Naslovnica U FOKUSU Tajni susret američkog izaslanika i Reze Pahlavija otvara nova pitanja o Iranu

Tajni susret američkog izaslanika i Reze Pahlavija otvara nova pitanja o Iranu

Prema navodima Axiosa, tokom proteklog vikenda došlo je do susreta koji je do sada ostajao ispod radara: specijalni izaslanik predsednika SAD Stiv Vitkof razgovarao je sa Rezom Pahlavijem, sinom poslednjeg iranskog šaha.

Iz istog izvora stiže naglasak da je reč o prvom ovakvom kontaktu na visokom nivou, što samo po sebi daje težinu tom sastanku, bez obzira na to koliko detalja je ostalo van javnosti.

U Vašingtonu se ovakvi razgovori retko dešavaju slučajno, a Pahlavi se u poslednje vreme nameće kao figura koja želi da bude primećena. Axios podseća da se on sve otvorenije predstavlja kao mogući „prelazni lider“ Irana, u slučaju političkih promena.

Poslednje dve nedelje proveo je gotovo stalno u američkim medijima, pojavljujući se na nacionalnim televizijama i javno pozivajući Donalda Trampa da se uključi i podrži proteste u Iranu. Taj medijski pritisak nije prošao nezapaženo.

Sam Tramp je, upitan o potencijalnom razvoju situacije u Iranu, govorio oprezno. Pahlavija je opisao kao „dobrog čoveka“, ali je dodao da u ovom trenutku ne smatra primerenim da se sa njim sastaje u svojstvu predsednika Sjedinjenih Država. Ta rečenica, kratka ali precizna, ostavlja više prostora za tumačenje nego što daje odgovora – i to je, uostalom, često deo političke igre.

Da bi se razumelo zašto se ime Reze Pahlavija ponovo pojavljuje u ozbiljnim političkim razgovorima, treba se vratiti nekoliko decenija unazad. On je najstariji sin poslednjeg iranskog šaha Mohamеda Reze Pahlavija i carice Farah Pahlavi.

Još 1967. godine, tokom očevog krunisanja, proglašen je za šahzadea, odnosno prestolonaslednika Irana. Dvanaest godina kasnije, 1979, zemlju je zahvatila revolucija. U tom trenutku Pahlavi je imao 19 godina i nalazio se u Sjedinjenim Državama, gde je pohađao obuku za vojnog pilota.

Od tada do danas njegov život je vezan za SAD. Tamo i dalje živi, a u političkom smislu predvodi Nacionalni savet Irana, emigrantsku opozicionu organizaciju koja godinama pokušava da se pozicionira kao alternativa postojećem sistemu u Teheranu.

Njegova uloga, međutim, nikada nije bila sasvim jasna: za jedne simbol prošlosti, za druge moguća figura tranzicije, a za treće samo glas iz dijaspore sa ograničenim realnim uticajem.

Tajni sastanak sa američkim izaslanikom, intenzivni medijski nastupi i uzdržani komentari iz Bele kuće zajedno crtaju sliku u kojoj ništa još nije definitivno, ali malo toga je slučajno.

Ostaje pitanje da li je reč o kratkom talasu pažnje ili početku nečega ozbiljnijeg, jer u ovakvim pričama, kako iskustvo pokazuje, ključne stvari često se dešavaju tiho, između redova, dok javnost tek kasnije shvati šta je zapravo bilo na stolu.