ONO ŠTO CEO SVET KRIJE – PROPAO RAKETNI SPORAZUM: Ruska pobeda i američki KONAČNI I NEPOPRAVLJIVI PORAZ

putin

1. marta 2018. godine svet je saznao za nove ruske sisteme naoružanja, za koje se kaže da se zasnivaju na novim principima fizike. Obraćajući se Saveznoj skupštini, Putin je objasnio kako su se pojavili: 2002. godine SAD su se povukle iz Ugovora protiv balističkih raketa. U to vreme, Rusi su izjavili da će biti primorani da reaguju, i u osnovi im je bilo rečeno „Učinite šta god želite“.

I tako su i uradili, razvijajući novo oružje koje nijedan anti-balistički raketni sistem nikada neće moći da zaustavi. Novo rusko oružje uključuje i ono koje je već na borbenoj dužnosti (Kinžal), koje se priprema za masovnu proizvodnju (Avangard) i nekoliko koji se trenutno testiraju (Posejdon, Burevestnik, Peresvet, Sarmat). Njihove karakteristike, ukratko, su sledeće:

  • Kinžal: hipersonična vazdušna krstareća raketa koja leti brže od 10 maha i 12500 km na sat i može uništiti instalacije na zemlji i brodove.
  • Avangard: manevarski sistem za dopremanje tereta za interkontinentalne balističke rakete koji leti brže od 20 maha i više od 24600 km na sat. Ima domet od 1200 km i može nositi nuklearni teret do 300 kilotona.
  • Posejdon: autonomni nuklearni torpedo sa neograničenim dometom koji može da putuje na dubini od 3000 stopa, održavajući nešto više od 100 čvorova.
  • Burevestnik: krstareća raketa na nuklearni pogon koja leti oko 270 milja na sat i može ostati u vazduhu 24 sata, što joj daje domet od 10000 km.
  • Peresvet: mobilni laserski kompleks koji može zaslepiti bespilotne letelice i satelite, izbaciti svemirske i vazdušne sisteme za izviđanje.
  • Sarmat: nova teška interkontinentalna raketa koja može da leti proizvoljnim suborbitalnim pravcima (kao što je preko Južnog pola) i da napada proizvoljne tačke bilo gde na planeti. Pošto se ne kreće predvidljivom balističkom putanjom, nemoguće je presresti.

Inicijalna reakcija Zapada na ovu najavu bila je sablasna tišina. Nekoliko ljudi je pokušalo da ubedi svakoga ko bi to slušao da je sve to blef i kompjuterska animacija, i da ti sistemi oružja zapravo ne postoje. (Animacija je bila prilično niskog kvaliteta, neki bi dodali, verovatno zato što ruski vojni tipovi ne bi mogli ni zamisliti da bi čista grafika, poput onoga na šta Amerikanci troše svoj novac, učinila Rusiju bezbednijom.) Ali na kraju, novi sistemi oružja pokazali su da rade i američke obaveštajne službe su potvrdile njihovo postojanje piše Club Orlov.

Prisiljeni da reaguju, Amerikanci, zajedno sa EU, pokušali su da izazovu skandale u odnosima s javnošću preko neke nepovezane stvari. Takvi pokušaji se često ponavljaju. Na primer, nakon što je puč u Ukrajini izazvao povratak Krima  Rusiji, došlo je do lavine histerično loših izjava za medije o letovima MH17 Malezijske aviokompanije, koji su Amerikanci srušili iznad teritorije Ukrajine uz pomoć ukrajinske vojske.

Slično tome, nakon Putinove najave novih sistema naoružanja, došlo je do erupcije podjednake histerije zbog navodnog „Novichok“ trovanja Sergeja Skripala i njegove ćerke. Nekoliko ruskih turista, ako se sećate, optuženi su za trovanje Skripala tako što su namazali otrovni gas na kvaku njegove kuće, neko vreme nakon što ju je napustio bez namere da se tu ikada vrati,. Možda su ovakve budalaštine učinile da se neki ljudi osećaju bolje, ali  osporavanje novog, probojnog sistema oružja, distribucijom lažnih vesti, neće stvoriti adekvatan odgovor.

Recite šta hoćete o ruskom odgovoru na povlačenje SAD-a iz ABM ugovora, ali to je bilo adekvatno. To je učinjeno zbog dve dobro poznate činjenice. Prvo, SAD su poznate po bacanju nuklearnih bombi na druge zemlje (Hirošima, Nagasaki). To nisu učinile u samoodbrani već samo da bi poslali poruku SSSR-u da će otpor biti uzaludan . Drugo, poznato je da su SAD više puta planirale da unište SSSR koristeći prvi nuklearni napad. To je bilo sprečeno da se iznova ponavlja, prvo nedostatkom nuklearnog oružja, onda razvojem sovjetskog nuklearnog oružja, a zatim razvojem sovjetskih ICBM.

„Ratovi zvezda“ Ronalda Regana bili su pokušaj da se razvije sistem koji bi srušio dovoljno sovjetskih ICBM-a kako bi prvi nuklearni napad na SSSR bio pobedonosni. Ovaj posao je prekinut kada su Regan i Gorbačov potpisali Ugovor o postavljanju anti-balističkih raketa u decembru 1987. godine. Međutim, kada se Buš Mlađi povukao iz ABM ugovora 2002. godine, trka je počela ponova. Prošle godine Putin je izjavio da je Rusija pobedila: Amerikanci sada mogu biti sigurni da će, ako ikada napadnu Rusiju, rezultat biti njihovo potpuno, zagarantovano uništenje, a Rusi će moći da se opuste, znajući da se SAD nikada neće usuditi da ih napadnu.

Ali to je bio samo uvod. Prava pobeda se dogodila 2. februara 2019. Ovaj dan će ostati zapamćen kao dan kada je Ruska Federacija konačno pobedila Sjedinjene Države u borbi za Evroaziju – od Lisabona do Vladivostoka i od Murmanska do Mumbaja.

Dakle, šta su Amerikanci želeli, i šta su dobili umesto toga? Želeli su da ponovo pregovaraju o sporazumu INF-a, da revidiraju neke od uslova i da ga prošire na Kinu. Najavljujući da SAD izlazi iz ugovora o INF-u, Tramp je rekao: „Nadam se da ćemo uspeti da dovedemo sve u veliku, divnu sobu i napravimo novi sporazum koji bi bio mnogo bolji …“ Prema „svima“ Tramp je verovatno mislion na SAD , Kinu i Rusiju.

 Odakle iznenadna potreba da se uključi Kina? Zato što Kina ima čitav arsenal oružja srednjeg dometa u rasponu od 500-5500 (oni koji su zabranjeni sporazumom INF) uperenih na američke vojne baze širom regiona – u Južnoj Koreji, Japanu i Guamu. Sporazum INF-a onemogućio je SAD da razviju bilo šta što bi se moglo rasporediti u pravcu Kine u tim bazama.

Plan za pregovore o INF sporazumu je bio jednako glup kao što se moglo zamisliti:

  1. Optužiti Rusiju za kršenje ugovora INF-a bez ijednog dokaza. Zanemariti napore Rusije da dokaže da je optužba netačna.
  2. Objaviti povlačenje iz INF ugovora.
  3. Pričekati malo, a zatim najaviti da je INF ugovor važan i neophodan. Snishodljivo oprostiti Rusiji i ponuditi potpisivanje novog ugovora, ali zahtevajući da on uključuje  i Kinu.
  4. Sačekati dok Rusija ubedi Kinu da to mora da učini.
  5. Potpisati novi ugovor u Trampovoj „velikoj, predivnoj sobi“.

Pa, kako je to zapravo išlo? Rusija je odmah objavila da se povlači i iz sporazuma INF-a. Putin je naredio ministru spoljnih poslova Lavrovu da se uzdrži od svih pregovora sa Amerikancima po ovom pitanju. Zatim je naredio ministru odbrane Šojgu da izgradi platforme na kopnu za nove ruske vazdušne i brodske raketne sisteme – bez povećanja budžeta za odbranu. Putin je dodao da će ovi novi kopneni sistemi biti razmešteni samo kao odgovor na raspoređivanje američkog oružja srednjeg dometa. Kina je objavila da nije zainteresovana za takve pregovore. Sada Tramp može imati celu svoju „veliku, divnu sobu“ samo za sebe.

Zašto se to dogodilo? Zbog ugovora INF-a, Rusija je već dugo imala ogromnu rupu u svom arsenalu, posebno u rasponu od 500 do 5500 km. Imali su Ks-101 / 102s, i na kraju su razvili Kalibr krstareću raketu, ali su imali malo aviona i brodova – dovoljno za odbranu, ali nedovoljno da se pouzdano garantuje uništavanje čitavog NATO-a. Kao pitanje nacionalne bezbednosti Rusije, imajući u vidu trajno ratoborni stav SAD, bilo je neophodno da NATO zna da će u slučaju vojnog sukoba sa Rusijom biti potpuno uništen, i da im nijedan sistem vazdušne odbrane nikada neće pomoći da izbegnu tu sudbinu.

Ako pogledate mapu, videćete da posedovanje oružja u dometu od 500 do 5500 km prilično dobro rešava ovaj problem. Nacrtajte krug u radijusu od 5500 km oko ruske enklave Kalinjingrad; Imajte na umu da ona obuhvata svaku zemlju NATO-a, Severnu Afriku i Bliski Istok. Sporazum INF nije bio nužno dobar posao za Rusiju čak i kada je prvi put potpisan (zapamtite, Gorbačov, koji ga je potpisao, bio je izdajnik), ali je postao naglašeno loš posao kada je NATO počeo da se širi na istok. Ali Rusija se nije mogla izvući iz njega bez izazivanja konfrontacije, i trebalo joj je vremena da se oporavi i ponovo naoruža.

Već 2004. godine Putin je objavio da je „Rusiji potreban proboj da bi dobio novu generaciju oružja i tehnologije“. U to vreme, Amerikanci su ga ignorisali, misleći da bi Rusija mogla da se raspadne u svakom trenutku i da će moći da uživaju u ruskoj nafti, gasu, nuklearnom gorivu i drugim strateškim robama zauvek, čak i kada Rusi izumru. Mislili su da čak i ako Rusija pokuša da se odupre, dovoljno je podmititi neke izdajnike – poput Gorbačova ili Jeljcina – i sve će opet biti dobro.

Ako brzo pogledamo unapred 15 godina, ni je li  to ono što imamo? Rusija je obnovljena i ponovo naoružana. Njene izvozne industrije osiguravaju pozitivan trgovinski bilans čak i u odsustvu izvoza nafte i gasa. Istovremeno gradi tri glavna izvozna gasovoda – u Nemačku, Tursku i Kinu. Gradi kapacitete za proizvodnju nuklearne energije širom sveta i poseduje najveći deo svetske nuklearne industrije. SAD više ne mogu da drže upaljena svetla bez ruskog uvoza nuklearnog goriva. SAD nema novih sistema naoružanja sa kojima bi se suprotstavila naoružavanju Rusije. Da, govori o razvoju nekih, ali sve što ima u ovom trenutku su beskrajni ponori novca i mnogo PowerPoint prezentacija. Više nema mozak koji obavlja posao, ni vreme, ni novac.

Deo Putinovih naređenja o izlasku iz ugovora o INF-u bio je da se grade kopnene supersonične rakete srednjeg dometa. To je novi obrt: ne samo da će biti nemoguće presresti ih, već će se smanjiti preostalo vreme NATO-a da živi, ako ikad napadne Rusiju, od nekoliko minuta do sekundi. Spominje se i novi nuklearni torpedo Posejdon: čak i ako napad na Rusiju bude uspešan, to će biti poslednji, pošto će sledeći nuklearni cunami ( od 100 stopa) obrisati obe obale Sjedinjenih Država na stotine kilometara u unutrašnjosti, efektivno redukujući celu zemlju na slabo radioaktivnu pustaru.

Ne samo da su SAD izgubile sposobnost da napadaju, nego su i izgubile sposobnost da prete. Njihovo glavno sredstvo projektovanja sile širom sveta je njihova mornarica, a Posejdon ga svodi na beskorisnu, sporo pokretnu gomilu starog čelika. Trebala bi samo šačica Posejdona koja bi tiho pratila svaku američku grupu nosača aviona kako bi se poništila strateška vrednost američke mornarice, bez obzira na to gde se u svetu nalazi.

Bez okova Ugovora o INF-u, Rusija će moći da u potpunosti neutralizuje već zastareli i beskorisni NATO i apsorbuje celu Europu u svoju bezbednosnu sferu. Evropski političari su prilično prilagodljivi i uskoro će naučiti da cene činjenicu da su dobri odnosi s Rusijom i Kinom vredni, dok svaka zavisnost od SAD-a, u budućnosti, predstavlja ogromnu odgovornost. Mnogi od njih već su uvideli na koju stranu vetar duva.

To neće biti teška odluka za evropske lidere. Na jednoj strani lestvice postoji mogućnost mirne i prosperitetne Velike Evroazije, od Lisabona do Vladivostoka i od Murmanska do Mumbaja, sigurnog pod ruskim nuklearnim kišobranom i vezanog zajedno  kineskim projektom One Belt One Road.

Na drugom kraju lestvice postoji izvesna opskurna bivša kolonija izgubljena u divljini Severne Amerike, prožeta nepokolebljivom verom u vlastitu izuzetnost, čak i kada je sve slabija, više interno sukobljena i haotična, ali i dalje opasna, uglavnom za sebe, i vođena blistavim pajacom koji ne može reći razliku između ugovora o nuklearnom oružju i sporazuma o nekretninama. Potrebno ga je tiho i mirno potisnuti na periferiju civilizacije, a zatim na marginu istorije.

Tramp bi trebalo da zadrži svoju kompaniju u svojoj „velikoj, predivnoj sobi“, I da izbegava da radi bilo šta što je još gluplje, dok pametniji umovi tiho pregovaraju o uslovima časne kapitulacije. Jedina prihvatljiva izlazna strategija za SAD je da tiho i mirno predaju svoje pozicije širom sveta, povuku se u svoje geografske okvire i uzdrže se od uplitanja u poslove Velike Evroazije.

Webtribune.rs