Foto: Jadovno.com
Potresno svedočenje Dragana Stijakovića o smrti devojke Anđe, samo je jedno u nizu o monstruoznim ubistvima iz 7. februara 1942. godine.
U ovom danu nastradalo je više od 2.300 srpskih civila od strane ustaša. Na udaru su bila banjalučka naselja Drakulić, Šargovac, Motike i rudnik Rakovac.
Grad Banja Luka se u to vreme nalazio u središtu Nezavisne države Hrvatske (NDH), na čijem čelu se nalazio Ante Pavelić. Mile Budak formulisao je program NDH, a u njemu se nalazio imperativ da se Hrvatska očisti od Srba „ubijanjem jedne trećine, proterivanjem druge trećine i asimiliranjem preostale trećine.“
Ustaše su tog kobnog 2. februara ubile više od 2.300 srpskih civila, od kojih 551 dete. Istog tog dana u banjalučkoj osnovnoj školi Đura Jakšić, u naselju Šargovac, izvršen je pokolj 52 srpska đaka.
Zločin u ovim naseljima predstavlja najveći pokolj u samo jednom danu.
U nastavku vam prenosimo svedočenje Dragana Stijakovića, koji je preživeo, ali u čije sećanje se urezao taj dan prepun krvi i smrti.
Kad smo izašli pred gornji mlin, ugledali smo pred mlinom na snijegu žensko čeljade kako leži. Odmah smo prepoznali Anđu Stijaković, kćerku Mile Stijakovića iz Velikih Stijakovića. Ležala je mrtva na snijegu. Ležala je postrance, na utabanoj prtini, priljubljena obrazom uz snijeg, zatvorenih očiju.
Oko nje velike crvene mrlje po snijegu. Pustila je dosta krvi. Bila je lijepo počešljana, gologlava, a dvije dugačke pletenice, debele skoro kao dječije ruke, ispružene po snijegu pored njenih leđa. Suknja joj normalno pokrila noge. Nema tragova nasilja u smislu silovanja. Ne vide se ni rane. Da nije krvi i da ne leži na snijegu, reko bi čovjek da spava.
Anđa Stijaković je bila djevojka od 18-19 godina, najljepša u Motikama. Bila je srednje krupna, jedra, rumena, zdrava, vesela, kestenjastoplava. Prethodne godine za njom se na zboru kod crkve na Brankovcu okretalo i muško i žensko, i veliko i malo. Svijet je govorio da je prava ljepotica. A sada je ležala mrtva na snijegu pred seoskim mlinom.
Na nekoliko koraka od Anđe na snijegu je ležao i njen ujak Đorđe Todić zvani Đole, čovjek od svojih 30–35 godina, iz zaseoka Todića, s naše strane Rijeke, blizu naše kuće. Kako ne bih znao Đoleta! Bio nam je komšija i kum. Te noći uoči pokolja bila je njegova reda za meljavu u mlinu, pa je mlio žito dok ujutro nisu došle ustaše i tu ga ubile. On je ležao ispružen potrbuške. I oko njega velike mrlje krvi. Negdje je krv samo pošpricala snijeg, a negdje su velike crvene mrlje, ispod kojih je snijeg nagrižen od tople krvi koja je iz njega tekla.
I Đole i Anđa su izbodeni nožem. Vide se rupe na odijelu, a kod Đoleta i nasječen vrat. Stijakovići su znali kada je Đoletov red u mlinu, pa je Anđa tog jutra vjerovatno rano sišla do mlina da se štogod dogovori s ujakom. Tu su ih ustaše oboje našle i izbole ih.
Ni jedno od nas troje nije se uzbudilo kada smo pred mlinom vidjeli ubijene Anđu Stijaković i Đoleta Todića. Poslije toliko smrti koju smo vidjeli tog dana otupili smo i oguglali. Kratko smo stajali pred mlinom i gledali mrtve.
Mlin je zaustavljen, ne radi. Ne čuje se i ne vidi niko živ. Mi izgovaramo samo poneku riječ:
– Anđa! Đole! Bježmo!
Dok smo tako stajali pred mlinom i predomišljali se, ugledali smo kako odozgo od Velikih Stijakovića, gdje je bila Anđina kuća, ide čovjek u civilu, s puškom o ramenu, i goni ispred sebe jednu kravu, a na leđima nosi punu torbu. On pjeva. Ja sam ga odmah prepoznao. Bio je to Antun Xolić, iz Gornjih Motika, star oko 40 godina, seljak. On i njegov brat Niko bili su šokci. Njihova kuća je bila na kraju Gornjih Motika, blizu majdanske ceste i Lukajića, kod 10. kilometra od Banje Luke. Odatle su se, prema Bronzanom Majdanu, nastavljala isključivo srpska domaćinstva Narančića, Lukajića i Jankovića. Nakon početka Rata Antun i Niko su se spustili niže u Motike, gdje je bilo više šokaca, koji su kasnije držali vlast. Tu su bili sigurniji. Gore su se bojali osvete. Inače, od početka Rata muslimani i šokci su se privijali uz gradove, u kojima su bili žandari, domobrani, ustaše i Nijemci. U selima su bili četnici i partizani.
Antun Xolić bio je poznat kao prznica i siledžija. Znali smo da je još od 1936. godine bio član organizacije ‘Križari’. Za vrijeme Rata bio je ustaša, naj pri je u civilu, a kasnije u uniformi. Ne znam šta je s njim bilo, ni kako je završio.
Čuo sam da je bio živ još 1943. godine, kada sam s jednom partizanskom jedinicom prošao kroz Motike. Kasnije ništa nisam čuo o njemu. Ni njegovo potomstvo se nije poslije Rata nastanilo u Motikama. Prodali su imanje Vladi Jankoviću i nekud se odselili. Ne znam. Antun je na sam dan pokolja odmah krenuo u pljačku, u Gornje Stijakoviće, koji su bili dosta bogati. Možda je gore nešto i popio, kad je bio tako veseo i pjevao.
Dok mi gledamo izbodena tijela Đole Todića i ljepotice Anđe Stijaković, do nas se sliježe pjesma jednog ustaše i pljačkaša. Međutim, mene je to tek kasnije uzbuđivalo. Tada o tom nismo mogli da razmišljamo, jer se Ante Xolić s puškom o ramenu približavao mlinu. Zato smo nas sve troje pobjegli uz branu iznad mlina, pa odatle uz potok Sredovac, do njegovog izvora, jedno 200 metara od Rijeke.“
(Espreso.rs)
