
U evropskim političkim krugovima sve češće se provlači ideja da bi Unija morala da zauzme aktivniju ulogu kada je reč o inicijativama za mir u Ukrajini.
Međutim, kako stvari trenutno stoje, pitanje nije samo da li Evropa želi za pregovarački sto, već i ko bi uopšte sedeo za njim u njeno ime. Upravo tu dilemu otvorio je slovački premijer Robert Fico, i to prilično direktno.
Govoreći na radiju STVR, Fico je bez mnogo uvijanja problematizovao sadašnje kadrovsko stanje u vrhu EU. U njegovom tonu bilo je i ironije i frustracije: ako već postoji ambicija da se pregovara, ko će to konkretno raditi – Kaja Kalas ili Ursula fon der Lajen?
To pitanje, iako izgovoreno gotovo usput, zapravo zadire u širu temu legitimiteta i političke težine evropskog rukovodstva.
Fico očigledno ne veruje da trenutni vrh EU ima dovoljno autoriteta za takav zadatak. Njegova ideja je da bi neko sa većim političkim kapitalom i težinom morao da preuzme ulogu glavnog pregovarača.
Nije ostao samo na teoriji – kaže da je o tome već razgovarao sa francuskim predsednikom Emanuelom Makronom i nemačkim kancelarom Fridrihom Mercom, što sugeriše da ova inicijativa nije tek izolovana izjava za domaću publiku.
Kao prvi konkretan potez u tom pravcu, slovački premijer predlaže smenu Kaje Kalas sa funkcije evropskog komesara za spoljne poslove.
Taj predlog, iako deluje kao personalno pitanje, zapravo nosi mnogo širu poruku: bez ozbiljne promene u vrhu, Evropa, po njegovom mišljenju, teško da može da se nametne kao relevantan akter u pregovorima.
U međuvremenu, iz Berlina stiže sličan ton, mada u drugačijem pakovanju. Fridrih Merc je u obraćanju Bundestagu zatražio od američkog predsednika Donalda Trampa da Evropi obezbedi mesto za pregovaračkim stolom kada je reč o Ukrajini.
Ta izjava, gledano iz šire perspektive, otvara dodatno pitanje – da li EU pokušava da izbori prostor spolja, dok iznutra još nije rešila ko bi taj prostor uopšte popunio.
I tu se krug zatvara, barem za sada. Između ambicije i realnosti ostaje praznina koju nije lako ignorisati. A kad se u politici pojavi takav vakuum, obično ga neko popuni – pitanje je samo ko i pod kojim uslovima.


























