Naslovnica SPEKTAR SRĐA TRIFKOVIĆ: Pritajena migrantska invazija na Srbiju i plodovi neprijatelja unutar zidina

SRĐA TRIFKOVIĆ: Pritajena migrantska invazija na Srbiju i plodovi neprijatelja unutar zidina

Tekući kolaps Zapada i pritajena migrantska invazija Srbije ne događaju se usled visprenosti lumpenproleterske subklase. To su plodovi neprijatelja unutar zidina

Totalitarna anarho-levica na obe strane Atlantika oberučke je prihvatila jednu gnusnu ideološku floskulu, zakuvanu u bolesnim glavama američkih kultur-marksističkih korifeja. Ti komesari politički korektnog Novogovora ubacili su u dozvoljeni diskurs mejnstrim scene Zapada termin „belačka privilegovanost“.

[adsenseyu1]

Pod njime neupitno se podrazumeva navodna povlašćenost belaca u inherentno zlom i rasizmom zadojenom društvu, kao i njihova bespogovorna dužnost i obazeza da krotko prihvate svoju kolektivnu krivicu i sve kontraprivilegije koje uz to idu.

U njihovoj suludoj šemi stvari, Marksova klasična podela na vlasnike sredstava za proizvodnju kao eksploatatora koji prisvajaju višak vrednosti i eksploatisanog proleterijata koji pokreće istorijski proces, izokrenuta je naglavce.

Eksploatator je beli heteroseksualni muškarac, a ugnjeteni su pripadnici bezbrojnih navodnih „manjina“: žene, naravno; „ljudi od boje“ (people of color, crni, braon, žuti… svi osim belih); azilanti i imigranti (pogotovu oni islamske vere i bez papira); homoseksualci (pardon, „gejevi“), lezbejke, transvestiti, trans-seksualci, i tako unedogled – ukratko, pripadnici nekih stotinak kodifikovanih „seksualnih manjina“, itd.

Za Evropljane i njihove prekomorske potomke koji nisu indoktrinirani ideologijom samomržnje i samouništenja, međutim, pripadnost beloj rasi sa razlogom je izvor smirenog ponosa, bez nepotrebnog zabadanja prsta u oči drugih – za razliku od karikaturalnog „ponosa“ grotesknih parada. Biti „beo“ jeste privilegija, ali u potpuno suprotnom smislu od retorike agresivne psiho-levice.

[adsenseyu4]

ISTINSKA PRIVILEGOVANOST

Istinska „bela privilegovanost“ znači da je čast i obaveza biti biološki, duhovni i moralni naslednik najbolje civilizacije koju je svet poznavao, od Starog zaveta i Homera, preko Rima i Konstantinopolja, kroz levi zaokret ka Renesansi i jeresi Prosvetiteljstva, do sumornih upozorenja Dostojevskog i predviđanja Špenglera koja su na putu ispunjenja, pritom sve zajedno propraćeno naučnim i tehnološkim dostignućima bez presedana.

Istinska „bela privilegovanost“, za sve nas koji se ponosimo svojim precima i živimo svoju veru, takođe nameće veliku odgovornost. U ovim užasnim vremenima, ta odgovornost podrazumeva stoički prezir smrti i vrlu borbu i kad njen ishod deluje beznadežno predodređen.

Knez Lazar dobro je znao kakvi su mu izgledi kada se suočio sa ordijom sultana Murata na Kosovu. Njegov izbor bio je neizbežno isti kao i onaj koji su napravili drugi hrišćanski mučenici, poput poslednjeg rimskog cara Konstantina XI pri padu Konstantinopolja 1453, ili branioca Famaguste, Marka Antonija Bragadina, koga su Turci odrali živog posle pada grada 1571. godine.

[adsenseyu1]

Tokom mračnih vekova muhamedanske strahovlade koji su usledili, srpski bardovi negovali su kolektivno sećanje na taj presudni čas u „Propasti carstva srpskoga“:

„Care Lazo, čestito koleno,
kome ćeš se privoleti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?
Ako voliš carstvu zemaljskome,
sedlaj konje, priteži kolane!
Vitezovi, sablje pripasujte,
pa u Turke juriš učinite:
sva će turska izginuti vojska!
Ako l’ voliš carstvu nebeskome,
a ti sakroj na Kosovu crkvu,
ne vodi joj temelj od mermera,
već od čiste svile i skerleta,
pa pričesti i naredi vojsku:
sva će tvoja izginuti vojska,
ti ćeš, kneže, s njome poginuti!

A kad care saslušao reči,
misli care misli svakojake:
‘Mili bože, što ću i kako ću?
Kome ću se privoleti carstvu?
Da ili ću carstvu nebeskome?
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
privoleti carstvu zemaljskome,
zemaljsko je za malena carstvo,
a nebesko uvek i doveka’.“

Kao savremene naslednike Lazara, Konstantina i Bragadina, nije nas briga što Nensi Pelosi i kompanija kleče umotani u afričke krpetine, ili što su naši mrzitelji – a paradigmatski primer su Džordž Soroš i od njega izdržavana bagra – izrekli neku gadost ili počinili neko nepočinstvo. Treba da budemo spremni za borbu sa njima i njihovom sortom, pa i mučeništvo, figurativno i doslovno, kao što na čast sebi i svojim precima svedoči herojski srpski narod u Crnoj Gori.

[adsenseyu4]

TRAJNI PRINCIPI

„Belačka privilegovanost“ znači da smo ponosni na kompliment koji je našoj civilizaciji i njenim plodovima udelio dostojni naslednik jedne druge istinske civilizacije pre jednog veka. Tokom i nakon otvaranja Zemlje izlazećeg sunca pod carem Meiđi krajem 19. veka, kultivisani Japanci spremno su priznavali – bez odricanja od sopstvenog osećaja jedinstvenosti, pa čak i neiskazane superiornosti – da evropska muzika odražava njihove emocije daleko suptilnije od plodova njihove tradicije. Kako je napustio francusko tle, pisac Nagai Kafu (1879-1959) dao je oduška svom viđenju veličanstvenosti francuske kulture:

„Želeo sam da pevam zapadne pesme, ali sve su mi bile veoma teške. Zar ja, samo zato što sam rođen u Japanu, nemam drugog izbora nego da pevam japanske pesme? Postoji li japanska pesma koja iskazuje moja trenutna osećanja – jednog putnika koji je uronio u ljubav i umetnost u Francuskoj, ali koji sada odlazi nazad u najdalji kraj Orijenta gde samo smrt dolazi nakon monotonog života? Osećao sam se izgubljeno. Pripadao sam naciji koja nije imala muziku sposobnu da izrazi nabujale emocije ili osećanja očaja“.

Kafu ovde opisuje emocije skoro sasvim nepoznate većini postmodernih belih zapadnjaka, a kamoli stanovnicima predgrađa velikih gradova, utonulih u rep i hip-hop. Masovni ubica par excellence, Vladimir Iljič Lenjin, jednom je prilikom objasnio Maksimu Gorkom da odbija da sluša muziku, „jer te ona tera da govoriš glupe, tople stvari i maziš po glavi ljude koji su bili u stanju da stvaraju takvu lepotu, dok su živeli u ovom okrutnom paklu“.

Lenjin je imao srodnu dušu u ajatolahu Homeiniju koji je iskazao slične poglede u intervjuu sa Orijanom Falači: „Muzika otupljuje um jer uključuje zadovoljstvo i ekstazu, slično drogama. Mislim na vašu muziku“.

Mi privilegovani tačno znamo na šta je mislio. Da parafraziram jednog Italijana, bolji je jedan dan Mocarta nego stotinu godina Džej-Zija, bolji je jedan dan Miltona nego stotinu godina Maje Andželou i „intenziviranja života“ njene sorte. Dok pevušeći Šubertove pesme (Lieder) obavljamo svoje svakodnevne poslove, ne zaboravljamo da postoji samo jedan standard razuma, logike i objektivnosti.

Ne, ne postoji mnoštvo samopotvrđujućih sistema percepcije, osećanja i mišljenja, vezanih za neku rasno, etnički, verski ili seksualno definisanu grupu. To je pogubna kultur-marksistička laž, zla i ubilačka. Postoje trajni principi pravde, slobode, pameti i lepote koji važe za sva ljudska bića kao takva – što je Kafu znao i što su spoznali tragični junaci „Tabora svetaca“ odnedavno upokojenog Žana Raspaja. Standardi postoje, bez obzira na rasu, etnicitet, pol, seksualnu orijentaciju…

Mi privilegovani odbacujemo stav Džoa Bajdena (ili, da budemo precizni, kontrolora te ljudske olupine) da je „izabrao istinu, a ne činjenice“. Ta izjava nije samo idiotska; ona je i mračna, zla. U istom rangu je sa stavom aktivista pokreta „Crni životi imaju vrednost“ da „pravda ima prvenstvo nad zakonom“. To je početak staze zločina koja neminovno vodi ka Robespjeru, Staljinu, Pol Potu, Titu i ostalim zlikovcima.

Naravno, možda ćemo skončati pod giljotinom Antife ili pred streljačkim vodom Milove policije, zbog toga što govorimo istinu o životu i smrti Mučenika Mineapoliskog, ili što branimo svetinje. Nama „belim privilegovanima je „i slatko i prikladno“ (dulce et decorum) da umremo za dobru stvar, isto kao što nam je sramno i nepodnošljivo da životarimo u tihom slugeranjstvu apostolima Mamona, Muhameda, Marksa ili Martina Lutera Kinga.

TRI PRINCIPA

Mi „privilegovani“ znamo tačno šta nam rade i šta nam se sprema, ali nam nedostaje koherentna strategija otpora. Treba da se saglasimo barem oko nekih principa. Predlažem da počnemo barem sa tri:

1. Nikada nećemo kleknuti u simboličnom pokajanju pred razularenom ruljom. To je satanski, kvazireligijski gest koji ponižava nas i naše pretke, koji nećemo prihvatiti nikada, bez obzira na obećanja o boljem tretmanu u logoru za reedukaciju.

2. Nikada nećemo prihvatiti, makar i prećutno, da je migrantska invazija i proizvoljno mešanje rasa i vera išta drugo do prokletstvo i direktna suprotnost onome što naciju čini snažnom.

3. Nikada nećemo posustati u borbi protiv monstruoznog diktata da „privilegovani“ ne treba da imaju pravo – za razliku od svih ostalih – da osećaju organsku sponu sa svojom zemljom, nacijom, rasom i kulturom; štaviše, da treba da ih se stide i da se iskupljuju uzdizanjem svojih neprijatelja.

Tekući kolaps Zapada i pritajena migrantska invazija Srbije ne događaju se usled visprenosti lumpenproleterske subklase iz geta i prihvatnih centara. To su plodovi neprijatelja unutar zidina, bolesnih jedinki obuzetih ekstremnom formom vajningerovske samomržnje. Režiseri naše propasti moraju biti trajno neutralisani, ako nameravamo da opastanemo. To je pitanje (kako bi rekao Lenjin) kto kogo? Ništa još nije gotovo. Nade ima, jer ima Boga.

(Standard.rs)

Srđa Trifković je spoljnopolitički urednik mesečnog magazina „Kronikls“ i vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ekskluzivno za Novi Standard.