Naslovnica SPEKTAR Šta čeka Bosnu: Bajden i Šmit nam ne mogu doneti ništa što...

Šta čeka Bosnu: Bajden i Šmit nam ne mogu doneti ništa što nismo već videli

Džo Bajden je pre nekoliko dana otišao do Stejt departmenta. To se pomno prati i u Americi i u svetu.

Šta god da je Amerika posle 6. januara ove godine (istraživanja javnog mnjenja i u prijateljskoj i zavisnoj Evropi pokazuju da bar dve trećine građana to vidi kao nepopravljiv udar na politički sistem ključne zemlje zapadnog sveta), ona je svetska sila i njena činjenja mogu uticati na svakog na zemaljskoj kugli.

I, šta je bila tema o kojoj je razgovarao pogon za radove u inostranstvu s predsednikom – Jemen.

Prebogati Saudijci su udarili na presiromašne Jemence, a sukob je napravio još više bede i smrti, ali se još jednom pokazalo da „boj ne bije svetlo oružje“…

U američkoj kontroli Bliskog istoka sve je dovedeno u pitanje, pa je logična briga novog predsednika, kao što je logično da se uspeh DŽoa Bajdena meri brojem poništenih i prokaženih Trampovih odluka. Tako bi se moglo reći posle ovog sastanka i da Amerikanci neće odjuriti iz Evrope, pre svega iz Nemačke, kako je izgledalo po pretnjama Grenela i Trampa…

A Balkan? O Balkanu predsednik nije rekao ni reč. Ni o Zapadnom Balkanu takođe, ali – imamo mi analitičare.

Tako naši tabloidi prenose kako analitičar Ivica Puljić nalazi da i kad predsednik ne kaže ni reč – on sprema promenu Dejtonskog sporazuma i sve što uz to ide.

Da, to je čovek kojeg Al DŽazira predstavlja kao „naš Ivica Puljić“ i koji je ovih nedelja s takvom strašću prizivao dolazak DŽo Bajdena da je to samo uporedivo s onim ranim radovima njegove generacije kad se „sadilo 88 ruža za druga Tita“ i kad se zaklinjalo „posle Tita Tito“.

Sudbina je posla od ovih kadrova stvorila liberale, ali baš liberale, tako da bi se i Hilari Klinton poklonila pred njima kad bi čula i videla to hiperliberalisanje.

Doduše, tome se ne treba čuditi. Sadašnja američka medijska praksa uporediva je sa sovjetskim stanjem u vreme opadanja. Tako da se pomenuti analitičar uklapa.

Nije neki problem „čitati“ Bajdenove želje. I tačno je, da i kad se Bajden ne seti Bosne i Hercegovine, da „priprema“ izmenu Dejtonskog sporazuma, cenralizaciju Bosne i Hercegovine i stvaranje „funkcionalnije države“, itd.

I naš dobri kolega Ivica Puljić svoj tvrdi novinarski hleb sa „sedam kora“, izveštavajući iz Vašingtona, zarađuje decenijama pričajući jednu istu priču. I, da on dobro misli, pokazaće već sledećeg dana neki protparol iz Stejt departmenta koji će Glasu Amerike nedvosmisleno izjaviti… Već znate šta govore portparoli! A kad je već pred mikrofonom dodaće profesionalni glasnogovornik (dobra je ova hrvatska reč!) da je za Srbiju i Kosovo najbolje da slede politiku koju „vodi Evropska unija“, jer će obostrano priznanje i ulazak Kosova u UN okončati napetosti, itd, itd.

Neće proći mnogo kad će Bajdenov kabinet odaslati pismo-čestitku predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću povodom Dana državnosti Srbije u kome mu javlja da Amerikanci „i dalje ostaju nepokolebljivi u podršci cilju Srbije u pogledu evropskih integracija i pružamo vam podsticaj da i dalje preduzimate teške korake ka postizanju tog cilja – uključujući uvođenje neophodnih reformi i postizanje sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji sa Kosovom, koji je fokusiran na međusobno priznanje.“

Isti analitičar je o tome govorio bez dramatike, jer u ime Bajdena se ispisuje i šalje na sve strane sveta stotine takvih svečanih dopisa i oni ne izražavaju profilisano mišljenje nego atmosferu u administraciji.

Samo po sebi pisanje ovakvih nediplomatskih čestitki pre pokazuje slabosti nego snagu administracije.

Uostalom, tu netaktičnost zapadne „arogancije moći“ srpski predsednik je u još grubljem obliku video u Parizu na godišnjici obeležavanja pobede u Prvom svetskom ratu kad je Emanuel Makron njega kao predstavnika sile pobednice bacio u budžak a sebi u krilo stavio Hašima Tačija koji nije predstavljao nikoga i ništa. Ali, osim samovolje – politički život je i „carstvo nužnosti“, pa je Makronov prijatelj umesto da dobije priznanje Kosova i Nobelovu nagradu za mir, pozvan u međunarodni sud kao optuženi ratni zločinac!

A Emanuel Makron je dolazio u Beograd da izgovara „reči ljubavi“ prema srpskom narodu na srpskom jeziku.

Ne treba precenjivati sadržaj pisama i razglednica koje stižu po inerciji. Naravno, ozbiljnija je činjenica to što su Nemci – kojima Bajden, kao što se videli, s pravom ne veruje – ugurali svog bivšeg ministra poljoprivrede na mesto Viskog predstavnika u Sarajevu. Sem što je čovek dobio baš dobru platu, to bi moglo da ojača nemački uticaj na Balkanu. I tu ne morate mnogo da mućkate glavom šta je krajnja namera, ali morate nastojati da razumete šta je stvarno moguće.

Nameru, evo, može opisati i citat star vek i deceniju, kad je „jedna Srpkinja“ pitala velikog mislioca „šta misli o pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji“ (1908) i stigao je odgovor: „U stvari, dogodilo se ono što se obično i stalno ponavlja. Jedno od onih najvećih razbojničkih gnezda, nazvanih velikim državama, koje pomoću svakojakih obmana, laži, nasilja i najraznovrsnijih zločina protiv osnovnih zahteva morala drže u strahu milione i milione ljudi pljačkajući ih; jedno od tih gnezda, prisvajajući sve veću i veću vlast nad njemu potpuno tuđim stotinama hiljada slovenskog plemena, rešilo je da otvoreno učvrsti tu svoju vlast i, kad je smatralo da mu je za to pogodan trenutak, objavilo je da ono sada smatra te narode potpuno svojim podanicima!“

Misao je ovo Lava Nikolajeviča Tolstoja. Nadvremenska, kao što i priliči toj glavi. Dodajmo tome i posledicu, kakve i danas gledamo. „To razbojničko gnezdo koje se zove Austrijska Carevina računalo je da će druga, isto tako razbojnička gnezda, zauzeta u datom momentu svojim brigama, propustiti to osvajanje i neće potraživati pravo da i svako od njih učestvuje u toj pljački. Ali, desilo se da su šefovi drugih sličnih ustanova zaželeli da učestvuju u toj pljački, i već nekoliko nedelja raspravljaju na svom lopovskom žargonu o raznim vrstama ankesija, kompenzacija, kongresa, konferencija, deklaracija i slično i još ne uspevaju da dođu do bilo kakvog rešenja.“

Ne moramo sa zavaravati o nekavom progresu među naslednicima onih razbojnika i ovi i dalje „žele da učestvuju u toj pljački“. Pod kapom nebeskom ništa novo.

Svet silnika je i danas – kao da nije bilo izazvanog Gavrila Principa, i kao da im niko nije javio da je bilo preko osmadeset miliona mrtvih u dva svetska rata što su dve runde istog meča „najvećih razbojničkih gnezda, nazvanih velikim državama“ – stavljaju nas pred dilemu ili da „priznamo da smo robovi tuđih ljudi“ ili „da se tom nasilničkom postupku prema sebi suprotstavimo istim takvim zločinačkim i nasilničkim postupkom“ kakav je upotrebljen protiv nas, dakle nasiljem i ubijanjem.

U ovom ili-ili prepoznaje se Tolstojev pacifistički vapaj koji je oglašen 1904. u tekstu „Porazmislite“, a povodom krvavog Rusko-japanskog rata (1904-1905).

Dakle: „LJudi desetinama hiljada vrsta udaljeni jedni od drugih, stotine hiljada takvih ljudi, s jedne strane budisti, kojima zakon zabranjuje ubistvo ne samo ljudi nego i životinja, s druge strane hrišćani, koji ispovedaju zakon bratstva i ljubavi, kao divlje zveri, na kopnu i na moru traže se da bi jedni druge na najsuroviji način ubili, mučili, unakazili“, pisao je istinski pacifista čiji stavovi su ljudski krik a ne deo ratnih operacija kojima je cilj onesposobljavanje jedne strane da se brani.

Osuđujući rat, Tolstoj je patio zbog poraza ruske armije na Dalekom istoku i kako su zapisali njegovi biografi glasno govorio ukućanima da je Port Artur trebalo razoriti – poginuti ako treba, ali ga ne dati Japancima.

Ostale su zapisane Tolstojeve reči: „Kad već kreneš da ratuješ, onda se žrtvuj za opštu stvar. Čudno mi je da moji sinovi nemaju patriotizma, kao porodični osećaj, a ja ga imam. To je sramota za porodicu“.

Ostareli „pacifista“, pokazaće se ubrzo, slabo je poznavao svoju porodicu, jer kad je 21. oktobra,1914 u listu „Jutro Rusije“ objavljen članak „Porodica grofa Tolstoja i rat“ konstatovano je da „skoro svi članovi porodice grofa L. N. Tolstoja uzimaju aktivno učešće u tekućim (ratnim) zbivanjima“.

Nećemo širiti ovu priču samo još jedan detalj: od trojice ratujućih Tolstojevih unuka, sinova Ilje LJvoviča, samo je Ilja Iljič doživeo poodmakle godine. On se u domovinu vratio iz Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, a već je bio naš vodeći lingvista, specijalista u oblasti slovenske leksikografije, autor srpsko-hrvatsko-ruskog rečnika.

Ne, nismo izašli iz teme: šta čeka Bosnu kad je se Bajden seti i šta se može očekivati od nemačkog jačeg uplitanja koje se dešava pred našim očima?

Možemo koristiti i obezličene pojmove, ali rizici neće biti umanjeni: strane velike sile nikad ne slute na dobro a dobre ljudske namere kakav je bio Tolstojev hrišćanski pacifizam dosad su ostajale samo kao opomene. I tužno je što će se o nama moći govoriti da „dogodilo se ono što se obično i stalno ponavlja“.

Jedino je utešno što Tolstojev zemljak Aleksandar Dugin veruje da je svet pred ustanovljavanjem „četvrte političke teorije“ (zapadna civilizacija je potrošila i liberalizam, i komunizam, i fašizam), te da bi osnova nečeg novog za svet morala da prati Hajdegerovo razumevanje – da je prosvetiteljsko-liberalna priča o neprestanom progresu isprazna, da Vreme ne poništava Čoveka, nego da Čovek u sebi ima nešto nadvremensko, trajno, nepromenjivo. Nešto što nije na prodaju.

LJudi koji bi živeli u društvu u kome bi prevlađivalo takvo razumevanje sveta i poverenje da je on dugoročno moguć – ne bi morali da čine gadosti zbog kojih padaju u depresije, lične i kolektivne, koje su stanja pandemije. Ali, ne lažne pandemije.

Možda izgleda kao utopija misliti o tome dok mi pokušavamo da razumevamo što to hoće nemački ratnik Šmit u pohodu na Jugoistok a čije dobre namere prema Republici Srpskoj i Srbima nisu izvesne. Ne, nisu nemoguće, samo da ne budemo pacifisti koji gaje mir koji ih ubija.

Zato je Tolstoj neprolazan a mi se svaki put iznova iznenadimo. Ili nas iznenade. I to se plaća.

Ne odajmo se nihilizmu s zamračenim perspektivama. Plaćamo mi, ali plaćaju i „razbojnička genzda“. Samo su rate za njih ređe. Ali veće. A izgleda da im baš stižu.

Slobodan Reljić