Prošlosedmični događaji na KiM, inicirani invazijom „kosovskih“ snaga na sjever KiM, bacili su još svjetlosti na ono što smo već odavno znali, a što lakovjerni, korumprirani ili propagandom zvanične Srbije zavedeni do sada nijesu uspjeli, ili pak nijesu htjeli da shvate.
Ipak, čini se da najvažniji aspekt posljednje šiptarske agresivne provokacije nije saučesničko djelovanje Zapada s ilegalnim „vlastima“ iz Prištine, što nije novost, već ponašanje UN. „Kosovski specijalci“ su, naime, uhapsili dvojicu službenika UMNIK-a, koji imaju diplomatski imunitet, pri čemu je jedan, ruski državljanin, bio izložen vrlo ozbiljninom fizičkom zlostavljanju.
UN veoma „mlako“, maltene preko volje reaguju, a prištinske „vlasti“ su čak tražile od UN da se funkcioneru UNMIK-a ukinu imunitet – da bi mu mogli suditi (!); u UN su, kako javljaju ruski mediji, u pola glasa izjavili da će tu molbu „razmotriti“! Tek je na izričito i oštro traženje Rusije nesrećni diplomata pušten i prevezen na liječenje na VMA. Drugi uhapšeni službenik UNMIK-a se i ne pominje…
[adsenseyu1]
No to nije sve kada je riječ o misiji UN na KiM. Nekoliko mjeseci ranije isti taj UNMIK oglasio se nenadležnim u sporu između Srbije i „privremenih institucija“ na KiM, po CEFTA-sporazumu, a povodom nezakonitog uvođenja taksi od strane potonjih. UNMIK je svojevremeno, prilikom sklapanja sporazuma o slobodnoj trgovini unutar područja CEFTA, njega potpisao u ime „privremenih institucija“, jer one ni tada niti sada ne raspologahu međunarodnopravnim kapacitetom.
Oglašavanje nenadležnim utoliko predstavlja „poruku“ Srbiji da i za UN KiM tobože više nije teritorija pod njihovim starateljstvom, već, valjda, nekakva država s kojom treba rješavati sporove bilo u direktnom kontaktu, bilo na relevantnim forumima na kojima se inače rješavaju međudržavni sporovi.
Naravno, to nije pravno sankcionisano stanje stvari, već je riječ o tome da Zapad, putem ometajućih mehanizama zakulisnog uticaja, želi da stvori utisak da je, recimo, KFOR i de iure (a ne samo de facto) NATO, da su, što se KiM tiče, da su UN de iure zamijenjene putem EU, koja je, inače, prije godina dana proglasila okončanje upravljačke misije EULEKS, a sve to da bi se na koncu stvorio utisak da je KiM de iuredržava.
Dakle, EULEKS je svoje završio, pa, valjda, treba i UNMIK, a ako pravno gledano nije tako, tada ćemo se (Zapad) potruditi da UN na terenu izgledaju smiješne i bespredmetne, jer su u neskladu s političkom (pa i povijesnom) tzv. „realnošću“. Ukratko, stvaranjem utis(a)ka, koji je u pravnom smislu privid, želi se što više zemalja, a na kraju i Srbija, podstaći da protipravnoj „realnosti“ na terenu saobraze i pravno vrednovanje kosovskometohijske situacije.
Zahvaljujući faktičkom uticaju Zapada unutar UN, podriva se obaveza svjetske organizacija korišćenja svog pravno-političkog kapaciteta na KiM, a UN se čak i ne žale na tu omogućenost, već službeno govore latentno saučesničkim glasom zajedno s pokvoriteljima „kosovske nezavisnosti“.
Stoga je i sve manje ubjedljiv prigovor tezi da Srbija treba da proglasi okupaciju KiM, jer bi to bio odgovor na ponašanje UN kao da tog dokumenta nema, i kao da više ne postoji njihova misija na KiM. U krajnjoj liniji, ta rezolucija je bila dokument koji je trebalo da pribavi pravni okvir za interegnum tokom kojega bi se ustrojio pravno-politički sistem na KiM, tako što bi se izašlo u susret određenim zahtjevima albanske manjine, ali uz poštovanje teritorijalnog integriteta SRJ/Srbije.
Ako Rezolucija nije iskorišćena u tu svrhu, već samo da se fizički udalje srpske vlasti s teritorije svoje pokrajine – da bi se jednostrano, mimo saglasnosti Srbije, stvorile institucije koje se samovoljno ponašaju kao da su država, tada se može smatrati da je primjena pomenutog dokumenta UN u praksi bila u nesladu s njenim deklarativnim dijelom, kojim se potvrđuje državnopravni kontinuitet teritorije Pokrajine s njenim prethodnim statusom.
Pošto je Zapad tu rezoluciju zlupotrebio za stvaranje faktičkoga stanja suprotnog nekim njenim ključnim provizijama, tada i oštećena strana može biti vlasna da izjavi svoju odlučnost da istraje u privrženosti onome što je zajamčeno Ustavom RS i međunarodnim pravom, uključujući i samu rezoluciju.
Dakle, činom proglašenja okupacije mi ne bismo doveli u pitanje Rezoluciju, već ono što se, suprotno upravo njenim odredbama, pokušava uspostaviti na terenu, zahvaljujući dvoličnoj politici zemalja-agresora iz 1999, koje sabotirajući mandat UN, nastoje da dovrše svoj naum iz vremena Agresije.
[adsenseyu4]
Uostalom, onoga trenutka kada su prištinski ilegalci proglasili nekakvu nezavisnost, UN su bile u obavezi da je ponište, jer to nije bilo u skladu s Rezolucijom, ostale relevantne akte UN, da i ne pominjemo.
Prema Kumanovskom sporazumu jedina oružana sila na KiM su snage UN, ali od prošle jeseni imamo nekakvu „Kosovsku vojsku“. Kada je KFOR upozoren na nelegalnost i tog čina i te „ustanove“, oni su se, slijedeći agendu NATO, drsko oglušili o svoju obavezu. UN ni deklarativni niti stvarno ni poslije 12 godina nijesu ništa preduzele protiv ilegalnog čina skupine lica u Prištini, kao što je malo vjerovatno da će NATO presvučen u KFOR išta preduzeti protiv „Kosovske vojske“.
Zbog toga flagrantnoga i dugogodišnjega bezakonja, se tendencijom dalje eskalacije, Srbija se u jednom trenutku treba konačno osjetiti slobodnom da djeluje u skladu pravnim stanjem stvari. Naša država bi na taj način samo, branila slovo i duh dokumenta UN od strane onih koji manipulišu UN, navodeći ih da rade suprotno svojim odlukama.
Nije li to isto ono što su inicijatori Apela za odbranu KiM pokrenuli: braniti idealni topos države Srbije od aktivnosti faktičkih nosilaca najviših državnih funkcija, koji rade suprotno njenom Ustavu, a protiv njene teritorijalne cjelovitosti, kao što bi i (unormaljena, od „razgraničiteljā“ na svojem čelu oslobođen) Srbija branila idealni topos UN od njenih faktičkih uzurpatora?
Pomenutim događajem otvorena su još neka pitanja. Ako državljanin Rusije s diplomatskim imunitetom univerzalne organizacije cjelokupnog čovječanstva može biti tako bestijalno tretiran od strane kosovskih „državnih službenika“, šta da očekuju Srbi koji bi ostali da žive na teritoriji sjutrašnjeg „suverene“, tj. našim „razgraničenjem“ s prištinskim odmetnicima, održavljene „Kosove“? Vučić se, naime, u svojem „istorijskom“ obraćanju Skupštinu ponovo zakleo u „bezalternativnost“ razgraničenja, a ministar spoljnjih poslova Dačić je nešto kasnije otišao i dalje, naglasivši da ono treba biti obavljeno po načelu pravne konvalidacije onoga što Srbi i Šiptari na KiM „drže“.
Međutim, ne samo što riječ i potpis „kosovskih vlasti“, očigledno, ništa ne vrijede nego je jasno da Zapad ne bi prstom mrdnuo da zaštiti ijednoga Srbine i Srbe kao narod na KiM, samo ukoliko bi nepočinstva i zločini šiptarskih „vlasti“ ostali skriveni od globalnih – čitaj: zapadnih medija, za šta bi se zapadnjačka politička vrhuška, nema nikakve sumnje, postarala. Kako znamo?
Sjeća li se iko da je Zapad ikada spriječio neprijateljske snage u ratovima od 1991. da uništavaju srpske civile? Štaviše, znamo za slučajeve da im je u tome posredno pomagao. Da li je bilo kada uputio vjerodostojne prijetnje bilo kome ko se aktivno suprtostavljao povratku srpskih prognanika?
Poslije najave jednoga od glavara šiptarskih pobunjenika iz srpske pokrajine da oni neće primijeniti odredbu o takozvanoj Zajednici srpskih opština, strukturi koja prema Briselskom sporazumu nema nikakve izvršne nadležnosti, dodatno se pojačava utisak o tome da prištinskim pobunjenicima ne treba ništa vjerovati. Ponašanje suprotno ovom upozorenju predstavljalo bi čin kriminalne nedogovrnosti.
Ako Zapad, na tobožnje čuđenje naših vlasti, ćuti na još jedan izraz nepoštovanja onoga na šta su se obavezali banditi presvučeni u odijela, tada je, po ko zna koji put jasno (uzgred, pametnima – odavno, a entuzijastima „razgraničenja“ – tek sada, ukoliko sve vrijeme ne glume da su nevješti), da Zapad i Šiptari od početka i neprekidno rade u tijesnom sadejstvu, i to prema sljedećem „načelu“: ustupci srpske države na štetu funkcija sopstvenog suvereniteta u okupiranom dijelu Stare Srbije treba da ostanu trajni, dok su ustupci „Kosovara“, makar i samo simbolički, a suštinski beznačajni, kao što je ZSO, od početka bili zamišljeni kao prividni i/ili privremeni, dakle nešto što se u bilo kojem trenutku može opozvati.
Pritom, to bi bilo utoliko lakše učiniti ukoliko bi Srbija kojim (nesrećnim) slučajem priznala „nezavisnost“ odmetničke tvorevine na svojoj teritoriji, budući da bi time sve ranije dogovoreno iz vremena KiM-provizorija postalo manje-više „unutrašnja stvar“ jedne „države“. U svakom slučaju, čini se da makar sada mora biti nedvosmisleno da ni prištinski odmetnici niti Zapad od samoga početku nijesu mislili da se drže onih elemenata sporazumā koji ne odgovaraju njihovom jedinom i konačnom cilju – nepovratnom priznanju okupiranog KiM kao države, i od strane Srbije.
Šta je rješenje? – to je ono što će svakoga ko pokušava da naglas razmišlja o ovome pitanju upitati oni nosioci vlasti, kojima je to retorički, ili bolje: vulgarno eristički, uvod za zagovaranje trajnog i nepovratnog odricanja Srbije od svoje južne pokrajine, ili makar njenog lavovskog dijela, jer se, tobože, nema kud inače.
Ako predsjednik kaže da „zamrznuti konflikt“ nije rješenje, zato što ga Šiptari neće, tada povodom toga treba primijetiti sljedeće. Zamrznuti konflikt je pravni termin za produženi izostanak saglasnog rješenja pitanja državnopravnog statusa neke teritorije pod sporom. To predsjednik, kao pravnik, sigurno jako dobro zna.
Ako bi u uslovima postojanja pravnoga spora, jedna, secesionistička strana, čija je ilegalna tvorevina lišena suštinskog međunarodnog priznanja, pribjegla nasilju, tada bi država koja je žrtva nasilja, Srbija, imala svako pravo, ali i OBAVEZU, da brani svoju suverenost i svoje državljane, ma gdje živjeli na području okupirane Pokrajine, i, da dodamo, ma koje nacionalnosti bili.
Ovo važi na osnovu Ustava RS, međunarodnog prava i same rezolucije 1244, koju presjednik sistemski i zlonamjerno lažno predstavlja i omalovažava – osim u prisustvu predstavnika Rusije, kada to ne smije da čini. „Zamrznuti konflikt“, istina, nije prepreka izbijanju i direktnog oružanog sukoba, ali ako predsjednik hoće da nam poruči da moramo ishodovati tzv. „kompromis“ da secesionisti ne bi izazvali rat, tada je smisao toga zapravo ovaj: moramo popustiti pred teroristima, jer oni imaju moć da izazovu rat, tj. jer nas oni ucjenjuju ratom.
Ozbiljne države s teroristima ne pregovaraju, što mi, nažalost, već godinama činimo. No ne samo ozbiljne države, nego i one manje ozbiljne, ne mijenjaju državnopravni status sebe ili dijelova svoje teritorije zbog straha od terorističke prijetnje, pa stajao iza nje i sam NATO. To ne znači da je šiptarska prijetnja neozbiljna, ali za nju se treba spremati onako kako se države spremaju za takve situacije.
Nije, dakako, nimalo prijatno biti talac neodgovornih bandita, a posebno njihovih moćnih pokrovitelja, koji možda hazarderskim igranjem na „šahovskoj ploči“, poslije neuspjeha u Ukrajini i Siriji, žele da uvuku Rusiju u sukob tamo gdje oni imaju jače figure. Ali odricanjem od svojih prava i obaveza teško da ćemo biti učinjeni manje zavisnim od takve konstelacije. Nikada ne možemo znati šta bi, i da popustimo teroristima, još moglo pasti na pamet nekom Veseljiju ili već nekom inom primjerku iz „vesele“ prištinske krčme…
U vezi s time treba pomenuti još jedan moment. U javnom prostoru se u posljednje vrijeme pominje kako su kosovskometohijski Srbi, ili makar oni južno od Ibra, neka vrsta „talaca“, budući da „nekooperativnost“ Srbije u „pregovorima“ sa šiptarskim pobunjenicima, potonje može izazvati da, uz prećutnu saglasnost, a vjerovatno i podsticaj Zapada, izazovu sukobe, s namjerom fizičkog obračuna s preostalim Srbima u Pokrajini.
A za Šiptare – ali i za Zapad – neprihvatljivo je bilo šta u držanju Srbije što ne vodi nepovratnom priznanju Kosova, makar to bilo i odugovlačenje, i jalova kupovina vremena, kojoj pribjegava Vučić od uvođenja famoznih „taksi“ – da ne kažemo banditarine. Ovakvo upozorenje je svakako umjesno – i zbog banditsko-(ratno)zločinačke geneze „kosovskih vlasti“, ali i zbog relativnog konseznzusa kosovskometohijskih Albanaca o dopuštenosti ili čak poželjenosti novih zločina nad Srbima.
Oni među njima koji ne stoje na takvom stanovištu teško bi se usudili da javno ispolje svoje protivljenje genocidnom konačnom rješenju srpskog pitanja na „Kosovi“, jer bi ih to, sudeći po iskustvima s brutalnim obračunima sa sunarodnicima koji su devedestih radili u državnoj službi (poštari, točioci na benzinskim stanicama…), ili sa potencijalnim sudskim svjedocima protiv vodećih OVK-bandita, vrlo vjerovatno stajalo glave.
Ako srpska država treba da pravi ustupke takvim „vlastima“, da bi preduprijedila oružani obračun sa kosovskometohijskim Srbima – ili makar s onima južno od Ibra, tada se, na osnovu svih iskustava s njima, i devedesetih, i otkad ih je NATO „zavlastio“, a posebno onih stečenih tokom pregovora s tom ratnozločinačkom elitom, s priličnom sigurnošću može zaključiti da nikakav sporazum s njima, pa ni potpis na priznanje „Kosove“, ne bi donio nikakvu vjerodostojnu zaštitu bilo kome od Srbe u Pokrajini koji bi se našao na domak zločinačke ruke.
Štaviše, baš tada Srbija više ne bi imala nikakvo realno pravo da interveniše u zaštitu Srba, budući da bi naše sunarodnike na KiM ona prethodno već bila priznala građanima druge države, naime, „Kosove“, čija bi „suverenost“ i za Srbiju postala neprikosnovena.
Priznanje suverenosti reziduuma od Srbije razgraničenoga Kosova ne bi, dakle, predstavljalo nikakvu zaštitu za Srbe južno od Ibra, već bi imalo dvostruko nepovoljne posljedice: Srbija bi se odrekla svih svojih pravno i moralno utemeljenih potraživanja na cjelokupnu teritoriju svoje nasilno okupirane pokrajine, ostavši bez mogućnosti zaštite Srba, ali i ostalih svojih građana na tom prostoru.
Teško je zamisliti da naše vlasti ovo ne uviđaju, i da nijesu svjesne da bi priznanje „Kosove“ (eventualno bez [krnjega] sjevera pokrajine) prije ili poslije vodilo masovnom zločinu i/ili masovnom egzodusu Srba.
Tražiti razgraničenje znači direktno prepustiti Srbe van sjevera Pokrajine na milost i nemilost mentorima Žute kuće, a posredno i njihovim NATO-pokrovitelj, pred čijem očima su ti zločini vršeni, a koji su odigrali glavnu ulogu u njihovom prikrivanju. Zbog čega su, međutim, naše vlasti spremne da na to pristanu? Zbog krhkih izgleda da uđemo u EU, nezavisno od toga da li se ona raspada, kao što se sada čini? Da li je to zaista vrijedno ozbiljnih rizika od novih pokolja nad Srbima koji bi uslijedili poslije priznanja?
Doduše, Srbija ni sada, prema Kumanovskom sporazumu, ne bi imala formalno pravo da vojno interveniše na teritoriji KiM, ali bi, ne samo iz moralnih razloga nego i na temelju prethodnog međunarodnopravnog stanja stvari, potvrđenog rezolucijom 1244, ipak mogla da se vjerodostojno pozove na sopstveno pravo na zaštitu života svojih građana na svojoj teritoriji.
Potonje prava je jače od prethodnoga uskraćivanja prava (Kumanovskim sporazumom), kojim je prvo samo ograničeno, do daljnjega suspendovano, ali ne i trajno ukinuto. To znaju i naše vlasti, budući da su se više puta, umjesno, pozivale na mogućnost upotrebe oružane sile države Srbije na svojoj okupiranoj teritoriji. Da li su one to zaista i mislile, to mi, naravno, ne možemo znati.
Ukratko, kada je riječ o obavezi zaštite svojih građana na teritoriji KiM, Srbija se u ovom trenutku nalazi pred sljedećom alternativom. 1) Ako ne prizna „Kosovu“, u slučaju pojave prijetnje životima svojih građana, u svakom trenutku može ograničenim snagama privremeno intervenisati makar uz administrativnu liniju između KiM i ostatka Srbije (dakle, ne samo na sjeveru), šaljući time poruku Zapadu: ili će KFOR raditi posao na koje su obavezale UN, ili će to umjesto njega raditi Srbija.
Uostalom, KFOR i civilna misija UN su i uvedeni u Pokrajinu da bi to radili umjesto Srbije, i oni to pravo ni na koga nijesu prenijele, niti su to mogle učiniti. Ako su u međuvremenu (samo)onemogućeni u njegovom vršenju, tada je jedino prirodno pretpostaviti da ono može preći samo na onoga ko ga je prethodno obavljao, a to su organi države Srbije. Na vidiku, naime, nikakvog alternativnog pravnog okvira, odnosno političkog rješenja za ovo pitanje nema, zar ne?
2) Ako prizna „Kosovu“ – Srbija ne može uraditi baš ništa na zaštiti Srba na KiM, makar oni i dalje bili državljani Srbije. Dakle, argument popustljivosti prema teroristima otpada i kada je riječ o zaštiti naših građana na KiM. Šta je sa Srbima u dubini KiM, u tzv. „enklavama“? U ovom trenutku, Srbija im u slučaju nevolje vjerovatno ne bi mogla pomoći, ne zbog šiptarske nelegalne oružane sile, već zbog NATO.
U najgorem slučaju, koji nije nemoguće zamisliti, niti bi to bilo nešto što bismo prvi put gledali od razbijanja Jugoslavije, srpski građani u dubini KiM mogli bi biti izloženi otvorenom i masovnom šiptarskom teroru – pod okriljem NATO. Jedino što bi posredno moglo da im pomogne bila bi zaštita naših kopnenih snaga od vazdušnih udara NATO, putem nabavke naprednih (ruskih) PVO-sistema.
Dakle, PVO, a ne novi migovi, koji, u situaciji potpune okruženosti Srbije NATO-teritorijama, ne mogu biti prijetnja nikome, niti ikoga odbraniti, predstavljali bi jedinu, kakvu-takvu, zaštitu suverenosti Srbije od natovske prijetnje, a time i, posredno, i bezbjednosti njenih građana na cijeloj teritoriji i KiM, i ostatka Srbije.
Naravno, vremenski-prostorno ograničeni odbrambeni sukob s NATO u cilju zaštite sopstvenih građana od istrebljenja, čak i u situaciji neuporedivo bolje vojne opremljenosti, nipošto ne bi bilo nešto s čime bi se olako računalo, već samo stvar krajnje nužda – i to pod uslovom da se Srbija u dovoljno mjeri opremi za odbranu i da postoji vjerodostojna i čvrsta, ne samo političko-verbalna, podrška odbrambenim naporima Srbije od strane neke strane velesile.
No čak i tada, ne bi se smjelo izgubiti iz vida da je vojno-geopolitički okoliš Srbije krajnje nepovoljan, budući da je okružena državama i teritorijama koje kontroliše NATO, odnosno koje su njegove članice. Ukoliko ova dva uslova ne bi bila ispunjena, u slučaju ozbiljne opasnosti bilo bi cjelishodnije privremeno izvući stanovništvo iz enklava u granična područja pokrajine prema administrativnoj liniji s ostatkom Srbije, gdje bi OS RS mogle da ih zaštite.
Time bi bila umanjena opasnost od masovnog pokolja srpskog civilnog stanovništva, a Srbija bi bila manje podložna ucjenjivanju zbog opasnosti od talačkog tretiranja velikog broja svojih građana. No iznad svega – i to je ovdje ključna stvar – vojne pripreme Srbije za odbranu svojeg narušenog teritorijalnog integriteta, odnosno za njegovo ponovno uspostavljanje, te za zaštitu sopstvenih građana na cijeloj svojoj ustavno predviđenoj teritoriji, iz očiglednih razloga, ne bi smjela biti među prvim opcijama naše države u borbi za uspostavljanje suverenosti na cijeloj svojoj teritoriji.
Srbija bi prije trebalo da dâ prednost odlučnoj, ali razboritoj i strpljivoj politici, koja bi računala na dugotrajno, postepeno uspostavljanje suvernosti na KiM, koji bi mogla biti zavjetni zadatak i više od jednoga srpskoga naraštaja.
No, s druge strane, samo pod uslovom dovoljne opremljenosti za odbranu smanjuju se izgledi za „izbijanje“, odnosno dirigovano insceniranje, realnog oružanog konflikta na KiM, ili pak za njegovo što povoljnije razriješenje po nas, ako do njega, voljom drugih strana, ipak dođe.
To je pouka koju bismo morali izvući iz iskustva 1999, kada je neprijatelj računao na našu nedovoljnu opremljenost za suprotstavljanje agresiji. Konačno, smanjivanje vjerovatnoće oružanog „rješavanja“ problema direktno je srazmjerno povećanju izgleda za političko rješenje spora – upravo onako kako je predviđeno rezolucijom 1244.
Naglašavamo da nabavka naoružanja, koje je Srbiji i inače neophodno da bi poduprla svoju politiku vojne neutralnosti, kao i odupiranje naporima na održavljenju „Kosove“ u relevantnim međunarodnim tijelima, ni izdaleka ne bi smjeli iscrpsti strategiju aktivnog odupiranja i čekanja agresivnoj secesiji.
Svaki oblik djelovanja i u samoj pokrajini i izvan nje koji nas približava cilju njene državnopravne reintegracije u sastav Srbije, poželjan je i predstavlja našu državnu obavezu. U svakom slučaju, sigurno je da Srbija ne smije trgovati ostacima svoje suverenosti radi bezbjednosti naših građana u Pokrajini. Taj argument je, kako smo pokazali, ne samo neodrživ nego i, vjerujemo, namjerno lažan – ako govorimo o srpskim činovnicima koji ga javno, propagandistički bjesomučno iznose.
No uprkos tome, većina građana Srbije, poslije godinu i po dana medijskog „prepariranja“ javne svijesti, u omjeru od 70% smatra da ne treba davati dio svoje državne teritorije zarad EU ili kakvih bilo inih (spoljno)političkih ciljeva.
I Crkva je, razumije se, odlučno protiv toga, što je ne jednom javno oglašavala U vezi s time, ministar Dačić je ne tako davno izjavio na RTS: „Crkva razmišlja u kategorijama večnosti, a mi imamo samo jedan život“. Pored „dirljive“ infantilno-sebične neodgovornosti, ovakve riječi svjedoče o opasnoj apsolutizaciji sopstvenog generacijskog iskustva, jer, tobože, ako mi sada ne „riješimo“ – na bilo koji način, pa i po cijenu kolosalnog državnog gubitka za Srbiju – problem KiM, to bi značilo ne znam kakav udarac našim životima, našoj „sreći“, „blagostanju“, „evropskoj budućnosti“…
Stvar je, međutim, zdravoga razuma uvidjeti da nijesmo mi posljednji srpski naraštaj, pa bi stoga ne samo srpska crkva nego i srpska država takođe trebalo da razmišlja u „kategorijama večnosti“, kako to Dačić neprecizno nazva. To je nekada srpska država znala, jer je imala strpljenja da čeka 457 godina na oslobođenje Stare Srbije. Nas današnjih, naravno, za mnogo kraće vrijeme neće više ovdje biti, ali će – vjerujemo i, uprkos ovakvim „državničkim“ zalaganjima, i nadamo se – biti Srbije.
Zato mi današnji ne smijemo nekim brzopleto-kratkovidim i nedostojnim „rješenjem“-od-danas-do-sjutra uskratiti priliku nekom od dolazećih naraštaja da zaista riješi problem okupirane Stare Srbije onako kako dolikuje – njenim vraćanjem u državnu zajednicu s ostatkom Srbije.
Ako kosovskometohijski problem budemo rješavali sada, prema „načelu“ sada ili nikada, vrlo je moguće da, zahvaljujući našem pravnom odricanju, Stara Srbija nikada više ne bude Srbija.
Uostalom, ne samo što je američka pseudoimperija, makar kao globalni hegemon, očevidno na izdisaju nego se povijesna kretanja tako brzo mijenjaju da se sigurno neće morati čekati novih 457 na priliku da se ponovo oslobodi Kosovo, kao što je oslobođeno 1912, 1918. i 1944. Ko zna, možda se onima „koji imaju samo jedan život“ i posreći da dočekaju ponovno oslobođenje kolijevke Srbije – samo ako ne potpišu…
Potpisati predaju-izdaju, svakako, ne smiju, a kako će se u međuvremenu lično osjećati, to nije naša stvar.
Časlav D. Koprivica (Autor je profesor Fakultet političkih nauka)
(nspm.rs)
