Ono što je za bosanske muslimane značilo mnogo veće priznanje od apstraktne nacije bio je Titov izbor Džemala Bijedića za saveznog premijera.
„Naš Đemo, prvi do Tita!“, oduševljeno se pronosilo muslimanskim mahalama i zato i danas bošnjački istoričari pragmatičnog Bijedića smatraju najzaslužnjim pojedincem za promociju nacije, iako se, baš kao i sam Tito, nije bavio nacionalnim pitanjem.
[adsenseyu1]
Uklopio se u maršalove ambcije da od vanblokovske politike između hladnoratovskih Istoka i Zapada napravi lični međunarodni kapital i od balkanskog lidera postane globalni igrač. U pokretu nesvrstanih dominirale su muslimanske zemlje, pa je njihove lidere (Habib Burgiba, Gamal Naser i dr.), nakon susreta sa Titomu Beogradu ili na Brionima, slao maksuz u Sarajevo da u DŽeminoj pratnji vide Baščaršiju i upoznaju reis ul ulemu u Begovoj džamiji.
Na sarajevske ulice izlazila je masa da pozdravi nesvrstanog brata po islamu. A kada bi se još saznalo da je gost najvećoj džamiji na Balkanu poklonio ogroman ćilim, oduševljeno se prepričavalo o bezbrojnim kvadratima i čvorovima.
Dok je 1955. u cijeloj državi postojalo 817 muslimanskih vjerskih ustanova, 1970. ih je bilo 1437. Osnivaju se tri medrese zemlji i Islamski teološki fakultet u Sarajevu.
[adsenseyu4]
Dok jedna islamska delegecija iz Kuvajta izvještava o Jugoslaviji kao o „tvrđavi islama u Evropi“ (Žil Trud, str.166), brojne bosanske medreslije kreću na usavršavanje na kairski Al Ahzar, gdje se svojevremeno i začela organizacija Muslimanska braća, a od nje ispilili Mladi muslimani u BiH
Potom su se naši inženjeri, ljekari , tehničari razmilili po arapskim zemljama. Najradije su išli muslimani iz Bosne, i tamo najbolje primani. Odande su, zauzvrat, stizali arapski studenti.
Često su pitali: „Šta ste po nacionalnosti? – Muslimani! Lijepo, i mi smo muslimani, ali i Egipćani, Sirijci, Tunižani. A vi? Veliko slovo im nije bio nikakav odgovor. Za sekularne bosanske muslimane naziv nacije takođe nije bio zadovoljavajući. Htjeli su da budu Bošnjaci, Bošnjani, Bosanci ili sl., ali komunistička vlast je bila svjesna da bi svaki takav naziv upućivao da je ovaj narod jedini domicilan u BiH.
Vjerničkoj i nacionalno još neosviješćenoj bazi po unutrašnjosti, naprotiv, odgovaralo je da pod istim imenom budu i ono što već jesu i ono što još nisu.
[adsenseyu1]
Priznanje muslimanske nacije
Kako god bilo, „m“ je priznato kao„M“, na popisu 1971. je rođena najbrojnija i jedina centripetalna nacija u BiH, koja će postati oslonac bosanske republičke državnosti.
Na krilima, po jednoj liniji Kardeljeve (jačanja republičke državnosti i afirmacija nacija), a po drugoj Titove (lider pokreta nesvrstanih u Trećem svijetu) podrške, Muslimani su ušli u prevremeni nacionalni pubertet . Oslobodili su se ne samo kompleksa koverzije na vjeru osmanskog okupatora nego i savremenijih hipoteka participacije u ustaškoj NDH i zakašnjelog uključivanja u NOB.
U Pavelićevoj vladi u Zagrebu bilo je više muslimana, namjesnik ustaške vlasti u BiH bio je musliman, gradonačelnici Sarajeva, takođe. Ako već nisu bili ustaše, „hrvatsko cvijeće“ je po vojnoj obavezi bilo bar u domobranima.
U jednom momentu im je i to postalo malo. Od Hitlera su tražili da dođu pod direktnu upravu Trećeg rajha, pa im je Himler, uz asistenciju velikog muftije El Huseinija, formirao SS Handžar diviziju i poslao ih na Istoči front. Partizanima su se, sa izuzetkom komunista, priključili tek krajem rata, poslije pada Italije, nerijetko prinudnom mobilizacijom.
[adsenseyu4]
Ipak, kada je bilo potrebno: Hrvati su bili ustaše, Srbi – četnici … A muslimani? Nisu se pominjali jer nisu bili nacija, pa se nekako podrazumijevalo da su bili nevine žrtve. Kada je književik Derviš Sušić u knjizi „Parergon“ napisao da nije bilo tako, u publikaciji IVZ „Preporod“ izašla je negativa recenzija, a jedini pozitivan prikaz objavio je član CK SKBiH.
Povratak Kalaja u Bosnu
Sljedeća etapa ostvarenja Kardeljevog plana bilo je odvajanje centrifugalnih Srba pa, privremeno taktički i Hrvata od „rezervnih domovina“ preko Drine i Une. Bila je to, zapravo, kopija političke strategije Benjamina Kalaja, austrougarskog gubernatora u anektiranoj Bosni, koji je politički pripremao ratni prodor Crno-žute monarhije na Istok.
Iako je na prethodnom poslu bečkog amabasadora u Beogradu pisao sa mnogo erudicije i naklonosti o Srbima, po dolasku u Bosnu zabranio je dalje rasparčavanja svoje knjige i bacio se na transformaciju muslimana u bosansku naciju, podrivanje svih njihovih veza sa Srbima, te udaljavanje ovih potonjih od sunarodnika u Srbiji.
Zabranjeni su štampa, časopisi, knjige koji su stizali iz Beograda, suzbijane su lokalne srpske kulturno-prosvjetne institucije, a nasuprot tome bogato je sponzorisano stvaranje odgovarajućih muslimanskih, kao integralnobosanskih, uključiv dnevni list „Bošnjak“, koji je promovisao bogumilsku etnogenezu muslimana, pismo bosančicu, crkvu bosansku.
Ispostavilo se, međutim, da je intelektualna mladež sva tri naroda, okupljena u Mladoj Bosni (Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Andrić…), bila mnogo prijemčivija za ideje jugoslovenstva.
Promašeni projekat Benjamina Kalaja preuzeće komunisti u BiH u drugom poluvremenu svoje gotovo poluvjekovne vladavine.
Partijski kulturnjaci Hasan Grabčanović i Hrvoje Ištuk vode bitku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu da se nacionalne discipline, poput istorije, jezika i književnosti, izučavaju kao integralno bosanske. Na udaru su se našli mnogi prosrpski orijentisani umjetnici Izet Sarajlić, Meša Selimović, kasnije Emir Kusturica. Za srpski nacionalizam su optuženi Vojislav Lubarda, Rajko Nogo, Novica Petković.
Mediokriteti iz istih esnafskih redova koji su slavili Bosnu forsirani su i nagrađivani.
Kampanja protiv „svojatanja Muslimana i paternalizma nad Bosnom“, koje dolazi iz drugih nacionalnih centara, naravno prvenstveno iz Beograda, koji je, kao glavni grad i najveći kulturni centar, objektivno imao veliku gravitacionu snagu. Međutm, ono što je vlast u BiH nazivala „svojatanjem“ i „paternalizmom“ nije dolazilo spolja, iz Beograda i Zagreba, nego iznutra.
Bosanski Srbi i Hrvati bili su prirodno vezani za većine svojih sunarodnika u susjednim republikama. Muslimani su kao „još ne nacija“ u punom kapacitetu inklinirali jednoj ili drugoj nacionalnoj strani, pa su, konsekventno tome, uživali podršku iz Beograda ili Zagreba. Kako je komunistička vlast najprije stvorila, a potom i favorizovala treći narod kao stub republičke državnosti i jačanja administrativnih granica, to su ostala dva naroda tražila oslonac u maticama.
Islamisti umjesto nacionalista
Na prvim višestranačkim izborima 1990. trijumfovale su nacionalne stranke SDA, SDS i HDZ, koje su formirane iste godine, svega nekoliko mjeseci ranije.
U predizbornom partnerstvu protiv komunističke vlasti, osvojile su 80 odsto mjesta u parlamentu.
Bio je to „nacionalni popis stanovništva“, kako su komentarisali favorizovani bivši komunisti (Socijaldemokratska partija BiH) i Reformisti Ante Markovića (Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH).
Za razliku od ostalih republika, u kojima su kontinuitet sa prethodnim režimom i poslije slobodnih izbora obezbijedili bivši komunisti – Milan Kučan, Kiro Gligorov, Momir Bulatović, Slobodan Milošević i bivši Titov general Franjo Tuđman, u BiH su na vlast došli nacionalisti.
Ali, za razliku od sekularnih nacionalista Radovana Karadžića i Stjepana Kljujića, Alija Izetbegović se u svojim prvim javnim nastupima otvoreno predstavio prije svega kao „vjernik islama kome je strano nacionalno osjećanje i kome su jednako bliski muslimani od Maroka do Indonezije“. On je, uostalom, godinu dana ranije izašao sa druge robije.
Prvi put je to bilo zbog pripadanja organizaciji Mladi muslimani, koja se u ateističkom režimu borila za slobodu ispovijedanja islama, a drugi put zbog spisa „Islamska deklaracija“, koji je na sudu branio kao „snove jednog vjernika“.
Još prije izbora Izetbegović je uspio da iz rukovodstva stranke odstrani sekularne nacionaliste i potpredsjednike Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića, te da marginalizuje popularnog Fikreta Abdića.
Zulfikarpašić, bogati emigrant, koji je stigao iz Ciriha, bio je izdašni finansijer SDA. Filipović je bio uticajan među muslimanskom inteligencijom. A Abdić je bio izborni džoker, koji je stranci donio veliki broj glasova. NJegov glavni oslonac i u stranci i u vlasti bila je tzv. „robijaška halka“.
Hasan Čengić, Omer Behmen, DŽemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Ismet Kasumagić bili su zajednosa njim osuđeni na Sarajevskom procesu (muslimanskim intelektualcima fundamentalistima) zbog toga što je on napisao, a oni čitali i rasparčavali „Islamsku deklaraciju“.
Kako svjedoči Zulfikarpašić: „Kada sam Aliji prigovorio što se okružio vjerskim fanaticima, odgovorio mi je ‘Adile, imaj u vidu da oni koordiniraju hiljadu džamija po Bosni, a to su naše partijske ćelije koje dobijaju izbore’.“
Širi krug podrške SDA bili su Mladi muslimani rezervisti, penzionisane hodže, muftije, imami, šerijatske sudije, hafizi i njihove porodice, te potomci begovata.
Spor između svjetovnog i vjerskog krila javio se i oko naziva stranke. Prvi su insistirali na (nacionalnom) bošnjačkom imenu, a drugi na (vjerskom) muslimanskom.
Ispostavilo se da je Alija dobro procijenio da, nacionalno još nedovoljno osviješćenoj bazi partije više odgovara da jednim imenom sa malim i velikim početnim slovom pokrije nejasnu razliku između dva identiteta.
Bošnjačka stranka, koju su pred same izbore formirali Zulfikarpašić i Filipović, privukla je mali broj glasova.
Partnerstvo dvije nacionalne (SDS i HDZ) i jedne prevashodno vjerske partije, koje su poslije izbora lako i brzo obavile unaprijed pripremljenu podjelu vlasti, puklo je na pitanju budućnosti BiH.
SDA i HDZ su vezale barjake polumjeseca i šahovnice i pridružile se secesionističkim republikama Sloveniji i Hrvatskoj.
Srpska demokratska stranka, koja je predstavljala veliku većinu srpskog naroda, zalagala se za ostanak u skraćenoj Jugoslaviji.
Umjesto traženja kompromisa, koji je u nekoliko navrata bio na pomolu (Beogradski sporazum, Kutiljerov plan), Izetbegović se odlučio na protivustavnu majorizaciju i dominaciju nad srpskim predstavnicima u Predsjedništvu i Skupštini BiH.
Srpski odgovor je bilo izdvajanje i formiranje Skupštine srpskog naroda u BiH. Poslanicima SDS pridružila se većina Srba iz nenacionalnih stranaka. Time je stranka prerasla u nacionalni pokret.
Pogrešna procijenjena prilika
Na drugoj strani, Muslimani su smatrali da je secesija Slovenije i Hrvatske prilika da i oni dobiju svoju nacionalnu državu. Bili su najbrojniji u BiH i treći po broju u SFRJ, naspram daleko manje brojnih Slovenaca i Makedonaca koji su je imali. Na ustavno nasilje nad srpskim narodom u BiH, ohrabrio ih je ambasador Voren Cimerman, i Alija je, kao vojnoslabiji, ušao u rat, očekujući promptnu intervenciju NATO-a. Ali, pažljivije čitanje „Islamske deklaracije“, koja je u međuvremenu ponovo štampana u neizmijenjenoj verziji i usvojena kao zvaničan programski dokument SDA, pokazuje da je on od početka imao na umu islamsku državu.
„Ne može postojati ni mir ni suživot između islamske religije i neislamskih političkih institucija… Islamski pokret bi trebao i može početi preuzimati vlast čim je moralno i brojčano dovoljno jak da može ne samo oboriti postojeću neislamsku vladu nego i izgraditi novu, islamsku…“
Krajem građanskog rata ’92-’95, Bošnjake je od kapitulacije spasla zapadna vojna intervencija. A netom prije toga, Alija preko radio Sarajeva bio zaključio: „Od Bosne nema ništa ako je neće ni Srbi ni Hrvati, naši borci se bore za opstanak muslimanskog naroda“.
Muslimanski lider se pokazao loš vojskovođa, jer izgubio rat. Bio je i loš političar jer je svoje istovjernike/sunarodnike sveo na 25 odsto teritorije BiH. Ali, on je ostvario ono do čega mu je bilo najviše stalo: da izvrši islamizaciju muslimana, prije njega – najsekularnijih na svijetu.
Ovaj jedini Alijin uspjeh značio je korak nazad u sazrijevanju bošnjačke nacije. O tome najbolje svjedoči činjenica da su i na popisu 2013, kao i četrdeset godina ranije na popisu 1971. dobili uputstvo za popunjavanje anketnog upitnika: „po nacionalnosti sam – Bošnjak, po vjeri sam – musliman, govorim – bosanskim jezikom…“
Kao da još uvijek ni sami ne znaju da upišu ko su i šta su.
SAD i EU ni u Dejtonu nisu dali da muslimani ostanu sami u zasebnom entitetu, a otkako su udomili mudžahedine, vehabije, isilovce, islamske teroriste, pogotovo neće.
Srbi i Hrvati ni prije rata, a pogotovo kasnijih iskustava sa njihovom željom za dominacijom, ne žele jedinstvenu Bosnu.
Povodom novih ideja da bi sa imenom jezika –„bosanski“, sada trebalo uskladiti ime bošnjačkog naroda kao „bosanskog“, Abdulah Sidran piše: „Ne možemo se dogovoriti ni pod kojim imenom ćemo nestati… Vidim da smo negdje grdno pogriješili, a ne zam da kažem u čemu i kako dalje“.
Nenad Kecmanović (sveosrpskoj.com)
