[adsenseyu3]
Mit da su zatvorenici na Golom otoku samo tucali kamen je samo jedan koji vlada o ovom najpoznatijem logoru u vreme SFRJ
[adsenseyu2]
Decenijama se Jugoslavijom širila priča da se u logoru na Golom otoku tucao kamen. Danas se, međutim, pokazuje da to uveliko nije bilo tako.
Komunistički režim je logor u doba hladnoratovske blokade sa Istoka i Zapada pretvorio u isplativi ekonomski projekat koji je Jugoslaviji donosio značajne devize.
A ni general Udbe Jovo Kapičić nikad nije bio šef Golog otoka, kako se tvrdilo, nego ga je samo triput posetio kao Rankovićev pomoćnik.
Istoričar Martin Previšić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu na jesen će objaviti knjigu o višegodišnjim istraživanjima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu iArhivu Jugoslavije u Beogradu.
Uz stotine dokumenata o Informbirou i Golom otoku, kao i dosjea logoraša, Previšić je prikupio svedočanstva 40-ak zatvorenika.
[adsenseyu4]
A i nekoliko visokih službenika Udbe. Jovo Kapičić, prvoborac NOB-a iz Crne Gore, a posle diplomata, govorio je da četiri godine nakon rata među komunistima nije moglo biti kompromisa.
Slično je rekao i u dokumentarcu Darka Bavoljka. Rezolucijom Informbiroa iz 1948. u Bukureštu Tita su optužili da se priklanja imperijalističkim silama.
“Pozvali su narode Jugoslavije da sruše režim Tita i sluge imperijalizma. I kad netko takav dođe na selo i stane pričati o velikoj Rusiji i tražiti da se ide Staljinu… Što smo mogli uraditi? Pa mi smo čekali rat!”, objasnio je Kapičić.
Stigla je naredba sekretara unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića. “Nazvao me je: ‘Jovo, imaš jedan posao, uzmi nekoliko ljudi, jednoga geologa i idi u Dalmaciju. Ima jedno ostvrce koje se zove Goli otok’”, opisao je u filmu. Za razdoblje od 1948. do 1956. Previšić je otkrio da je kroz Goli otok prošlo 13.000 zatvorenika koji se nisu prilagodili na partijsku lojalnost.
Umrlo ih je oko 300, najviše od epidemije tifusa 1951. Skupa s logorima na otocima Sveti Grgur i Ugljan, zatim Bileći, Stolcu i Ramskom ritu, te zatvorima u Požarevcu i Staroj Gradiški, Previšić je došao do broja od 15.377 zatvorenika i 399 umrlih. Previšić nalazi i praktični argument za potvrdu tih brojeva:
[adsenseyu1]
„S obzirom na to da je u barakama živjelo po 250 ljudi, to znači da je na Golom otoku moglo u isto vreme biti maksimalno oko 4300 ljudi, kao što je i bilo u leto 1951.“, računa Previšić.
Poslije 1956. logor su pretvorili u običan zatvor. Sledeći mit koji je Previšić oborio jest da su tamo logoraši samo razbijali kamenje.
Ali režim nije bio tako nepraktičan i logorski sistem bio je napravljen kao izdašan biznis. Udba je osnovala niz radionica i industrijskih pogona, kaže Previšić, u kojima su logoraši proizvodili nameštaj, tabakere, muštikle i slične proizvode.
Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sekli stabla i žičarom ih prevozili do obale, a potom brodovima do strugare na ostrvu, gdje su drvo obrađivali i na kraju slali u Italiju.
Za proizvodnju šljunka, takođe za Italiju, imali su veliku drobilicu kamena. Ubrodogradilištu su popravljali manje brodove i izrađivali različite čelične konstrukcije, a nakon 1953. pokrenuli su i proizvodnju teraco pločica.
„Razbijali su oni i kamen, ali samo dok bi ih prisiljavali na revidiranje političkih stavova. Logoraši su svo vreme zarađivali za državu, što i nije čudno. U doba sukoba Tito–Staljin Jugoslavija je bila u izolaciji sa Istoka, a jedno vreme i sa Zapada. Nije bilo deviza i neko ih je trebao zarađivati. Svi poslovi odvijali su se preko Udbina ‘preduzeća Mermer’, koje je preko ispostave u Reci, gde je čak postojao Udbin salon, organizovao se legalni državni šverc kamena, drva i nameštaja iz Jugoslavije prema Italiji. Samo na drvetuu u jednom su polugodištu zaradili oko 700.000 današnjih dolara“, ističe Previšić i dodaje da se mnogi logoraši sećaju kako su na Goli otok u doba izolacije dolazili brojni italijanski brodovi, primjerice Satma, u koji su utovarali drvo, tucanik i drugi materijal, a potom sve to odvozili u Italiju.
(Express.hr)[adsenseyu5][adsenseyu5]
