Prvi poraz NATO saveza i najveći debakl Amerike posle vijetnamskog rata poučan je i za Srbiju

Prvi poraz NATO saveza i najveći debakl Amerike posle vijetnamskog rata poučan je i za Srbiju, jer potvrđuje koliko je važno ne odustati od borbe za očuvanje vlastitog identiteta i slobode

Šokantan ulazak talibana u Kabul i njihova munjevita pobeda u Avganistanu označili su dramatičan preokret na geopolitičkoj karti sveta – to je tačka od koje SAD i NATO posle 20-godišnjeg, sada izgubljenog rata, čekaju neizvesna sudbina i novi porazi.

Sajgon – tako je u samo jednoj reči glasilo najčešće istorijsko poređenje kome nije odoleo ni američki „NJujork tajms“. Scene koje su na dan pada Kabula i u danima koji su sledili obišle svet, otkrile su da je poraz SAD i NATO saveza u Avganistanu zapravo mnogo gori, čak bolniji od poraza Amerikanaca u Vijetnamu.

Hiljade ljudi koji se panično penju preko žilet žice na ogradi aerodroma kako bi se dočepali točkova američkih vojnih aviona koji već rulaju po pisti, a onda jezivi snimci kako neki od tih nesretnika padaju sa njih kad je avion već visoko u vazduhu, očajne majke koje svoju decu guraju u ruke američkim vojnicima sa molbom da ih spasu – jesu strašniji prizori od fotografija helikoptera koji su daleke 1975. evakuisali izbeglice sa krova američke ambasade u Sajgonu.

„Ovo nije Sajgon!“ – otužno odzvanja protest američkog ministra spoljnih poslova Entonija Blinkena. Dok je svet u čudu gledao kako se najsnažnija sila sveta urušava uprkos najmodernijem naoružanju, i beži iz Avganistana u strahu pred hordama lošije opremljenih, većinom neobrazovanih seljaka obuvenih u papuče i čudne odore, članice NATO saveza grozničavo su smišljale kako da opravdaju poraz naočigled celog čovečanstva.

Vrhunac te travestije bila je izjava generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga koji se u ime organizacije koja inače jako voli da preti, naprasno preobukao u ruho mirotvorca koji traži „mirno rešenje“ krize u Avganistanu.

Apel za mirno rešenje avganistanske krize nije bio samo ciničan i neiskren nego i okasneo, jer su vođe talibana u tom trenutku već sastančile u osvojenoj predsedničkoj palati iz koje je pre toga pobegao avganistanski predsednik Ašraf Gani.

PROMAŠENI EKSPERIMENT

„Malo američkih predsednika je doživelo da njihove greške budu razgolićene na tako spektakularan način u realnom vremenu, poput DŽoa Bajdena zbog Avganistana,“ piše „Ju-Es-Ej tudej“ i podseća na kompromitujuću Bajdenovu izjavu, staru jedva mesec dana: „Verovatnoća da će talibani sve pregaziti i staviti pod kontrolu celu državu – naprosto je neverovatna“.

Iz današnje perspektive, neverovatno je da su američke i sve tajne službe zapadnih zemalja žestoko podbacile u procenama. Nije se, međutim, samo Bajden uneredio u naporu da razreši avganistanski čvor; u cilju uveravanja domaće javnosti o neophodnosti slanja pripadnika slovenačke odnosno hrvatske vojske u intervencije daleko van granica sopstvene države, predsednik Slovenije Borut Pahor, kao i (sada već bivša) predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović svojevremeno su isticali da se Slovenija odnosno Hrvatska brane u – Avganistanu!

Nasuprot tome, sada svi koji su zdušno promovisali tu podvalu, uključujući i interesima NATO saveza uvek podatnog slovenačkog premijera Janeza Janšu, priznaju ne samo da je NATO doživeo strašan poraz u Avganistanu, tačnije „najveći poraz NATO u istoriji“, nego i da je sve to bila – greška.

Greška na kojoj, kako je podvukao i Stoltenberg lično, nameravaju da uče, da je ne bi ponovili. Sličnog mišljenja je i nemačka kancelarka Angela Merkel. Uzvišeno pravdanje ogolilo je i ni malo filantropski detalj – Avganistan je bio, zajedno sa milionima nesrećnika koji tamo žive – samo još jedan (promašeni) eksperiment tog vojnog saveza za čije posledice sada svi peru ruke.

Tu opskurnost su među prvima problematizovali američki karikaturisti koji su lansirali crteže na kojima se Amerikanci, odlazeći iz Kabula, teše da će se posle ovog fijaska bar zaboraviti onaj prvi, vijetnamski… U svetlu svega toga „Ju-Es-Ej tudej“ zaključuje da „Bajdenov spoljno-politički poklič ’Amerika se vratila’, kojim je obradovao svet posle godina Trampovih budalaština – sada leži u ruševinama.

“ S druge strane, analitičar i novinar Dejv Kiting, ekspert za spoljnu politiku i bezbednosna pitanja, baziran u Briselu, u nemačkom časopisu „Internacionale politik“ pokreće još sudbonosnije pitanje: „Može li NATO da preživi avganistanski debakl?“ Kiting podseća na činjenicu da se prvi put dogodilo da je Transatlantsko savezništvo izgubilo rat.

Stoga ne sumnja da će trauma ovog iskustva – uz odgurivanje evropskih saveznika ustranu – imati velike posledice po budućnost NATO saveza.

Invazija na Avganistan bila je, naime, prva praktična primena člana 5. Vašingtonskog ugovora NATO saveza prema kome napad na jednu članicu znači „napad na sve“. Kada se Vašington odlučio na odmazdu zbog terorističkih napada 11. septembra 2001. tako što će „kazniti“ talibane u Avganistanu jer navodno nisu želeli da izruče Osamu bin Ladena, nekadašnjeg saveznika SAD pa čak i savetnika Alije Izetbegovića tokom bosanskog rata, evropski saveznici su podržali Ameriku.

Kada je, međutim, dve decenije kasnije trebalo doneti odluku o načinu završetka misije u Avganistanu, američka administracija nije više marila za mišljenje saveznika niti ih oko toga mnogo pitala.

Apeli evropskih zemalja naleteli su na gluve uši u Pentagonu i Beloj kući. NJihove strepnje nisu razmatrane, i tada se pokazalo da su evropske članice NATO poput papirnatog tigra – bez snage da išta isposluju i promene u satnici koja je određena prošlogodišnjim sporazumom, potpisanim u Dohi pod pokroviteljstvom tadašnjeg američkog predsednika Donalda Trampa, a kojim je dogovoreno da talibani neće napadati američke trupe ukoliko se Amerikanci povuku iz Avganistana u dogovorenom roku.

U nekim manjim članicama NATO-a, poput Slovenije, sve to je izazvalo strku, traumu – kako bez sopstvene vojne avijacije na vreme izvući svoje trupe iz ratnih zona, još posebno jer su i druge, savezničke vojske, one koje raspolažu transportnim avionima poput Italije i Nemačke, bile preokupirane organizacijom evakuacije svojih trupa, tehnike, pa i bačvi piva i drugog pića put domovine.

Tako su se evropske države bez sopstvene, evropske armije, našle prepuštene na milost i nemilost ćefu Amerike. Posle sloma avganistanske vojske i policije 15. avgusta, sve frustracije evropskih saveznika izbile su na svetlost dana.

U javnost je procurilo da je Amerika prva vratila kući i to prvo svoju vojsku, diplomate, prateće osoblje, i sve to u takvoj žurbi, da su iza sebe ostavili ne samo najsavremeniju vojnu opremu vrednu oko 90 milijardi dolara, nego i kovčege pune para.

Prema ocenama evropskih stručnjaka, talibani više neće morati da idu u ofanzive na mopedima i u prtljažniku odsluženih „tojota“ jer su im američke i evropske trupe ostavile više od 2.000 vozila hamvi i drugih oklopnih vozila, te oko 40 letelica, uključujući i helikoptere crni jastreb.

Islamistima je bukvalno pao u krilo, i to besplatno, novi arsenal od 600.000 pušaka M16 i drugog oružja, 160.000 komada komunikacijske opreme, 16.000 kaciga sa opremom za noćno osmatranje… Sve plaćeno novcem poreskih obveznika država NATO-a.

Sada se ispostavilo da su milijarde evra i dolara, što u tehnici što u novcu, kao dar s neba dopale šaka muslimanskih ekstremista, među kojima su mnogi donedavno tavorili u Gvantanamu i drugim kazamatima organizovanim po svetu posle terorističkih napada 11. septembra 2001.

Otuda nije nerazumljivo zašto snimci koje talibani kao so na ranu NATO-a, pre svega Amerikanaca, šalju u svet, a na kojima se poput manekena šepure u novim uniformama (američkim: maskirnim i taktičkim), obuveni u nove cokule i naoružani novim puškama, dronovima, vozilima i drugom opremom – izazivaju gnev kod onih koji su kroz poreze sve to platili, ne samo zbog povređenog ponosa, nego i zbog spoznanja koliko je novca uludo potrošeno, umesto da bi se gradile bolnice, škole, obnovila devastirana infrastruktura…

Primera radi, u jednoj od manjih NATO članica koja kuburi zbog hroničnog nedostatka bolnica i manjka savremene zdravstvene opreme i kadrova, novinari su sa dozom sarkazma izračunali da je Slovenija tokom 17 godina (koliko je učestvovala u misiji Zapadnih sila u Avganistanu) „za opremu talibana proćerdala više od 80 miliona evra, koliko bi koštale dve nove klinike za zarazne bolesti!“.

PLAN NIJE PROBLEM, PLANA NEMA

Da sve bude gore, sada je procurio i detaljniji plan kako su Amerikanci stvarno zamislili povlačenje svojih saveznika iz Avganistana. Jednom rečju – nikako.

Pošto su spasli glavninu svojih trupa i diplomata, na aerodromu u Kabulu su ostavili samo 650 vojnika da paze na bezbednost, računajući – zahvaljujući katastrofalno promašenim procenama zapadnih obaveštajnih službi, na čelu sa američkom agencijom CIA – da će talibanima biti potrebno bar još tri meseca (znači – do kraja ove godine) da se dočepaju glavnog grada i uspostave kontrolu nad većim delom države.

Otuda je američka strana predvidela, po sistemu ’muko moja pređi na drugoga’, da će se u tom periodu (naredna tri meseca) svi preostali američki civili, kao i Evropljani, a pre svega oko 17.000 Avganistanaca koje čeka sigurna smrt ukoliko ne izbegnu iz zemlje (jer u njima talibani vide izdajnike zbog „saradnje sa okupacionim snagama“) kupiti karte za komercijalne letove i slobodno se zaputiti prema željenim destinacijama.

Ali kada su talibani bez ispaljenog metka ušli u Kabul, sistemom domina se urušio prvobitni američki plan, pre svega jer su domaća, kao i strane avio-kompanije ukinule sve linije ostavivši na hiljade ljudi na milost i nemilost ekstremista.

Potom se ispostavilo da američka vojska nije sposobna da ih izvuče na sigurno u zacrtanom roku, još posebno jer talibani ne pokazuju razumevanje da bi taj rok, već pomeren s maja na 11. septembar a onda na kraj avgusta – ikako produžili.

Dejv Kiting se iz Brisela pomalo gorko osvrnuo na politiku EU u trenutku kada se u Avganistanu sve otrglo kontroli: „I, za koju akciju su se odlučili da bi blagovremeno odgovorili na ozbiljne opasnosti koje su pretile? Nikakvu!

Naprosto su čekali da im predsednik Bajden pošalje instrukcije šta svi treba da rade. Možda nema gore i katastrofalnije ilustracije glavnog problema Transatlantskog savezništva, jer su avganistansku misiju obeležila dva događaja, verovatno presudna za dalji opstanak organizacije: prvi put se neka članica pozvala na član 5. o međusobnoj vojnoj pomoći, i prvi put je NATO izgubio rat.

“ Podsećanja radi, tadašnji američki predsednik DŽordž Buš je tri sedmice posle napada 11. septembra 2001. po osnovu člana 5. pozvao ostale članice NATO (tada njih 19, danas ih je 30) da pomognu Americi, i to uprkos činjenici da je još tada bilo jasno da je povod za rat potpuno nezakonit, jer SAD nije napala avganistanska vlada.

Napade su izveli muslimanski ekstremisti koji su imali sedišta i operativce pretežno u Pakistanu i drugim državama, dok su zabačene predele Avganistana koristili samo za obuku gerilaca.

„Al Kaida je imala sedište u Pakistanu. Napad 11. septembra bio je planiran u Pakistanu. Osama bin Laden, najodgovorniji za napade, živeo je u Pakistanu. Veći deo novca za finansiranje terorista stigao je iz – Saudijske Arabije… Otmičari su bili saudijski i državljani Egipta. Da je bio stvarni cilj Amerike osveta zbog 11. septembra, onda bi umesto napada na Avganistan morali da napadnemo Pakistan ili Saudijsku Arabiju,“ navodi novinar Ted Ral.

GLOBALNA PANIKA

Sve to je pokrenulo i drugu lavinu – već se čuju zabrinuti glasovi i iz trećih država koje nisu deo NATO saveza, ali računaju na pomoć Amerike i EU u rešavanju svojih unutrašnjih međusobica.

Kijev je već izrazio bojazan da bi saveznici sa Zapada i Ukrajinu mogli da ostave na vetrometini, kao što su navrat-nanos napustili Avganistan. Time poraz zapadnih saveznika u Avganistanu postaje još veća zamka i teret za Evropljane.

Uprkos nagomilanim izazovima, Dejv Kiting sumnja da će se NATO odmah raspasti, ali podvlači da su pred Alijansom ozbiljni problemi: „Ograničenost NATO saveza, koji je naizgled jak, iako je iznutra truo, sada je svima pukla pred očima.

Ukoliko Evropljani budu i dalje gurali glavu u pesak kada se radi o fundamentalnim problemima savezništva, onda će u trenutku, kada budu ponovo suočeni sa novim izazovima – biti dockan.

Oni koji cene NATO trebalo bi da prigrle ideje o njegovoj potpunoj transformaciji, jer je to – možda – jedini način da NATO preživi.“ Na tom mestu se nameće dilema koja kruži društvenim mrežama u državama koje održavaju NATO u životu, iako na aparatima: „Kako su čobani u šalvarama i papučama slistili najjaču vojsku na kugli Zemaljskoj?“

Možda najpribližniji odgovor na to pitanje nudi Karter Malkasian, politički savetnik generala DŽozefa Danforda (komandanta američkih snaga u Avganistanu), koji je iz prvog reda pratio rat ispod Hindukuša: „Nema jednostavnog odgovora na pitanje, zašto smo izgubili rat. Brojna objašnjenja preigravaju različite aspekte te slagalice, dok sam smatram da je najvažnije ono što sam saznao u razgovorima sa samim talibanima, na njihovom, paštunskom jeziku.

Talibani se bore za veru, za dženet (nebesa) i ghazi (ubijanje neprijatelja)… A armija i policija se bore za novac. To mi je objasnio verski vođa u Kandaharu 2019. godine. Talibani su, drugim rečima, vazda spremni na žrtvu, da ginu u ratu. Kako da se armija vlade i policija takmiče s njima?“

Zapadni saveznici tek sada shvataju u čemu je bila prednost talibana, u kojima je narod prepoznao istinske borce protiv okupacije, dok je u snagama kabulske vlade video – saveznike okupatora.

„Već samo prisustvo Amerikanaca u Avganistanu bilo je u suprotnosti sa nacionalnim osećanjem Avganistanaca, jer je vređalo njihov osećaj identiteta čiji su osnovni sastojci nacionalni ponos, sećanje na dugu istoriju ratova protiv stranaca i versko uverenje koje poziva na odbranu otadžbine,“ naglašava Karter Malkasijan.

Sve to je pouka ne samo za članice Transatlantske alijanse, nego i za zemlje koje ne pripadaju tom paktu, posebno za Srbiju. Logika talibana nije nepoznata narodima na Balkanu koji je kroz istoriju bio stalna meta zavojevača.

Poraz NATO snaga u Avganistanu dokazuje da se taj vojno-politički savez nalazi na ozbiljnoj prekretnici, ali i da moć Amerike jenjava. Sve to ukazuje i na snagu ustrajne odbrane nacionalnih ciljeva i kako ih je moguće zaštititi, pa makar to tražilo deset, dvadeset ili više godina otpora; takođe, da sećanje na dugu istoriju boja protiv okupatora predstavlja važan deo nacionalnog identiteta. Ne samo Avganistanaca.

Rasplet ispod Hindukuša je možda vesnik i da Srbija, suočena sa sličnim pritiscima tog istog „zapada“ – SAD i NATO-a, koji spolja izgleda nepobediv, a zapravo, kako tvrdi Kiting, „gnji iznutra“ – nema razloga da, ako ne želi da se odrekne svog identiteta, ne ustraje u zaštiti svojih interesa i teritorijalnog integriteta.

Svetlana Vasović Mekina (pecat.co.rs)