Čestitam nam, prijatelji i čitaoci! Pobjeda talibana je i naša pobjeda, vaša i moja. Mi, koji nismo ni muslimani ni Paštuni, u SAD i Evropi, možemo se radovati, jer je u Avganistanu srčana (a ne „toksična“) muževnost porazila dženderizam, vjernici su porazili one čija je vjera tanka, moral naših očeva nadvladao je moral sinova.
U tom je čista radost zbog pobjede Avganistanaca: pobjeda bradatih muškaraca s oružjem nad dženderizovanim gomilama pod vođstvom lezbejki i njihovih feminističkih NVO i naša je pobjeda. Ne stidite se što ste muževan muškarac: glavu gore!
Ova muška pobjeda u dalekim planinama kojima su gazile falange Aleksandra Velikog dašak je svježeg vazduha, i o njoj je ljepše pisati nego o danas uobičajenim temama. Ako mi, muškarci, hoćemo nekog da povrijedimo, nećemo ostati na šali, već ćemo potegnuti RPG-7.
Ručni protivoklopni bacač RPG-7, verzija koju vole talibani, zaista nanosi bol. I to nije neko zamišljeno osjećanje nelagode, već prava rupa na oklopu. Ili otkinuta glava. Kod njega nema ništa „mikro“. Na bojištu vam ne treba maska, jer ona neće zaustaviti raketu. Nećete brinuti o virusu kad se suočite s pravim mecima.
Na poprištu se ne postavlja pitanje polno neutralnog toaleta. Tviter ne može zabraniti mitraljez, već mitraljez može zbrisati Tviter i svu tviterašku bandu. Talibani su porazili razne ljevičare, feministe, LGBT-ovce i sličnu bratiju; ne boje se, kao mi, da budu politički nekorektni. Talibani se ne boje slavljenja Boga, i da mu se obraćaju, za razliku od nas. Ne boje se zauzimanja za porodične vrijednosti – čak se pitajući zar je uopšte moguće drukčije.
Talibani su nagovještaj oslobođenja od Bila Gejtsa, Grete Tunberg, Entonija Faučija, Nensi Pelozi – od svih koji nas porobljavaju. Oni se ne bi povinovali toj bratiji – primijenili bi revolucionarnu pravdu prema onima koji hoće da nam uskrate grijanje, ugase Sunce i uguše nas maskama.
Ovi naoružani seljaci podsjetili su nas da ipak možemo promijeniti svijet. Ne moramo se predavati. Ne samo da se sva pravila igre mogu promijeniti, već se može odbaciti čitava ta igra. Možemo se vratiti tradicionalnoj normalnosti.
I da tako bude dobro svima: ja, recimo, mislim da Amerika nije poražena i da predsjednik Bajden nije pogriješio. Daleko od tog. Okončavanje okupacije strane zemlje je blagorodan čin. To je istinska Bajdenova pobjeda – pobjeda nad Dubinskom državom i pobjeda nad jevrejskim lobijem. Da se pitaju taj lobi, NJujork tajms i CIA, SAD nikad ne bi otišle iz Avganistana.
Čitajte Breta Stivensa u NJujork tajmsu kao autentični glas tog lobija. Stivens, neokonzervativac i sin jevrejskih roditelja (bez obzira na tobožnje nejevrejsko prezime), bio je glavni urednik DŽeruzalem posta u doba Intifade i slavio užase izraelske okupacije. Stivens nariče nad američkim „porazom“, tvrdeći da je SAD trebalo zauvijek da ostanu u Avganistanu, navodeći kao glavni argument sljedeće: „Ali zar nismo morali otići iz Avganistana u nekom trenutku, glasi kontraargument.
Jesmo – mada smo u Koreji već 71 godinu, uz znatno više troškove, i stanje u svijetu je bolje zahvaljujući tome.“ Blesavi čovječe! Stanje u svijetu bilo bi bolje bez američke vojske u Koreji – Sjeverna i Južna Koreja bi se ujedinile, a američki novac mogao bi se uložiti u obrazovanje i zdravstvo Amerikanaca.
Neokonzervativci, vladari Dubinske države, nikad ne bi dopustili Trampu da ode iz Avganistana, kao što su potkopavali njegove slabašne pokušaje da povuče vojsku iz Sirije. Tramp sad može kritikovati Bajdena zbog prizora s kabulskog aerodroma, ali, pošteno govoreći, ne postoji pristojan način da napustite ni okupiranu zemlju ni ženu s kojom ste živjeli dvadeset godina. Odlučite li da odete, budite spremni na gadosti. I povlačenje iz Vijetnama je bilo ružno, ali to je bila ispravna odluka onda kao što je ispravna danas.
Uzmimo Aušvic, kao nesporno surovo mjesto: kad su se Nijemci morali povući, na stotine Jevreja pošlo je za njima na Zapad (među njima i Eli Vizel, pisac o holokaustu). Bojali su se Crvene armije koja je dolazila da ih oslobodi – draži su im bili Nijemci, koje su znali. Zato me ne čudi što mnogi Avganistanci idu za Amerikancima – boje se svojih oslobodilaca.
Za prilježne podržavaoce okupacionog režima moglo bi postati nezgodno. Kad su nacisti otišli iz Francuske, mnogi kolaboracionisti završili su u zatvoru. Neki su i linčovani. Ali to ne znači da bi bilo bolje da je Francuska ostala okupirana.
Bajden je bio u pravu što je naredio povlačenje iz Avganistana. Pokazao je žilavost suprotstavljajući se zahtjevima iz vojske, obavještajnih službi i čitave Dubinske države. Moram priznati da danas poštujem predsjednika Bajdena puno više nego prije povlačenja. A još ga više poštujem zbog odličnog odgovora pudlici zvanoj Engleska. Engleski državnici žalili su se na Bajdenovu odluku „pošto je tamo proliveno toliko krvi“. Nekʼ Engleska ostane ako hoće, odgovorio je Bajden.
Slučajno, Engleska je bila jedini član NATO koji se zalagao za ostajanje, priznao je DŽonson. Englezi vole ratove. Gurnuli su Ameriku protiv njene volje u Prvi i Drugi svjetski rat, a nedavno pokušali da se malo zarati i oko Krima. Dobro je što Bajdena nije tako lako obrlatiti, poput Vilsona i Ruzvelta.
Bude li istrajan, postoji mogućnost da povuče američku vojsku i iz Iraka i Sirije, a uz malo sreće i iz drugih država, poput Koreje ili Filipina, ili čak i iz NJemačke i Engleske. Bilo bi to veoma dobro za američki narod. A možda ćemo dočekati i da se Boris DŽonson popne na krov američke ambasade u Londonu da bi uhvatio posljednji helikopter da ga prebaci na američki nosač aviona prije nego ga Englezi prislone uza zid.
***
Sve ovo ne umanjuje pobjedu talibana. Postigli su nevjerovatan podvig: za svega nekoliko dana okončali su Dvadesetogodišnji rat. To su dobre vijesti: dugi rat u Avganistanu zvanično je gotov. Počeo je američkom invazijom 2001, a završen u prošlu nedelju, 15. avgusta, kad je američki štićenik, bivši predsjednik Avganistana Ašraf Gani, otišao u UAE sa četiri auta puna novca.
Najupečatljivija slika ovog istorijskog preokreta stigla je u ponedeljak – djevojčice iz Kabula kako ujutro idu u školu, s bijelim maramama i rancima, kao i obično.
Dva dana potom, vidjeli smo još upečatljiviju sliku nekoliko aktivistkinja kako demonstriraju na ulici ispred predsjedničke palate. To je vjerovatno bio najjasniji dokaz njihovog uvjerenja da ih niko neće dirati. I zaista, dame niko nije uznemiravao, i pored potpune blesavosti njihovih slogana u vrtlogu ovih tektonskih promjena.
Temu diskriminacije žena u Avganistanu napumpale su feministkinje u službi američkog Stejt departmana, kad je bilo potrebno opravdati agresiju i zaposjedanje ove nezavisne zemlje. Teško da je status žene u Avganistanu bitno različit od statusa žene u Pakistanu ili Saudijskoj Arabiji – ali tamo niko ne žuri da pošalje vojsku.
Navodno zlostavljanje žena i homoseksualaca često se koristi od strane jastrebova iz Engleske i SAD radi opravdavanja „humanitarnih intervencija“ i valjalo bi ga uzimati sa zrnom soli. A nasrtljivi LGBT diskurs Zapada ne djeluje kao normalan, ne samo za Avganistance.
Talibani su se pojavili ranih devedesetih, poslije zbacivanja sovjetima naklonjene vlade Nadžibulaha (mnogi Avganistanci kažu da je on bio najbolji vladar zemlje u HH vijeku) od strane mudžahedina pod pokroviteljstvom CIA. U zemlji je u to vrijeme bilo bezakonje. U takvim uslovima talibani su izrasli kao narodni pokret za poštenje, red i zakon, naspram bezakonja gospodara rata. Pobijedili su 1996, bez krvoprolića, trijumfalno ušavši u Kabul.
Pošto su zaustavili proizvodnju droge, što za CIA nije dolazilo u obzir, Avganistanu su uvedene sankcije, koje su dodatno osiromašile ionako siromašnu zemlju. Plemena sa sjevera su se pobunila, a pošto su Amerikanci izvršili invaziju talibani su zbačeni, da bi se vratili na vlast dvadeset godina potom. Za to vrijeme Avganistan se promijenio. Kabul je postao četveromilionski grad, ali i dalje nije bilo reda – gospodari rata i veliki proizvođači droge radili su šta su htjeli, pljačkajući seljake.
Izvorna baza talibana bili su Paštuni sa sela, koji od države nisu tražili puno: red, običajno pravo ili islamski zakon, nezadiranje u privatni život, i po mogućnosti da ne plaćaju nikakav porez. Sad, kad veliki gradovi dolaze pod vlast talibana, moraće pokazati malo fleksibilnosti. U milionskim gradovima običajno pravo ne funkcioniše uvijek. Ali i talibani su dosta naučili. Vlada nada da će biti u stanju da nađu kompromis između sela i grada, imajući na umu činjenicu da je oružje i dalje u rukama seljaka.
Ovaj sukob sela i grada podsjeća nas na Maovu revoluciju i Crvene Kmere u Kampučiji. Ali svijet je danas drukčiji. Zapadni način života teško da je više ikome privlačan – progres je doveo do ćorsokaka u vidu ludila dženderizma, kućnog pritvora tokom korone, kritičke teorije rase i digitalnog totalitarizma. Čak je i veliki zločin talibana prije 2001. – uništavanje antičkih spomenika – ponovljen od strane američkih i engleskih progresivaca od Atlante do Londona.
Važan novi činilac je moćna Kina, kojoj je potreban tranzitni prolaz kroz Avganistan. S Englezima i Amerikancima to nije bio slučaj, jer vladaju morima. Ali nekada, prije dolaska Evropljana, karavani su išli preko Avganistana. Saobraćaj će se možda ponovo pokrenuti, nafta iz Irana poteći za Kinu, trgovina sa sjeverom preko nekadašnje sovjetske Srednje Azije se nastaviti, i otvoriti koridor prema Indiji. Ruski geolozi procjenjuju da avganistanske planine kriju ogromne rezerve rijetkih metala, čija bi eksploatacija mogla ponovo uspostaviti pokidane veze Rusije i Kine s Avganistanom.
***
U Kabulu je narod sa strepnjom iščekivao ulazak talibana. Oni, međutim, nisu ometali evakuaciju – kad je predsjednik Bajden zatražio dozvolu, odmah su je dali. Ali načelno nije bilo potrebe da se žuri s polijetanjem aviona.
Rusko ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da je s talibanima postiglo sporazum da će avionski evakuisati svakog ko ima gdje da ode. Ali avaj, nema tog mjesta na kugli zemaljskoj koje bi moglo primiti tolike izbjeglice. LJudi bi valjalo da ostanu kod kuće i izmire se sa svojim zemljacima. Ako su počinili zločine, trebalo bi za njih i da plate. Talibani su, pak, objavili opštu amnestiju, i za nadati se da će ostati na tom putu čovječnosti i milosrđa.
U samom Kabulu, kao i ostalim gradovima, prvi dani nove vlasti protekli su mirno. Talibani su zamijenili vojnike pri ambasadama obećavši da diplomatama neće faliti dlaka s glave. U ruskoj ambasadi su izjavili da je sad čak i bezbjednije nego pod prethodnim režimom.
I prvi zakonodavni koraci talibana su ohrabrujući. Zabranili su krvnu osvetu, dugogodišnji usud Avganistana. Kažu da će se voditi šerijatskim zakonom, što našim sekularnim čitaocima može djelovati kao noćna mora, ali je on znatno milosrdniji od plemenskog zakona paštunvali. U skladu s šerijatskim zakonom, talibani su zabranili rasturanje i korišćenje droge, što je bilo glavno zanimanje Avganistanaca pod američkom okupacijom.
Zabranili su i lokalni običaj bača bazi, homoseksualno iskorišćavanje dječaka. Zabranili su i vračanje i kamate na zajam, poništivši čak i sve dugove, iz čega svi možemo učiti. Ostaje da se vidi šta će od svega biti primijenjeno, a šta će ostati prazno obećanje.
Prava i postojeća opasnost prijeti od pokušaja Zapada da se vrati i mešetari u Avganistanu. Ratnih huškača ima na gomile – tipovi poput DŽona Boltona uvijek hoće rat. Ahmed Masud, sin jednog od gospodara rata sa sjevera, već je zatražio oružje radi nastavka borbe protiv talibana, susrevši se s BHL-om (Bernard-Henri Levy – Bernar Anri Levi), francusko-jevrejskim meštrom diskursa, vječitom prethodnicom nevolje.
Vladimir Putin je zahtijevao da se druge zemlje ne miješaju u situaciju u Avganistanu po oslobođenju Kabula, rekavši da Zapad „mora prestati sa svojom neodgovornom politikom nametanja tuđih vrijednosti spolja“. A to je vjerovatno veoma dobar zaključak.
Izrael Šamir (The Unz Review, 21. 8. 2021)
S engleskog posrbilo, skratilo i priredilo: Stanje stvari
