom stilu su realna opasnost u Bosni i Srbiji (uključujući, naravno, Kosovo).
Mislim da će dok god postoje NATO i EU srpski narod živjeti s pištoljem na sljepoočnici. Zapravo, nijedan istinski suveren narod na svijetu neće biti bezbjedan dok god se ne izbiju zubi NATO-u i Anglocionističkoj imperiji. Tek kad se Zapadna Evropa denacifikuje i razoruža, uz ono što ostane od Banderastana, mir i bezbjednost (koji su uvijek zajednički!) vratiće se u Evropu i Srbiju. A tad će biti oslobođeni i Bosna i Kosovo.
Pratite naše najbolje vesti na Vkontakte
Prevod Stanje stvari, Izvor The Saker
