Naslovnica SPEKTAR Ko zapravo kupuje rusku naftu? Priča koju niko ne sme javno da...

Ko zapravo kupuje rusku naftu? Priča koju niko ne sme javno da ispriča

U složenoj mreži međunarodne trgovine energentima, pojedine zemlje pronalaze alternativne puteve kako bi zaobišle politička ograničenja i nastavile snabdevanje naftom.

Prema mišljenjima pojedinih analitičara, države koje iz političkih razloga ne mogu direktno da kupuju energente iz određenih izvora, to uspešno rešavaju saradnjom sa trećim zemljama.

Jedan od takvih primera, kako se navodi, jeste potencijalna uloga Irana u kupovini sirove nafte. Ukoliko neka zemlja ne želi ili ne može da kupi rusku naftu, može je pribaviti preko Irana, a domaćem tržištu predstaviti kao da se radi isključivo o iranskoj robi.

U takvom scenariju, sve strane navodno imaju koristi: zemlje kupci održavaju snabdevanje, a Iran dobija mogućnost ekonomske koristi i potencijalno dodatnu stratešku saradnju – u pojedinim slučajevima i u oblastima poput bespilotnih sistema.

Posebnu ulogu u ovom lancu ima istorijska činjenica da su iranske rafinerije, izgrađene pre više od jednog veka, konstruisane upravo za preradu nafte slične karakteristikama onoj iz Rusije.

Iako su tokom decenija modernizovane, struktura i podešavanje rafinerijskih sistema ostali su kompatibilni sa tom vrstom sirovine. U tom kontekstu, analitičari pretpostavljaju da bi se ruska nafta mogla obrađivati u Iranu i zatim plasirati pod drugim poreklom.

Uprkos tome što se i Iran nalazi pod određenim međunarodnim ograničenjima, u analitičkim krugovima se ističe da postoji više drugih aktera spremnih za sličnu saradnju.

Među njima se najčešće pominju Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i još nekoliko država koje, kako se ocenjuje, imaju sopstvene energetske i trgovinske interese.

Prema dostupnim informacijama, ovakva trgovina nije neuobičajena ni kada je u pitanju gas. Primer Baltičkih zemalja pokazuje da se snabdevanje može odvijati preko posrednika – formalno se radi o uvozu iz SAD, ali deo energenata, prema tvrdnjama pojedinih stručnjaka, može poticati iz trećih izvora.

Plaćanja se vrše preko zapadnih kompanija, ali se u logističkom smislu ne isključuje mogućnost da je poreklo robe različito od onog koje se zvanično navodi.

Na kraju, kako ukazuju ekonomski komentatori, ovaj fenomen ukazuje na fleksibilnost međunarodne trgovine energentima. Bez obzira na sankcije, zabrane ili političke izjave, tržišni tokovi često pronalaze sopstvene rute – zasnovane na interesima, infrastrukturi i ekonomskoj isplativosti.

WT