PROFESOR IZ ZADRA ŠOKIRAO HRVATSKU: Knez Višeslav nije bio Hrvat, niti su Hrvati stigli u 7. veku

Nikola Jakšić (1949.) retko daje novinske intervjue. U svojoj bogatoj skoro 40-godišnjoj istraživačkoj karijeri vrsnog arheologa, istoričara i istoričara umetnosti, van stručnih glasila, časopisa i izložbi, gotovo da nije imao značajnijih medijskih istupa, premda među kolegama slovi za hrvatskog najboljeg poznavaoca hrvatske srednjevekovne umetnosti, prenosi Slobodna Dalmacija!

Knjiga koja je povod ovom razgovoru nosi podnaslov „Studije iz predromaničke skulpture na Jadranu“. U knjizi je ukupno 19 studija, neke su napisane pre više od 30 godina, a neke su posebno pisane baš za ovo izdanje.

Među njima posebnu pažnju privlače dve studije posvećene krstionici kneza Višeslava iz Nina koju se dugo u hrvatskoj istorijografiji smatralo autentičnim spomenikom pokrštenja Hrvata, navodi list.

[adsenseyu4]

Stručna polemika o poreklu krstionice s imenom kneza Višeslava traje više od 50 godina. Vi tvrdite da ona nije hrvatski spomenik i da nema nikakve veze s Hrvatima. Kako je onda uopšte završila u korpusu hrvatske ranosrednjevekovne umetnosti?
– Krstionica je prvi put uočena 1853. godine u kapucinskom manastiru u Veneciji kada je prenešena u mletački Museo Corer. Tako je postala poznata javnosti. O krstionici su prvo pisali talijanski autori koji su na njoj uočili slovensko ime, što je izazvalo potrebu za tumačenjem. Glavno je pitanje bilo ko je taj Višeslav? Bilo je jasno da krstionica nije bila namenjena prostoru u kojem je nađena.

– Bilo je različitih interpretacija, neke su uključivale i ruske kneževe, a onda je temeljem jednog zadarskog rukopisa iz 18. veka, tzv. Anonim Filipi, zadarski autor Đuzepe Ferari Cupili oprezno pretpostavio da bi krstionica mogla biti poreklom iz Nina. Naime, Cupili je u tom rukopisu pronašao podatke da je 1746. iz Nina odnesena neka krstionica koja je bila, kako kaže, opremljena natpisima i grbovima.

– Za taj Cupilijev predlog „zapalio“ se Luka Jelić koji je početkom 20. veka istraživao ninske spomenike. On je pretpostavio kako bi to mogao biti dokaz ne samo da krstionica u Coreru potiče iz Nina, nego da je i na njoj upisano ime jednog hrvatskog kneza iz 9. veka u vreme čije vladavine je došlo do pokrštenja Hrvata.

[adsenseyu1]

Datacija krstionice dakle nije bila sporna već njeno poreklo, odnosno, pitanje ko je napravio i s kojom namenom?

– Tačno. Datacija nije znatnije bila promašena, jer to u globalu jeste 9. vel, tačnije ipak, njegova poslednja četvrtina. Problem je što je Jelić krstionicu hteo jače da usidri u Nin na početak 9. veka. Kao voditelj arheološkog istraživanja u Ninu Jelić je 1911. godine objavio izvještaj prema kom je kod današnje župne crkve sv. Azela (a to je srednjevekovna ninska katedrala) pronašao temelje građevine krstionice oblikom bliske opisu u rukopisu Annonim Filippi.

– Prema njegovu tumačenju, u toj građevini je nekada bila smeštena Višeslavova krstionica u kojoj su Hrvati primili hrišćanstvo. Kasnija arheološka istraživanja su pokazala da takve građevine na terenu uopšte nema. Ipak, kako ju je Jelić u svom izveštaju čvrsto „zabetonirao“ u Nin, krstionica je ušla u istoriografiju kao gotova činjenica. Kasnije se ipak uspostavilo da je Jelić tu građevinu izmislio.

Kako su tekla ta istraživanja i ko je prvi krenuo tim novim tragovima?

– Još 1959. godine Mate Suić je napravio sonde na mestu gdje je Jelić označio postojanje krstionice, ali je nije našao. Suićev izvještaj, nažalost, nije bio preterano zapažen, jer se u međuvremenu kroz mnoge istoriografske radove krstionica praktički usidrila u ninskom ambijentu. Ivo Petricioli je 1984. ponovno pisao o tome zaključivši da je Jelićeva lokacija sumnjiva i da praktično nema dokaza da je krstionica poreklom iz Nina. I na tome se stalo.

Kome je krstionica bila namenjena?

– Verujem da je trebala poslužiti za pokrštenje kneza jedne od manjih slavenskih kneževina na istočnoj obali Jadrana. Znamo da su na tom prostoru, osim Hrvatske, postojale i druge kneževine, na primer Hum, Zahumlje, Travunija itd. Naime, Mlečani su u 9. veku imali velikih problema s plovidbom po Jadranu jer su njihove brodove napadali ovi Slaveni.

– Krstionica je po mom sudu najverovatnije bila pokušaj Mlečana da pridobiju kneza neke od tih malih država, što bi im garantovalo zaštitu pomorskih i trgovačkih puteva uzduž jadranske obale. Što se na kraju dogodilo, teško je reći. Po mom sudu ta mletačka akcija je otpala ili je stornirana, ili je netko umro. Uglavnom krstionica nikad nije otišla iz Venecije niti se ostvarila namenjena uloga.

Tvrdite da krstionica nikad nije bila isporučena i da je ostala u Veneciji?

– Da, i tu ostaje sve do Drugog svetskog rata kada je po sporazumu između Pavelića i Musolinija, dospela u Hrvatsku. Vlasništvo je HAZU, a izložena je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Mitska krstionica Hrvata to zapravo nije nikada bila, a ko je bio Višeslav?
– Ne zna se. Bio je sigurno neki slovenski knez, to stoji u natpisu.

Je li bio hrvatski knez?
– Ne zna se. Lično držim da nije.

Šta se još zna o tom Višeslavu?
– Ništa, o njemu nema podataka.

Je li u to vreme možda postojao neki hrvatski velikaš imena Višeslav?
– Ne.

Iako ste svoje spoznaje čvrsto argumentoval i potkrepili arheološkim istraživanjima i arhivskim dokumentima, neki domaći istoriografi s kojima u knjizi polemišete ipak pokušavaju da ospore vaša tumačenja. Oni, naime, i dalje veruju Luki Jeliću, a vas optužuju za manjak patriotizma i nacionalne svesti. Kako to doživljavate?
– U istoriografiji je uvek tako. Svaka se istoriografija, pogotovo na Balkanu, služi konstrukcijama da bi opravdala neke istorijske ideje ili pak trenutne političke aspiracije. U istoriji, na primer srpskoj, ima čitav niz primera takve instrumentalizacije.

Da zaključimo: Višeslavova krstionica nije iz Nina, nije nastala u Hrvatskoj nego u Veneciji, napravili su je tamošnji majstori, naručili verojatno Mlečani i nije bila namenjena Hrvatima?

– Da, po mom mišljenju je, kao što sam već kazao, bila namenjena jednoj od kneževina na istočnoj obali Jadrana.

Postoje li Hrvati pre toga na ovim prostorima kao etnička, teritorijalna ili neka druga činjenica?
– Ne. Deveti vek je jedino sigurno razdoblje za određivanje početka hrvatske prisutnosti na ovim prostorima. Naši Hrvati na ovaj prostor dolaze početkom 9. veka iz Poljske, kao vojna oligarhija koju je Karlo Veliki iz Bijele Hrvatske poslao na Jadran u borbu protiv Avara. Oni tu kao vojni zapovednici prelaze na kršćanstvo i postaju prvi „duksevi“ hrvatske kneževine. Na sličan način, ali nešto kasnije došli su i Srbi sa prostora lužičkih Srba u Poljskoj.

(Slobodna Dalmacija)[adsenseyu5][adsenseyu5]