Detalji jednog izopačenog nauma – Istina koju kriju

Radeći posao sudije Okružnog suda u Banjaluci imao sam priliku, a mnogi bi rekli nepriliku, da razotkrijem suštinu kriminalnog vladanja visokih predstavnika u BiH, od 1997. godine pa sve do danas

Ta suština se, što niko prije mene nije rekao ovdašnjoj javnosti, ogleda u tome da u pravnom pogledu ne postoji nijedan akt koji ovlašćuje visokog predstavnika da u BiH nameće ustave i zakone, niti postoji bilo koji pravni akt na svijetu u kojem bi pisalo da visoki predstavnik može da smjenjuje ljude ili da preduzima bilo koje druge radnje i mjere koje predstavljaju akte vlasti, odnosno prerogative koji pripadaju isključivo organima državne vlasti.

Pošto ne postoji takvo ovlašćenje za visokog predstavnika, onda ni sudije u BiH nemaju pravo da ono što visoki predstavnik nazove svojim zakonom primjenjuju prilikom sudijskog odlučivanja niti da na osnovu tog neprava sude i presuđuju ovdašnjim ljudima.

Ali ima u svemu tome još jedan detalj o kojem do sada nije bilo riječi, a veoma je važan za potpuno razumijevanje kriminala ohaerizma u BiH. On se ne vidi tako jasno, jer se krije između redova teksta Bonskih zaključaka koje je u decembru 1997. godine usvojio tzv. Savjet za primjenu mira u BiH, tijelo čije postojanje nije propisano nijednim izvorom prava na svijetu, baš kao što je slučaj i sa tzv. zakonima i drugim aktima nasilja protivpravno nametnutih od strane visokih predstavnika u BiH, koji nijednim propisom nisu propisani kao pravo visokih predstavnika.

Pratite naše odabrane najbolje vesti na mreži “Telegram” na Android telefonima ili desktop računarima OVDE

Napisano u OHR-u

E, ali da bi se razumjela suština tog detalja, prvo ću vam ispričati nešto što mi je prije sedam godina ispričao jedan domaći sudija koji je, prije nego što je imenovan za sudiju u BiH, bio službenik Kancelarije OHR-a i kao pravnik te kancelarije je imao uvid u mnoge važne stvari, pa tako i u ovu koja slijedi u nastavku. Dakle, prije sedam godina ja i ta osoba vodili smo razgovor o onoj famoznoj odluci Ustavnog suda BiH o tzv. konstitutivnosti naroda u BiH.

Tom odlukom iz 2000. godine Ustavni sud BiH je sebe pretvorio u ustavotvorca, protivpravno stvorivši svoju normu, kakve nema u Ustavu BiH pa je na osnovu te svoje norme presudio da konstitutivnost naroda navodno ne postoji samo na nivou zajedničkih institucija BiH, već da mora postojati i u institucijama entiteta.

Na osnovu tog neprava Ustavnog suda BiH, danas, recimo, imamo Vijeće naroda Republike Srpske, kao instituciju stvorenu suprotno Ustavu BiH. Jer, u Ustavu BiH (član 9. stav 3), rekoh ja toj osobi u našem razgovoru prije sedam godina, jedino za zajedničke institucije BiH, a ne i institucije entiteta, piše da funkcioneri koji budu imenovani u te zajedničke institucije odražavaju sastav naroda u BiH.

Prema tome, iz ove jedine ustavne odredbe, rekoh ja dalje istoj osobi, toliko je jasno da konstitutivnost naroda kao ustavno pravo i obaveza postoji samo na nivou BiH, pa zato u Ustavu BiH i piše da u Predsjedništvu BiH, Parlamentu BiH, Savjetu ministara, Centralnoj banci i Ustavnom sudu BiH (a ne i u institucijama entiteta) imamo predstavnike iz konstitutivnih naroda BiH (Srba, Bošnjaka i Hrvata), odnosno predstavnike iz Republike Srpske i FBiH.

Kad sam toj osobi predočio ove činjenice, ona mi reče: “E moj Milane, ta odluka Ustavnog suda BiH je napisana u OHR-u”. Ništa više mi ne reče, niti sam ja nakon toga postavljao dalja pitanja. Nije ni trebalo, bilo bi suvišno, jer je sve rečeno u onih par citiranih riječi.

One su važne i za ono što predstavlja detalj u ovom tekstu, o kojem do sada nije bilo riječi. Već sam razotkrio, kao sudija Okružnog suda u Banjaluci u mojoj presudi broj 11 0 U 026913 20 U od 11.2.2021. godine, da visoki predstavnik “nema pravo (ni prema domaćem, a ni prema međunarodnom pravu) da se poziva na bilo koje zaključke navedene Konferencije (pa ni na zaključke te Konferencije iz Bona 1997. godine niti na zaključke i deklaracije upravnog odbora te Konferencije), jer takvo pravo za tu Konferenciju nije propisano nijednim pravnim izvorom unutrašnjeg i međunarodnog prava. Štaviše, postojanje te Konferencije nije ni propisano Dejtonskim mirovnim sporazumom, niti drugim međunarodnim ugovorom, kao ni bilo kojim aktom Savjeta bezbjednosti ili drugih organa Ujedinjenih nacija”.

Pored toga, čak ni u protivpravnim Bonskim zaključcima iz 1997. godine nije rečeno da visoki predstavnik može nametati zakone u BiH niti je rečeno da njegove odluke i mjere imaju ili da mogu imati pravnu snagu ustava i zakona. Države članice tog fantomskog savjeta (SAD, Velika Britanija, Kanada i druge države) znale su da bi, ako u tim zaključcima napišu riječi ustav ili zakon, time eklatantno povrijedile Povelju Ujedinjenih nacija i zabranu iz te povelje svakoj državi da se miješa u unutrašnja pitanja suverene države.

A miješali bi se ukoliko bi u Bonskim zaključcima napisali da OHR može nametati ustavne ili zakonske odredbe u BiH, jer je to suvereno pravo samo nadležnih institucija države, a ne visokog predstavnika kao pojedinca. Znale su države članice tzv. savjeta za primjenu mira u BiH i da bi, da su kojim slučajem ikada (a nisu nikada) napisale da OHR može nametati zakone, time povrijedile i član 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, jer taj član propisuje da se ograničenja slobode izražavanja misli koje ima u vidu Konvencija, mogu propisati samo zakonom institucija države, a OHR nije institucija države.

Kriminal

Ove činjenice su najvažnije za pravilno razumijevanje kompletnog kriminala koji stoji u pozadini Bonskih zaključaka 1997. godine, ali i za kriminal ohaerizma, odnosno visokih predstavnika u BiH i kriminogenih struktura Kancelarije OHR-a.

Naime, iz tih činjenica se sasvim pouzdano može zaključiti da su ne samo države članice tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, već i kriminogene strukture OHR-a koje su pripremale tekst Bonskih zaključaka, kao što su pripremale i navedenu odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda, bile svjesne da čak ni fantomski savjet za primjenu mira u BiH ne može sebi dozvoliti luksuz da u svojim zaključcima upotrijebi riječ zakon kao ovlašćenje za visokog predstavnika, baš kao što su te iste kriminogene strukture OHR-a znale i da konstitutivnost naroda kao ustavno pravo i obaveza postoji samo na nivou BiH, a ne i na nivou entiteta.

Kada su se susreli sa ovim neoborivim i za njih poraznim činjenicama i dokazima, onda su te kriminogene strukture OHR-a smislile da se u Bonskim zaključcima 1997. godine napišu riječi “obavezujuće odluke i mjere” i da će im to navodno biti dovoljno da poslije toga oni, dakle ta kriminogena struktura Kancelarije OHR-a i visoki predstavnici lično, te riječi tumače tako da navodno znače i mogućnost da visoki predstavnik u BiH nameće ustavne amandmane i zakone. Međutim, previdjeli su da riječi “odluka” i “privremena mjera” nikada ne mogu imati značenje ustava niti zakona.

Eto, to je taj još jedan detalj o kojem do sada nije bilo riječi. On je ništa drugo do izopačeni naum kriminogenih struktura Kancelarije OHR-a i najbolji dokaz postojanja kriminala ohaerizma. Jer, to nije ostalo samo na nivou izopačenosti njihovih mozgova nego je taj njihov naum mnogo puta i realizovan, nametanjem brojnih ustavnih amandmana i zakona visokih predstavnika u BiH.

Pri tome je u svakom od njih, pa i u posljednjem tzv. “zakonu o zabrani negiranja genocida” koji je 23. jula 2021. godine nametnuo Valentin Incko, visoki predstavnik iznosio da mu to navodno omogućuje tačka XI2. Bonskih zaključaka iz 1997. godine, iako, kako je prethodno pokazano, Bonski zaključci ne pružaju osnov za to. Zbog toga se radi o istinskoj laži i izopačenosti kojima su pribjegavali visoki predstavnici u BiH kako bi prikrili sopstveni kriminal.

Na mreži “Telegram” možete pratiti naše odabrane najbolje vesti i one koje ne objavljujemo na drugim mrežama. “Telegram morate instalirati na mobilnim telefonima ili desktop računarima a zatim nas pratiti klikom na opciju “JOIN” na dnu ekrana. Tamo možete otići ako kliknete  OVDE

Milan Blagojević

(Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke)

(nspm)