
Jedan podatak zvuči kao hladan tuš posle kojeg mnogi na trenutak zaneme: Svakih 45 minuta jedna osoba izgubi život zbog raka prostate.
Uprkos tome što je u pitanju jedna od najčešćih malignih bolesti kod muškaraca, ogroman broj ljudi i dalje ne zna šta zapravo treba da traži, koji znak može da bude upozorenje, a koji samo prolazna smetnja. I baš tu nastaje problem, jer bolest često ostaje neprimećena sve dok ne uzme ozbiljan zamah.
Tim Daderidž, vodeći onkološki hirurg, urolog i šef istraživanja raka prostate u Univerzitetskoj bolnici u Sautemptonu, pokušava da razbije najtvrdokornije zablude.
Dok objašnjava gde se prostata nalazi – odmah ispod bešike, mala, gotovo neupadljiva – ističe i ono što mnogi potisnu: U ranim fazama rak prostate ne daje nikakve simptome. To ćutanje bolesti je ono što najviše brine, jer više od 45% muškaraca uopšte nije svesno da bolest može napredovati potpuno neprimetno, sve dok ne bude kasno.
Daderidž upozorava i na jednu opasnu ideju koja se, kako kaže, uvukla među ljude. Neki veruju da je rak prostate „dobar“ rak, nešto što neće biti fatalno. On to naziva – velikom greškom. Brojke su neumoljive: Ova bolest odnese 12.200 života muškaraca svake godine. I dok se o tome ne govori naglas, činjenice ostaju tu, hladne i jasne.
Zanimljivo je da se otežano mokrenje, koje većina muškaraca automatski povezuje s ozbiljnim problemima, zapravo ne smatra tipičnim znakom ove bolesti. Čak i učestaliji odlasci u toalet često su više povezani sa starenjem nego sa malignim procesima. Ipak, Daderidž ponavlja: Vredno je proveriti sve što odstupa od uobičajenog, jer samo tako čovek drži stvari pod kontrolom pre nego što se komplikuju.
Kako bolest odmiče, slika počinje da se menja. Neobjašnjiv gubitak težine, iscrpljenost koja nikako ne prolazi i bolovi u leđima i kostima koji traju duže nego što bi iko očekivao, mogu biti znakovi da se razvija onkološka patologija i da je proces otišao dalje. U tim trenucima, kada se simptomi jave kasno i nevoljno, negiranje problema postaje najgora odluka.
Daderidž posebno skreće pažnju na dubok bol i ukočenost u donjem delu leđa, kuku i gornjem delu butina. To su, kaže, među najčešće ignorisanim simptomima. Ljudi ih pripisuju starim povredama, naglom pokretu, nekom davnom istezanju – a zapravo mogu biti signal da se bolest proširila.
Isto važi i za probleme sa potencijom bez očiglednog razloga. Ako muškarac nije pod stresom, nema promene u načinu života, a ipak se suoči s poteškoćama u intimnosti, vreme je da potraži pregled.
Još jedan znak upozorenja Daderidž navodi vrlo direktno: prisustvo krvi u telesnim tečnostima, posebno ako se javlja više puta. Ljudi često misle da je to nešto prolazno, da je posledica napora, ali ovakve pojave, naglašava on, nikada ne treba olako shvatiti.
Kada se sve sklopi, priča dobija mnogo širu sliku: bolest koja deluje tiho i bezazleno često je najopasnija upravo zato što ne otkriva svoje namere na vreme.
I zato ostaje pitanje koje ne da mira – koliko muškaraca bi danas bilo zdravo da su samo malo ranije obratili pažnju na signale koje telo šalje? Tek kada se o tome govori otvoreno, postaje jasno da je svaka informacija, ma koliko mala delovala, možda ona koja spašava život.
Webtribune.rs
























