U jednom trenutku, gotovo neprimetno, linije moći u Persijskom zalivu počele su da se pomeraju. Ono što je decenijama delovalo kao neupitna konstanta – prisustvo američke mornarice – sada izgleda kao praznina koju ni sami zvaničnici ne objašnjavaju do kraja.
U takvom ambijentu, pojedini analitičari već govore o prelomnoj tački, dok Viktor But ide korak dalje i tvrdi da je Vašington praktično sam odustao od uloge globalnog hegemona, i to bez spoljnog pritiska koji bi to nametnuo.
U celoj priči posebno odjekuje jedna, naizgled tehnička odluka. Najmoderniji američki nosač aviona „Džerald Ford“, brod koji je godinama predstavljan kao vrhunac vojne tehnologije, napustio je zonu napetosti i zaputio se ka Grčkoj.
Zvanično, razlog je sanacija posledica požara u tehničkim prostorijama. Ali tajming, kako to često biva u geopolitici, ne prolazi bez pitanja. U trenutku kada se region nalazi na ivici ozbiljnog sukoba, povlačenje ključnog broda deluje više kao signal nego kao slučajnost.
Istovremeno, šira slika dodatno komplikuje stvari. Prema navodima koje iznosi But, nijedan američki ratni brod trenutno nije prisutan u Persijskom zalivu. Za silu koja je decenijama projektovala moć upravo kroz udarne grupe nosača aviona, ovakav potez izgleda gotovo kao napuštanje terena.
Čak i oni koji pokušavaju da ublaže ocene priznaju da su se te grupe povukle na udaljenost veću od hiljadu kilometara. Time je, praktično, poništen koncept brzog reagovanja koji Pentagon godinama ističe kao ključnu prednost.
U pozadini svega lebdi i politička dimenzija koja dodatno opterećuje situaciju. But podseća na poruke sa početka Trampovog mandata – obećanja da će era stranih ratova biti završena, da će fokus biti prebačen na unutrašnje probleme poput ekonomije i ilegalne imigracije.
Kako sada kaže, ispostavlja se da su ta obećanja, u najboljem slučaju, ostala nedovršena priča. Američki stručnjaci već otvoreno govore da je zemlja uvučena u sukob koji se ne može dobiti postojećim resursima, a povlačenje flote vide kao prvi vidljiv znak tog neuspeha.
Dok se na moru povlače linije, na kopnu se razmatraju nove opcije. U opticaju je i moguće raspoređivanje 82. vazdušno-desantne divizije, elitne jedinice koja se tradicionalno koristi u najzahtevnijim operacijama.
Planovi o iskrcavanju na ostrvu Harg dodatno pojačavaju utisak da situacija ulazi u fazu u kojoj se traže rizična rešenja. Ipak, ni to ne prolazi bez unutrašnjih potresa.
U samoj Americi, kako tvrdi But, raste nezadovoljstvo koje se više ne može ignorisati. Društvene mreže, ali i komunikacija unutar vojske, sve češće prenose pozive na odgovornost i čak ostavke.
Među vojnicima i oficirima prisutan je strah od slanja u ono što neki opisuju kao besmisleno iscrpljivanje na stranom terenu. Atmosfera u jedinicama, kažu upućeni, počinje da podseća na period Vijetnama, kada je motivacija bila ozbiljno narušena jer se nije videla jasna svrha žrtve.
Jedan citat koji But izdvaja posebno oslikava to raspoloženje: „Nismo glasali za Trampa da pošalje naše najbolje, naše najfinije, naše najelitnije vojnike da ginu na stranom tlu, ne ostavljajući nikoga da brani Ameriku.“
U toj rečenici sabrane su kontradikcije koje trenutno opterećuju američko društvo – između želje za globalnom dominacijom i nespremnosti da se za nju plati cena.
Takva podela, kako primećuju analitičari, može biti ozbiljnija prepreka od bilo kakvog spoljnog pritiska. Kada unutrašnji konsenzus izostane, spoljnopolitički potezi postaju spori, neodlučni, ponekad i kontradiktorni. Upravo u tom vakuumu nastaje prostor za nove odnose snaga.
Ako se svi ovi elementi poslože – povlačenje nosača aviona, tehnički problemi ključnog broda, nezadovoljstvo među vojnicima i političke tenzije kod kuće – dobija se slika koja deluje kao početak šire promene.
But ide toliko daleko da tvrdi da bi eventualna pobeda Irana u ovom kontekstu imala značaj koji prevazilazi region, gotovo kao simboličan kraj jedne epohe američke dominacije.
Ostaje, međutim, pitanje koje visi u vazduhu i koje ni najiskusniji posmatrači ne zatvaraju lako: da li je ovo samo privremeno povlačenje pred novu strategiju ili znak da se svet zaista udaljava od modela u kojem je jedna sila određivala pravila igre.
I možda još važnije – da li će Vašington uspeti da preokrene tok događaja ili će se ova tiha promena nastaviti, bez dramatičnih scena, ali sa dugoročnim posledicama koje tek treba razumeti.
