Dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci najavio je da podnosi ostavku zbog odluke Valentina Incka da nametne zabanu negiranja genocida.
Tekst obrazloženja ostavke koji je objavljen u Nezavisnim novinama prenosimo u celosti:
„Čitam kriminalnu odluku Valentina Incka od 23. jula 2021. godine, kojom tiranski želi nametnuti da njegova samovolja postane zakon kojim zabranjuje negiranje genocida.
I u toj odluci, kao i u svim prethodnim, visoki predstavnik se poziva na tačku XI.2. zaključaka fantomskog savjeta za primjenu mira u BiH, usvojenih u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine.
Drugim riječima, kriminalac Valentin Incko i bulumenta kriminalaca iz OHR-a smatraju da im ta tačka navodno daje pravo da ovdje nameću zakone, što je ne samo kriminalno, nego je i toliko podlo da zaslužuje da bude prezreno, ali i da se ovdašnjim ljudima objasni suština tog kriminala.
Naime, u tački XI.2. pomenutih zaključaka stoji, expresis verbis, samo to da onaj fantomski savjet, čije postojanje nije propisano nijednim važećim izvorom prava, „pozdravlja namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlašćenja u vezi s interpretacijom (a interpretacija ne znači donošenje zakona, već samo njihovo tumačenje – moja opaska) Dejtonskog mirovnog sporazuma u cilju olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka o sljedećim pitanjima: vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija; privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo BiH ili Savjet ministara ne usvoji odluku o tom pitanju; te druge mjere za osiguranje primjene Dejtonskog sporazuma, kao i neometanog rada zajedničkih institucija“.
Kada se pažljivo čita prethodni tekst jasno je da čak ni u tački XI.2. pomenutih zaključaka nijednom riječju nije rečeno da visoki predstavnik ima pravo da ovdje nameće zakone.
Naime, kada se u citiranom tekstu kaže da on može donositi „obavezujuće odluke i druge mjere“, to ni prema jednom pravilu tumačenja prava ne znači niti može značiti da je time visokom predstavniku dato pravo da nameće zakone.
Jer, da su to kojim slučajem htjeli u onom fantomskom savjetu, onda bi u tački XI.2. svojih bonskih zaključaka umjesto sintagme „obavezujuće odluke i druge mjere“, napisali riječi „obavezujuće odluke i druge mjere koje su zakon u BiH“ ili „obavezujuće odluke i druge mjere koje mogu imati snagu zakona u BiH“. Ali nije to tako rečeno niti napisano u tački XI.2. bonskih zaključaka.
Umjesto toga postoje samo riječi „obavezujuće odluke i druge mjere“, iz kojih se nikako, osim zloupotrebom, a to znači kriminalom OHR-a, može zaključivati da riječi „odluka i mjera“ znače zakon.
Na ovo ukazujem zbog toga što nigdje u civilizovanom svijetu ustavnosti riječ „odluka“, kao ni riječ „mjera“ ne mogu imati značenje zakona.
Da kojim slučajem te riječi mogu imati takvo značenje, onda u ustavima kakvi su, recimo, ustavi demokratske Austrije, Njemačke, Belgije, Italije i drugih demokratskih država ne bi stajalo, kao što stoji, da tamošnji parlamenti donose zakone, već bi bilo napisano da donose obavezujuće odluke i mjere. Ali ni u jednom od tih ustava to nije tako propisano.
Osim toga, riječi „obavezujuće odluke i druge mjere“ iz tačke XI.2. bonskih zaključaka ne mogu značiti pravo na nametanje zakona ne samo zbog prethodno iznijetih razloga, već i zato što bi to bilo suprotno Dejtonskom sporazumu. U tom sporazumu, kao međunarodnom ugovoru, a time i izvoru međunarodnog prava, nigdje ni u jednom od njegovih aneksa, uključujući i Ustav BiH, nijednom riječju nije propisano da nam visoki predstavnik može nametati zakone.
Takvo pravo visokom predstavniku nije dao ni Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN), jer niti jednom od 40 rezolucija koliko ih je ta institucija UN-a donijela od decembra 1995. godine do danas nikada nije rečeno da visoki predstavnik može nametati zakone u BiH.
Nije to SB UN ni mogao niti je htio učiniti, ne samo zato što takvo pravo (izraženo riječima zakon ili ustav) nije visokom predstavniku dato bilo kojom odredbom bilo kog od aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma, već imajući u vidu i sljedeće razloge… U svakoj od rezolucija SB UN, počev od one od 15.12.2015. godine pa sve do danas, stoji (u preambulama tih rezolucija) da ih SB UN donosi „Reaffirming its commitment to preserving the sovereignty of all States“, tj. „Reafirmišući svoju posvećenost očuvanju suvereniteta svih država“.
Dakle, SB UN time jasno izražava poštovanje prema suverenitetu BiH kao članice UN-a, a tog suvereniteta nema ako o unutrašnjim pitanjima suverene države ne odlučuju njen parlament i vlada, u formi ustava i zakona, već takve akte toj državi nameće neko drugi.
Drugim riječima, SB UN nije mogao niti je htio, jer za to nema pravnog osnova u bilo kom izvoru međunarodnog prava, da i u jednoj od svojih 40 rezolucija o BiH kaže da reafirmiše svoju posvećenost prema suverenitetu BiH, kao što je SB UN činio u tim rezolucijama, a da onda u tim istim rezolucijama kaže da ipak odobrava visokom predstavniku da donosi ustavne amandmane i zakone u BiH umjesto za to nadležnog domaćeg parlamenta jedne suverene države.
Osim iz tih razloga, SB UN niti jednom od svojih rezolucija nije dao visokom predstavniku pravo da u BiH nameće ustavne amandmane i zakone, uzimajući u obzir i naredne razloge… Članom 2. tačka 7) Povelje UN-a više nego jasno je propisano: „Ništa u ovoj povelji ne ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države“.
Kada se ima u vidu i ova odredba, sve postaje jasno i jednostavno. Naime, niko, pa ni UN (niti bilo koji organ UN-a), ili bilo koja država članica UN-a (pa ni one koje su članice pravno nepostojećeg savjeta za primjenu mira u BiH), nemaju pravo da u nekoj drugoj državi odlučuju umjesto nadležnih institucija te države o bilo kojim poslovima koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države, a pitanje da li će i šta će biti krivično djelo jeste jedan od poslova koji po svojoj suštini spada u unutrašnju nadležnost države.
Zato UN (niti bilo koji organ UN-a) nemaju pravo ni da bilo koga trećeg ovlašćuju da to čini u suverenoj državi, pa ni visokog predstavnika u BiH. Stoga nikada SB UN, niti Generalna skupština UN-a nisu ovlastili niti su mogli ovlastiti OHR da u BiH nameće ustave i zakone, jer bi se time UN miješale u poslove koji po svojoj suštini spadaju u suverenu unutrašnju nadležnost BiH.
Dakle, jasno je da OHR ni prema jednom izvoru prava, kako međunarodnom, tako i unutrašnjem, nema niti može imati pravo da nameće zakone u BiH.
Zato je kriminal ono što je Valentin Incko učinio 23. jula ove godine, donijevši odluku čiji sadržaj nije ništa drugo do Inckova i samovolja OHR-a, za koju žele da postane zakon kojim njih nekolicina hoće da zabrane negiranje genocida.
Koliko ta samovolja nema granica svjedoči i činjenica da je Incko u članu 1. stav 3. te svoje kriminalne odluke najprije rekao da svako ko javno porekne ili grubo umanji zločin genocida čini Inckovo „krivično djelo“ za koje će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina, nakon čega u članu 1. stav 7. Inckova samovolja glasi: „Počinilac krivičnog djela iz ovog člana koji je službeno ili odgovorno lice ili zaposlenik u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se finansira putem javnog budžeta biće kažnjen zatvorom od najmanje tri godine“.
To drugim riječima znači da će i sudija, koji kao član sudskog vijeća učestvuje u suđenju po optužnici za zločin genocida, a koji smatra da u Srebrenici nije izvršen zločin genocida i zbog toga napiše izdvojeno, neslažuće mišljenje i iznese dokaze i argumentaciju za svoj stav, te to dostavi javnom tužiocu, optuženom i njegovom braniocu, koji imaju ustavno pravo da znaju za sadržaj i tog neslažućeg mišljenja, biti učinilac ovog Inckovog „krivičnog djela“ jer je i sudija službeno lice u instituciji vlasti i zaposlenik čija visoka plata se finansira iz javnog budžeta.
Ljudi moji, to što je učinio Valentin Incko je takav kriminal, tiranija i izopačenost, pred kojima staje ljudski razum. Zato ja u znak protesta protiv svega toga, protesta protiv tog kriminala Valentina Incka i kriminalaca iz OHR-a koji su mu pripremili odluku od 23. jula ove godine, podnosim ostavku na moju sudijsku funkciju u Okružnom sudu u Banjaluci.
Jer poslije svega, sve je ovdje izgubilo smisao, pa i smisao da se bude sudija u ovakvoj izopačenoj tvorevini kakva je BiH.
Moja ostavka je i vid otpora prema tiraniji OHR-a, koja će, nažalost, kao i sve ostalo nasilje ohaerizma, vremenom ovdje biti kolektivno i licemjerno prihvaćena. Ali zato ja imam pravo da kao čovjek i kao sudija ne budem dio te tiranije i kolektivnog licemjerja.“
